Biskupova poruka prigodom početka “Godine Gospe Voćinske”

4

 

Časna braćo svećenici i đakoni,
poštovani redovnici i redovnice,
bogoslovi, sjemeništarci i vjeroučitelji,
dragi vjernici!

1. «Evo ti majke» (Iv 19,27). Tim riječima umirući Isus, prinoseći žrtvu svoje ljubavi na križu, povjerio je učenika Ivana svojoj presvetoj majci Mariji. Dva tisućljeće svjedoče kako je u tom trenutku združenosti Majke i Sina u patnji križa započela njezina trajna majčinska uloga povezivanja Isusovih učenika s njegovim djelom spasenja.
U dvorani posljednje večere Marija s učenicima moli snagu odozgo te oni njezinim zagovorom primau dar Duha Svetoga po kojem Isusovo djelo posataje živo i očituje se Crkva. Ona tako djeluje i nakon što je uznesena na nebo i proslavljena u svom uskrsnom Sinu. Svojim zagovorom moli dar Duha Svetoga za Isusove učenike da u njima bude živo njegovo spasenjsko djelo, te je vjernici trajno prepoznaju i časte kao pomoćnicu, zagovornicu i majku na svom životnom putu ovom suznom dolinom.

2. To dragocjeno suputništvo s Isusovom majkom u njegovoj Crkvi Katoličkoj hrvatski narod svjedoči i ostvaruje osobito u marijanskim svetištima, razasutim diljem Hrvatske i drugih krajeva gdje žive a u koja i danas rado hodočaste. U njima po Marijinom uzoru posebnom pozornošću služa Božju riječ, njezinim primjerom i zagovorom razmišlja o velikim Božjim djelima, o Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću, u čijoj milosrdnoj ljubavi i praštanju po sakramentu pomirenja čisti svoju dušu od grijeha, slabosti i nemoći te po euharistijskom slavlju i primanju svete pričesti postaje dionikom njegove pobjede nad smrću, živi slobodu djece Božje. Tako povijest naše hrvatske patnje, stradanja i smrti postaje povijest spasenja. Tako vjernički jednostavni, mali hrvatski čovjek daje svoj veliki doprinos duhovnoj čvrstini i trajanju svoga naroda usred mijena i nestalnosti ovoga svijeta. To iskustvo uvijek ponavlja i obnavlja na hodočašćima u marijanska svetišta, koja zbog svega spomenutoga imaju nezamjenjivu vrijednost i značenje za duhovni i (kulturni) identitet hrvatskog naroda.

3. Svetište Majke Božje u Voćinu jedno je od takvih dragocjenih mejsta u našoj Biskupiji, koje zrači posebnom duhovnom snagom. Ono na svoj način predstavlja povijest naših nevolja i stradanja, pobjeda i radosti. Naime, voćinska crkva, izgrađena u 15. stoljeću bila je svjedokom duhovne snage i rasta našega naroda u kasnom srednjem vijeku. Preživjela je 150 godina osmanlijske vlasti, upamtila tugu i stradanja, gubitak slobode, borbe «za krst časni i slobodu zlatnu». Nakon toga tužnog vremena, u 18. stoljeću Marija u toj crkvi očituje svoju posebnu zagovorničku blizinu, privlači brojne vjernike, s njima je moliteljica, posreduje da ih njezin Sin obnovi u njihovim srcima i savjestima snagom svoje ljubavi. Iz tog vreemana sačuvana nam je draga slika Gospe od utočišta, koja je uzdizala bogu duše voćinskih hodočasnika.
Lurdska ukazanja sredinom 19. stoljeća pokrenula su svijet na novo nastojanje oko obraćenja i duhovne obnove. Tako je bilo i u Voćinu pred njezinim likom. Hodočastilo se, molilo i slavilo. Od 1886. godine 20. kolovoza započinje pješačko hodočašće s procesijom iz Požege i Posavine u Voćin.
Za vrijeme II. svjetskog rata 1944. godine na voćinskoj crkvi uništen je krov a zgrada je oštećena, a župnik Josip Martinac već 1943. ubijen. Martinac je vjerojatno po nekom nekom posebnom nadahnuću sluteći zlo, pohranio spomenutu Marijinu sliku iz 1770. u Dijecezanski muzej u Zagrebu, avjernicim je na čašćenje ostao kip Gospe Lurdske. Novi upravitelj župe, slatinski župnik Julije Bürger prenio je kip Gospe Lurdske iz Voćina u Slatinu. Gospin kip je spašen ali župnika Bürgera ubile su komunističke vlasti. Tako su dvojica navedenih župnika koji su spašavali Gospine voćinske likove po nasilnoj smrti postali dionici Isusove muke i smrti, njegova pashalnog otajstva.
Komunističke vlasti sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća nisu dopustile popravak voćinske crkve niti hodočašća u tamošnje svetište. Upornošću župnika Franje Bosnara, uz pomoć zagrebačkog nadbiskupa Franje Šepera, gradišćanskog biskupa Štefana Lassla i dekana Štefana Horvata voćinska je crkva pokrivena i obnovljena, vraćen je Gospin lik iz Slatine te su 1963. godine konačno mogla ponovno započeti hodočasnička okupljanja. Ali u noći 13. na 14. prosinca 1991. godine srpski pobunjenici minirali su crkvu u Voćinu, sravnili je sa zemljom, nestao je kip Gospe Lurdske i ubijeno 45 voćinskih katolika Hrvata.
Poslije oslobođenja Voćina ponovno su na ruševinu crkve krenula hodočašća, koja su postala brojna nakon što je papa Ivan Pavao II. 1997. godine utemeljio Požešku biskupiju a Voćin proglašen biskupijskim svetištem. Slika voćinske Gospe koju je župnik Martinac pohranio u Zagreb svečano je 1999. godine u procesiji pješaka hodočasnika iz Požege unesena u Marijin Voćin. Pred njom se odražao prvi euharistijski kongres Požeške biskupije prigodom Velikog jubileja 2000. godine. Tijekom svoga trećeg pastoralnog pohoda Hrvatskoj, utemeljitelj Požeške biskupije, papa Ivan Pavao II. okrunio je zlatnom krunom u Osijeku 6. lipnbja 2003. godine Isusov i Marijin lik na voćinskoj slici. Broj hodočasnika Gospi voćinskoj postajao je sve veći te je tako ruševina crkve od kamena postala mjestom izgradnje žive, mlade požeške mjesne Crkve, svjedočanstvo snage Duha nad nemoći zla.
Budući da je postojao detaljan arhitektonski snimak razorene voćinske crkve, donešena je odluka da se nova crkva i svetište izgradi u svom izvornom povijesnom obliku. Kamen temeljac položen je 8. rujna 2002. godine te se njezina izgradnja i uređenje prostora oko nje bliži kraju.

