PRIGODOM 150. OBLJETNICE PROGLAŠENJA SVETOG JOSIPA
ZAŠTITNIKOM SVEOPĆE CRKVE
Očinskim srcem, tako je Josip ljubio Isusa, koji se u sva četiri evanđelja naziva «sin Josipov». [1]
Dvojica evanđelista koji su istaknuli njegov lik, Matej i Luka, pripovijedaju o njemu malo, ali dovoljno da razumijemo kakav je on bio otac i koje poslanje mu je Providnost povjerila.
Znamo da je bio ponizni drvodjelja (usp. Mt 13, 55), zaručnik Marije (usp. Mt 1, 18; Lk 1, 27); «muž pravedan» (Mt 1, 19), uvijek spreman izvršiti volju Božju očitovanu u njegovu Zakonu (usp. Lk 2, 22.27.39) i u četiri sna (usp. Mt 1, 20; 2, 13.19.22). Nakon dugog i napornog putovanja iz Nazareta u Betlehem, vidio je rođenje Mesije u štali, jer drugdje «za njih nije bilo mjesta» (Lk 2, 7). Bio je svjedok poklonstva pastira (usp. Lk 2, 8-20) i mudraca (usp. Mt 2, 1-12), koji su svaki sa svoje strane predstavljali izraelski narod i poganske narode. Imao je hrabrosti prihvatiti da bude zakoniti otac Isusa kojemu je nadjenuo od anđela objavljeno ime: «Ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih» (Mt 1, 21). Kao što je poznato, nadjenuti ime nekoj osobi ili stvari kod drevnih je naroda značilo odrediti joj pripadnost, kako je to učinio Adam u pripovijedanju Knjige postanka (usp. 2, 19-20).
U Hramu, četrdeset dana nakon rođenja, zajedno s majkom Josip je dijete prikazao Bogu i začuđen slušao Šimunovo proroštvo o Isusu i Mariji (usp. Lk 2, 22-35). Da obrani Isusa od Heroda, boravio je kao tuđinac u Egiptu (usp. Mt 2, 13-18). Vrativši se u domovinu, živio je u skrovitosti malog i nepoznatog grada Nazareta u Galileji – odakle, kako se govorilo, «ne ustaje prorok» i «ne može biti što dobro» (usp. Iv 7, 52; 1, 46) – daleko od Betlehema, svog rodnog grada, i Jeruzalema, u kojem je bio Hram. Kada su, upravo za vrijeme hodočašća u Jeruzalem, izgubili dvanaestogodišnjeg Isusa, on i Marija žalosni su ga tražili i pronašli u Hramu kako raspravlja s učiteljima Zakona (usp. Lk 2, 41-50).
Nakon Marije, Majke Božje, nijedan svetac ne zauzima toliko prostora u papinskom Učiteljstvo kao Josip, njezin zaručnik. Moji prethodnici su produbili poruku koja se krije u malo podataka što su nam ih prenijela evanđelja, da snažnije očituju njegovu središnju ulogu u povijesti spasenja. Blaženi Pio IX proglasio ga je «zaštitnikom Katoličke Crkve»,[2] časni Pio XII prikazao ga je kao «zaštitnika radnikâ» [3] a sveti Ivan Pavao II kao «čuvara Otkupitelja». [4] Narod ga zaziva kao «zaštitnika dobre smrti».[5]
K tome, nakon 150 godina od njegova proglašenja zaštitnikom Katoličke Crkve od strane bl. Pia IX, 8. prosinca 1870. godine, želio bih – kako veli Isus – da „iz obilja srca usta govore“ (usp. Mt 12, 34), podijeliti s vama nekoliko osobnih misli o tom izvanrednom liku, koji je tako blizak ljudskom stanju svakoga pojedinog od nas. Ta je želja rasla za vrijeme ovih mjeseci pandemije, u kojima možemo, usred krize koja nas pogađa iskusiti, da su «svojom potporom u naše živote utkane obične osobe – koje često zaboravljamo – čija se imena ne pojavljuju u naslovima novina i časopisa niti u emisijama posljednjeg show programa, nego, bez sumnje, danas ispisuju presudne događaje naše povijesti: liječnici, medicinske sestre i tehničari, zaposlenici u trgovačkim centrima, čistači i čistačice, njegovatelji, prijevoznici, policajci, volonteri, svećenici, redovnice i toliki, uistinu toliki drugi koji su shvatili da nitko sâm sebe ne spašava […] Koliko ljudi i danas iskazuje strpljivost i ulijeva nadu, trudeći se ne širiti paniku nego suodgovornost. Koliki očevi, majke, djedovi i bake, učitelji malim i svagdanjim gestama pokazuju našoj djeci kako se suočiti s krizom i prevladati je, prilagođavajući navike, podižući poglede i potičući na molitvu. Kolike osobe mole, žrtvuju se i zalažu za dobrobit sviju».[6] Svi u svetom Josipu, čovjeku koji prolazi nezapaženo, čovjeku svakodnevne, povjerljive i skrivene prisutnosti, mogu naći zagovornika, potporu, i vođu u teškim trenucima. Sveti Josip nas podsjeća da svi oni koji su prividno skriveni ili stoje u „drugom redu“ imaju važnu ulogu u povijesti spasenja. Svima njima ide riječ priznanja i zahvalnosti.
