LECTIO
Prvo čitanje: Izaija 40, 1-5.9-11
1 »Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. 2 Govorite srcu Jeruzalema, vičite mu da mu se ropstvo okonča, da mu je krivnja okajana, jer iz Gospodnje ruke primi dvostruko za sve grijehe svoje.« 3 Glas viče: »Pripravite Gospodinu put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu. ⁴ Nek se povisi svaka dolina, nek se spusti svaka gora i brežuljak. Što je neravno, nek se poravna, strmine nek postanu ravni. 5 Otkrit će se tada Slava Gospodnja i svako će je tijelo vidjeti, jer Gospodnja su usta govorila.«
9 Na visoku se uspni goru, glasniče radosne vijesti, Sione! Podigni snažno svoj glas, glasniče radosne vijesti, Jeruzaleme! Podigni ga, ne boj se, reci judejskim gradovima: »Evo Boga vašega!« 10 Gle, Gospod Bog dolazi u moći, mišicom svojom vlada! Evo s njim naplata njegova, a ispred njega njegova nagrada. 11 Kao pastir pase stado svoje, u ruke uzima jaganjce, nosi ih u svome naručju i brižljivo njeguje dojilice.
Riječ Gospodnja
Ovim zadivljujućim proslovom počinje ‘knjiga utjehe’ (Iz 40-55). Bog razbuđuje svoj poniženi i u Babilon izgnani narod, slanjem glasnikâ svoje volje, među kojima je Deuteroizaija (Drugi Izaija), prorok iz vremena progonstva. Prorok naviješta da j Bog neće kasniti s oslobođenjem naroda koji mu je ostao vjeran. Taj će ‘ostatak’ Izraelov biti vraćen u domovinu u sveopćoj radosti, u zemlju zauvijek obećanu ocima, i tako će se okončati svako trpljenje i žalost.
Glasnikov navještaj oslobođenja najprije odjekuje među prognanicima u Babilonu, riječima koje diraju srce naroda i otkrivaju srce Božje: »Tješite…govorite srcu…vičite mu da mu se ropstvo dokonča…U pustinji pripravite put Gospodinu« (rr. 1-5). Potom se glasnik seli na brdo Sion, u Jeruzalem, i ondje izriče drugi navještaj utjehe povratnicima u domovinu: »Gle, Gospod Bog dolazi u moći…Kao pastir pase stado svoje, u ruke uzima jaganjce« (rr. 9-11). Kucnuo je čas praštanja i oslobođenja za narod. Moćna slava Božja će se očitovati među narodima. Bog je uvijek taj koji ima inicijativu u odnosu prema svom izabranom narodu, kao pastir koji vodi svoje stado, i koji ga snagom ljubavi sabire oko sebe, noseći »jaganjce u naručju« i njegujući »brižljivo dojilice« (r. 11; usp. Jer 23, 3; Ez 34, 11-16; Iv 10, 1-6; Lk 15, 3-7). U narodu se ostvaruje mesijansko kraljevstvo mira, spasenja i pravde.
Drugo čitanje: Poslanica Titu 2,11-14; 3, 4-7
Braćo:
2, 11 Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi; 12 odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, 13 iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. 14 On sebe dade za nas da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi Narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela.
3, 4 Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, 5 on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom 6 koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, 7 da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga.
Riječ Gospodnja
Nakon što je svog učenika Tita, kojega je kao crkvenog starješinu ostavio na Kreti, potaknuo kako da podučava različite osobe svoje crkvene zajednice, Pavao podsjeća na Isusovu osobu, jedino spasenje koje nam je dano od Oca. Isus je najuzvišenije očitovanje Božje nježnosti i ljubavi prema čovječanstvu: »Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi« (r. 11). Otac je dovršio sve po Sinu Isusu i njegov je jedini cilj bio da i nas učini sinovima, po »kupelji preporođenja«, a to je krštenje, i »obnavljanjem po Duhu Svetom« (3, 5).
Očeva nam se ljubav daje po Sinu i po Duhu da mognemo potpuno posjedovati dar spasenja. Samo zajednica vjere koja živi te ideale može biti svjetlo nevjernicima i zadobiti nagradu koju nam je Krist obećao: život vječni. No, ideal kršćanskog života za kojim kršćanin i sama zajednica trebaju težiti, vazda ostaje primjer same Isusove osobe, koji je u svom zemaljskom životu uvijek bio poslušan Ocu, koji se znao oduprijeti svakoj napasti Zloga, koji je u svom javnom djelovanju činio pravdu, ljubeći sve do krajnjega darivanja vlastitog života (rr. 12-13).