4. Draga braćo i sestre! Iz ovog kratkog prikaza povijesti crkve i svetišta Gospe voćinske vjerujem da ste zapazili kako je ono bilo dionikom hrvatskog stradanja rušenja i obnova, progona, ubijanja i pobjeda. Kao da je na toj crkvi u sažetku oličena naša povijest protkana zlom i smrću ali s druge strane obilježena Božjim zahvatima koja su naša stradanja i smrt pretvorila u pobjedu. Ona nam stoga svjedoči Božju povijest spasenja koja se događa usred povijesti ljudskih slabosti, zloće i grijeha.
Skori završetak obnove te crkve potaknuo me je da minuloga 21. kolovoza na hodočašću vjernika iz požeškog, posavskog i zapadno-slavonskog dijela naše Biskupije proglasim «Godinu Gospe voćinske». Učinio sam to sljedećim riječima: «Uskoro započinje dvadeseta godina od tužnog čina potpunog razaranja crkve Majke Božje Voćinske. Ali ujedno započinje i dvadeseta obljetnica izgradnje žive Crkve na ruševinama mržnje, koju Isus snagom Duha ljubavi pod zaštitom svoje Majke podiže u hodočasničkim dušama. Stoga proglašavam Godinu Gospe Voćinske koja će trajati do blagdana Marijina rođenja iduće godine. Središnji događaj te Godine bit će posveta ponovno podignute crkve Marijina voćinskog svetišta. Neka zvona na zvoniku crkve ustale iz praha oglase početak Godine Gospe Voćinske». Svi programi ove godine odvijat će se pod geslom «Evo ti majke».

5. Završili smo naša ovogodišnja marijanska hodočašća te sam smatrao prikladnim da u nedjelju, idućega 12. rujna «Danom Gospe Voćinske» započnemo s programima spomenute Godine. To je dan kada u svim našim župama želimo obnoviti svijest o značenju i ulogi svetišta Gospe Voćinske za vjeru i opstanak našega naroda tijekom burnih i teških zbivanja minulih stoljeća na ovom prostoru. Ujedno želimo toga dana prema svojim mogućnostima darovati svoj prilog za dovršenje voćinskog svetišta. Neka u njega bude ugrađena ljubav svakoga pojedinog od nas, koja će izgraditi ono što je mržnja razorila. Pozivam vas da tijekom «Godine Gospe Voćinske» rado sudjelujete na duhovnim programima kojima će ona biti ispunjena. Naka nad svima vama bdije njezina majčinska ljubav i neka vas blagoslovi svemogući Bog Otac, Sin i Duh Sveti.

Vaš biskup Antun