- Ljubljeni otac
Veličina svetog Josipa jest u činjenici da je bio Marijin zaručnik i Isusov otac. Kao takav «stavio se je na raspolaganje cjelokupnom naumu spasenja», kako tvrdi sveti Ivan Zlatousti. [7]
Sveti Pavao VI primjećuje da se je njegovo očinstvo konkretno izrazilo «u tome što je od svoga života učinio služenje, žrtvu, otajstvu utjelovljenja i otkupiteljskog poslanja koje je s njime povezano; što se je služio zakonitom vlašću koja mu je pripadala nad Svetom Obitelji, da joj potpuno podari sebe, svoj život, svoj posao; što je svoje ljudsko zvanje preobrazio u kućnu ljubav u nadljudskom prikazivanju sebe, svog srca i svih svojih sposobnosti, u ljubavi stavljenoj u službu Mesije koji je rastao u njegovoj kući».[8] Po toj svojoj ulozi u povijesti spasenja sveti Josip je otac kojega je kršćanski narod uvijek volio, kako svjedoči činjenica da su mu po čitavom svijetu bile posvećene brojne crkve; da se mnoge redovničke zajednice, bratstva i crkvene skupine nadahnjuju na njegovoj duhovnosti i nose njegovo ime; i da se njemu u čast stoljećima izvode razne sakralne predstave. Toliki su sveci i svetice bili njegovi gorljivi štovatelji, među kojima Terezija Avilska, koja ga je usvojila kao odvjetnika i zagovornika, preporučujući mu se često i primajući sve milosti koje je od njega tražila; ohrabrena vlastitim iskustvom, ova svetica je i druge uvjeravala da ga štuju. [9]
U svakom se molitveniku nalazi poneka molitva svetom Josipu. Posebni mu se zazivi upućuju svake srijede a napose tijekom čitavoga mjeseca ožujka, koji je tradicionalno njemu posvećen. [10] Pouzdanje naroda u svetog Josipa sažeto je u izrazu “Ite ad Ioseph – Idite k Josipu”, koji nas podsjeća na vrijeme gladi u Egiptu, kad je faraon ljudima koji su od njega tražili kruha govorio: «Idite k Josipu i što god vam rekne, činite!» (Post 41, 55). Riječ je o Josipu sinu Jakovljevu, kojega su braća prodala iz zavisti (usp. Post 37, 11-28) i koji je, prema biblijskom pripovijedanju, kasnije uz faraona postao suvladar Egipta (usp. Post 41, 41-44). Kao potomak Davidove loze (usp. Mt 1, 16.20), iz čije je mladice trebao isklijati Isus prema obećanju koje je Davidu dao prorok Natan (usp. 2 Sam 7), i kao zaručnik Marije iz Nazareta, sveti Josip je spojnica koja ujedinjuje Stari i Novi zavjet.
- Otac u nježnosti
Josip je iz dana u dan gledao Isusa kako napreduje «u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi» (Lk 2, 52). Kao što je Gospodin činio s Izraelom, tako je i on Isusa „učio hodati, držeći ga za ruke njegove: bio mu je kao otac koji privija dijete k svom obrazu, i saginje se nad njega da mu dade jesti“ (usp. Hoš 11,3-4).
Isus je vidio nježnost Boga u Josipu: «Kako je otac nježan prema djeci, tako je Gospodin nježan s onima koji ga se boje» (Ps 103, 13). Josip je jamačno čuo kako za vrijeme molitve psalama u sinagogi odjekuje da je Bog Izraela Bog nježnosti, [11] da je dobar svima i «milosrdan svim djelima svojim» (Ps 145, 9).
Povijest spasenja se dovršava «u nadi protiv svake nade» (Rim 4, 18) po našim slabostima. Puno puta mislimo da Bog iskazuje pouzdanje samo u našu bolju i pobjedničku stranu, dok se zapravo većina njegovih naumâ ostvaruje po i unatoč našoj slabosti. To navodi svetog Pavla da kaže: «I da se ne bih uzoholio dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim. Za to sam triput molio Gospodina, da odstupi od mene. A on mi reče: “Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje”» (2 Kor 12, 7-9).