Evanđelje: Luka 3, 15-16.21-22
U ono vrijeme:
15 Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. 16 Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. 21 Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, 22 siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: »Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!«
Riječ Gospodnja
Lukin izvještaj o krštenju Isusovu sastoji se od dva dijela. U prvom dijelu (rr. 15-16) naglašava se razlika između krštenja Krstiteljeva, vodom, za čišćenje po drevnom židovskom običaju, i onoga Isusova po Duhu Svetom, koji preobražava srce darujući novi život. U drugom dijelu (rr. 21-22) je potvrđena nadmoćnost i bogatstvo krštenja Isusova, u kojem se objavljuje da je on Mesija i Sin Božji, i posljedično, kršćaninova krštenja, koje je dar Duha Svetoga i u kojem se po Sinu postaje sinovima Božjim. Krštenje je izvanredni trenutak očitovanja Duha Božjega u osobi Isusa. On ga prima dok je u molitvi, koja je drugi dar Duha Svetoga, tipični dar Lukine teologije.
Isusov zadatak u svijetu je, dakle, dvostruk: on je Mesija, poslan od Oca, i zbog toga on dobiva snagu Duha za svoje poslanje Spasitelja ljudi, crpeći je iz samoga otajstva Boga od kojega dolazi. No, u isto vrijeme on je ljubljeni Sin Očev, vidljivi lik Božji, objavitelj riječi koju je čuo od Oca i prenio ljudima. Iz Isusova poslanja rađa se poziv Crkve i svakog vjernika, a taj je prihvatiti poruku ljubavi koju nam Otac upućuje po Sinu, da je onda mi dalje darujemo drugoj braći. Rađa se, osim toga, poziv da živimo vlastito krštenje, svjesni da posjedujemo Duha i novi život koji nam je darovan, ponašajući se kao djeca Božja da svjedočimo božanski život, jedinu istinu koja oslobađa čovjeka (usp. Iv 8, 31).
MEDITACIJA
Prvotno poslanje Crkve u svijetu jučer i danas jest naviještati Isusovu ‘radosnu vijest’: dakle, evangelizacija (usp. Mk 16, 15-18).
Posebnost i potpuna nepredvidivost situacije u kojoj se svijet i Crkva nalaze, a osobito novi zahtjevi koji u trećem tisućljeću postaju sve hitniji, potvrđuju da je evangelizacijskom poslanju Crkve potreban projekt izvornog i životnog pastorala da se odgovori na izazove modernog čovjeka. U svakom pak slučaju srce evangelizacije ostaje jasni i cjeloviti navještaj Isusove osobe i života, njegovog nauka i Kraljevstva koje on naviješta vazmenim otajstvom: Isus Krist raspeti, umrli i uskrsnuli. Isusov lik koji svaki kršćanin treba naviještati riječju i životom je ljudski lik Sina Božjega i božanski lik čovjeka Isusa.
Osobni susret s Gospodinom uvijek rađa znakove velike duhovne i ljudske obnove po kojima se čovjek osjeća potaknut da ima udjela i da s drugima dijeli iskustvo toga susreta koji ushićuje. Svjedočanstvo života pak gotovo uvijek rađa novim susretom, kako bi i drugi osobno susreli Isusa i njegovu Riječ.
Gospodin ostaje Živi u ljudskoj povijesti, jedini Spasitelj čitavog čovjeka i Gospodar povijesti koji djeluje svojim životvornim Duhom. Susresti Krista znači prihvatiti njegovu milosnu ljubav, prionuti uz njegov projekt, prigrliti njegovu sudbinu i naviještati Božje kraljevstvo, osobito siromasima i onima koji nemaju nade u budućnost: da na taj način izgrade pravedno i solidarno društvo.
MOLITVA
Gospodine i Oče, po svom si nam Sinu Isusu objavio mnoge stvarnosti s obzirom na našu sreću i vječno spasenje koje nas ispunjaju radošću. Međutim, često se u nama javlja strah da nećemo moći potpuno odgovoriti na tvoju očinsku ljubav. Često mislimo na sudbinu tvoga izabranog naroda, kojemu je u ‘prvom savezu’ otvrdnulo srce s obzirom na tebe (usp. Izl 19, 9-11); a kad si među nas poslao svoga Sina, glavari narodni jednako tako učiniše s njime, koji je govorio s blagošću i u istini objavio tvoje lice. A sve to zato što se tvoja Riječ nije nastanila u njima, nisu u svom životu načinili prostora za tvoju prisutnost i nisu dali da u njihovu srcu nikne sjeme Isusove riječi.
Ti si nas poučio da se vjera rađa samo u srcu onih u kojima prebiva tvoja ljubav. Osjećamo se slabima i bojimo se da nećemo uspjeti u tom hodu prema Riječi koja duboko prodire u nas i prožima naš svagdanji život, u istini i u bratskoj ljubavi. Učini da nam srce nikad ne otvrdne pred tvojim očinskim pozivom i pred nutarnjim djelovanjem Duha Svetoga. Ako pak koji puta u sebi iskusimo ljudsku krhkost i ako nam se srce zatvori pred tvojom Riječju ili pak izdamo evanđelje skrivajući nepravdu pod prividom djelotvorne ljubavi, nemoj nas napustiti i učini da odmah opet nađemo nutarnji mir i zajedništvo s tobom, gdje se nalazi naša istinska i jedina radost.
KONTEMPLACIJA
»Nebesa navješćuju pravednost njegovu« (Ps 97, 6). A tko su to ta nebesa? Oni koji su postali prebivalište Božje. Ako hoćeš, i ti ćeš također biti nebo. Želiš li? Ako nemaš zemaljskih želja, ti si nebo. Ako si počeo kušati višnje stvari, zar nisi postao nebo? Tvoje prebivalište je na nebu. Cijela Crkva je blagovjesnica Kristova; nebesa su svi vjernici koji se trude nevjernicima donijeti Krista, i to čine potaknuti ljubavlju. Budite mirni! Vodite ih k onome koji neće iznevjeriti one koji će ga ugledati. Molite da ih on rasvijetli i da ga oni mognu dobro vidjeti (…).
Što se pak tebe tiče, računaj s time da si vidio sunce. Kad bi naišao na nekoga koji bi ti (bez da ju je vidio) veličao sjaj svjetiljke, ti bi mu rekao: »Ali to nije svjetlost!«. Zašto mu tako govoriš? Zato jer ti poznaješ jednu drugu ljepotu. Odgovorio bi mi: »Ali ja je ne poznajem«. Vjeruj i vidjet ćeš je. Moglo bi biti, naime, da tvoje oči nisu prikladne da je vide. Možda ti je oko bolesno. Prije nego što vidiš, vjeruj: tako ćeš biti izliječen i moći ćeš vidjeti: »Svjetlost sviće pravedniku i radost čestitima u srcu« (Ps 97, 11). (AUGUSTIN, Tumačenje 97. psalma,10.18-19).
AKCIJA
Često ponavljaj i živi danas Riječ: »On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem« (Lk 3, 16).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Tvoj pravi identitet jest biti sin Božji. To je identitet koji trebaš prihvatiti. Kad ga jednom usvojiš i kad se u njem ukorijeniš, možeš živjeti u svijetu koji ti daje mnogo radosti, ali i mnogo bola. Možeš prihvatiti bilo pohvalu bilo prijekor koji ti bivaju upućeni kao prigodu da učvrstiš svoj temeljni identitet, jer identitet koji te čini slobodnim je usidren izvan dosega bilo koje ljudske pohvale ili prijekora. Ti pripadaš Bogu, i na svijet si poslan kao sin Božji.
Potrebno ti je duhovno vodstvo. Potrebne su ti osobe koje će te držati usidrena u tvome pravom identitetu. Trajno ti prijeti napast da raskineš povezanost s onim dubokim mjestom u tebi gdje Bog prebiva, i da dopustiš da se utopiš u pohvali ili prijekoru svijeta. Budući da ti je to duboko mjesto u tebi, gdje je ukorijenjen tvoj identitet kao sina Božjega, dugo vremena bilo nepoznato, oni koji su bili u stanju da te dotaknu imali su nad tobom trenutnu i često zastrašujuću moć. Postali su dio tvog identiteta; bez njih više nisi mogao živjeti. No, oni nisu mogli izvršiti onu božansku ulogu i napustili su te. a ti osjetio da su ostavljen.
No, upravo te je to iskustvo napuštenosti opet vratilo tvome pravom identitetu sina Božjega. Samo Bog može potpuno prebivati u najdubljem području tebe i podariti ti osjećaj sigurnosti. No ostaje opasnost da dozvoliš da ti druge osobe oduzmu tvoje sveto središte, bacivši te tako u tjeskobu (H.J.M. NOUWEN, La voce dell’amore /Glas ljubavi/, Brescia 1997², str. 98-99).