Ako se u ekonomija spasenja na to tako gleda, moramo naučiti s dubokom nježnošću prihvaćati našu slabost.[12]
Zli nas nagovara da s negativnošću gledamo na našu slabost; naprotiv, Duh Sveti s nježnošću je iznosi na vidjelo. Nježnost je najbolji način kako dotaknuti ono što je u nama krhko i lomno. Upereni prst i sud kojim prosuđujemo druge veoma su često znak nesposobnosti da u nama prihvatimo vlastitu nemoć i vlastitu krhkost. Samo će nas nježnost spasiti od tužitelja (usp. Otk 12, 10). Zbog toga je važno susresti se s Božjim milosrđem u sakramentu pomirenja, iskusiti istinu i osjetiti nježnost. Paradoksalno i Zli nam također može reći istinu, ali to čini da nas osudi. Međutim, mi znamo da nas Istina koja dolazi od Boga ne osuđuje, nego nas prihvaća, grli, podupire i oprašta nam. Istina nam se uvijek prikazuje kao milosrdni Otac iz prispodobe (usp. Lk 15, 11-32): dolazi nam ususret, vraća nam dostojanstvo, uspravlja nas, priređuje nam gozbu, radujući se «jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se» (r. 24).
I kroz Josipovu tjeskobu prolazi Božja volja, njegova povijest, njegov projekt. Josip nas na taj način poučava da je u vjerovanju u Boga obuhvaćeno također i vjerovanje da On može djelovati i po našim strahovima, našim krhkostima, našoj slabosti. Poučava nas da se posred životnih oluja ne trebamo bojati Bogu prepustiti kormilo naše lađe. Pokatkad mi želimo kontrolirati sve, no On uvijek ima širi pogled.
- Otac u poslušnosti
Slično onome što je Bog učinio s Marijom, kad joj je obznanio svoj plan spasenja, on je i Josipu objavio svoje naume; a to je učinio po snovima, koji se u Bibliji, kao i kod svih drevnih naroda, smatrali jednim od načina na koji Bog očituje svoju volju. [13] Josip je tjeskobno zabrinut pred Marijinom neshvatljivom trudnoćom: ne želi je «izvrgnuti sramoti»,[14] već odlučuje «da je potajice otpusti» (Mt 1, 19). U prvom snu anđeo mu pomaže razriješiti tešku dvojbu: «Ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih» (Mt 1, 20-21). Njegov je odgovor odmah uslijedio: «Kad se probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji» (Mt 1,24). Poslušnošću je preživio svoju dramu i spasio Mariju.
U drugom snu anđeo naređuje Josipu: «Ustani, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi» (Mt 2,13). Josip posluša bez oklijevanja, ne pitajući za poteškoće na koje će pritom nailaziti: «On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat. I osta ondje do Herodova skončanja» (Mt 2, 14-15).
Josip je u Egiptu s pouzdanjem i strpljivošću iščekivao od anđela obećanu obavijest da se može vratiti u svoj zavičaj. Čim ga je božanski glasnik, u trećem snu, obavijestio da su umrli oni koji su željeli ubiti dijete Isusa, i naredio mu da ustane, uzme sa sobom dijete i njegovu majku i vrati se u Izrael (usp. Mt 2, 19-20), on ponovno posluša bez oklijevanja: «On ustane, uzme noću dijete i njegovu majku te uđe u zemlju izraelsku» (Mt 2, 21).
Međutim, na povratku, «saznavši da Arhelaj vlada Judejom namjesto svoga oca Heroda, bojao se poći onamo pa, upućen u snu – po četvrti puta – ode u kraj galilejski. Dođe i nastani se u gradu zvanu Nazaret» (Mt 2, 22-23).
Evanđelist Luka pak pripovijeda da je Josip krenuo na daleko i naporno putovanje od Nazareta do Betlehema, po naredbi cara Augusta o popisu pučanstva, da se podvrgne popisu u gradu svoga porijekla. I upravo se u tim okolnostima rodio Isus (usp. 2,1-7), i bio upisan u carski registar kao i sva druga djeca.
Sveti Luka je osobito želio naglasiti da Isusovi roditelji obdržavaju sve propise Zakona: obrede Isusova obrezanja, Marijina čišćenja nakon poroda i prikazanja prvorođenca Bogu (usp. 2, 21-24).[15]
U svakoj situaciji svog života Josip je znao izgovoriti svoj “fiat”, kao Marija u navještenju i Isus na Maslinskoj gori. U svojoj ulozi glavara obitelji Josip je naučio Isusa da bude poslušan roditeljima (usp. Lk 2, 51), u skladu s Božjom zapovijedi (usp. Izl 20, 12).
U skrovitosti Nazareta, u Josipovoj školi, Isus je naučio vršiti volju Očevu. Ta je volja bila njegovo svagdanje jelo (usp. Iv 4, 34). I u najtežem trenutku svog života, koji je proživio u Getsemaniju, svojoj je volji pretpostavio Očevu volju[16] te je postao «poslušan do smrti na križu» (Fil 2, 8). Zbog toga, pisac Poslanice Hebrejima zaključuje da Isus «iz onoga što prepati naviknu slušati» (5, 8).
Iz svih tih događaja proizlazi da je Josip «bio pozvan od Boga po svom očinstvu izravno služiti osobi i poslanju Isusa: upravo na taj način on surađuje u punini vremena u velikom otajstvu otkupljenja te je uistinu služitelj spasenja».[17]
- Otac u prihvaćanju
Josip prihvaća Mariju ne tražeći prethodno ispunjavanje nikakvih uvjeta. Pouzdaje se u riječi anđela «Plemenitošću svoga srca on je poznavanje i vršenje zakona podredio djelatnoj ljubavi; i danas, u ovom svijetu u kojem je psihološko, verbalno i fizičko nasilje nad ženom očito, Josip se prikazuje kao lik čovjeka punog poštovanja i tankoćutnosti koji se, premda ne raspolaže svim informacijama, stavlja u obranu Marijina dobrog glasa, dostojanstva i života. U njegovoj pak nejasnoći kako da postupi najbolje, Bog mu je pomogao izabrati time što je prosvijetlio njegovo prosuđivanje».[18]
Toliko se puta u našem životu odvijaju događaji čije značenje ne razumijemo. Naša prva reakcija često je razočarenje i pobuna. Josip ostavlja po strani svoja razmišljanja kako bi dao prostora onome što se događa, i koliko god to u njegovim očima moglo izgledati tajanstveno, on to prihvaća, preuzima na se odgovornost i miri se s tijekom vlastitog života. Ako se ne pomirimo s tijekom našega vlastitog života, nećemo moći učiniti slijedeći korak, jer ćemo uvijek ostati zatočenici naših očekivanjâ i razočaranjâ koja iz njih proizlaze.
Duhovni život koji nam Josip pokazuje nije život koji objašnjava, nego život koji prihvaća. Samo polazeći od tog prihvaćanja, od tog pomirenja, može se naslutiti mnogo dublji i smisleniji tijek života. Čini se kako odjekuju gorljive riječi Joba, koji na ženin poticaj da se pobuni protiv zla koje mu se događa, odgovara: «Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?» (Job 2, 10).
Josip nije čovjek koji se pasivno prepušta sudbini. On je hrabri i aktivni sudionik u događajima svog života. Prihvaćanje je način na koji se u našem životu očituje dar jakosti koji nam dolazi od Duha Svetoga. Samo nam Gospodin može dati snage da prihvatimo život takvim kakav je, da damo prostora i onoj proturječnoj, neočekivanoj, razočaravajućoj strani postojanja.
Isusov dolazak među nas je Očev dar, kako bi se svatko od nas pomirio s tijekom vlastitog života i onda kad ga do kraja ne razumije.
Kao što je Bog rekao našem Svecu: «Josipe, sine Davidov, ne boj se» (Mt 1,20), čini se da to ponavlja i nama: “Ne bojte se!” Valja odložiti srdžbu i razočaranje te dati prostora, bez ikakvog svjetovnog prepuštanja sudbini nego s jakošću punom nade, onome što nismo izabrali a postoji. Takvo nas prihvaćanje života uvodi u jedno skrovito značenje. Život svakoga pojedinog od nas čudesno može ponovno započeti, ako pronađemo hrabrosti da ga živimo onako kako nas upućuje Evanđelje. I nije važno ako se čini da je sve već krenulo u pogrešnom smjeru i da se neke stvari više ne mogu promijeniti. Bog može učiniti da među kamenjem nikne cvijeće. Ako nas naše srce zbog nečega prekorava, on «je veći od našega srca i znade sve» (1 Iv 3, 20).
Tu se ponovno pojavljuje kršćanski realizam, koji ne odbacuje ništa od onoga što postoji. Stvarnost u svojoj otajstvenoj nesvodljivosti i složenosti je nositeljica smisla postojanja sa svojim svjetlima i svojim sjenama. To je ono što veli sveti Pavao kad kaže: «Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube» (Rim 8, 28). Sveti Augustin k tome dodaje: «također i ono što se naziva zlim (etiam illud quod malum dicitur)».[19] U tom sveobuhvatnom gledanju vjera daje značenje svakom događaju radosnom ili žalosnom.
Daleko od nas, dakle, bila pomisao da vjerovati znači naći lagana utješna rješenja. Vjera kojoj nas je Krist poučio, naprotiv, jest ona koju vidimo u svetom Josipu, koji nije tražio prečace, nego se “otvorenih očiju” suočavao s onim što mu se događa, osobno preuzimajući odgovornost.
Josipovo nas prihvaćanje poziva da prihvatimo druge, bez isključivosti, onakvima kakvi jesu, pritom uvijek dajući prednost slabima, jer Bog izabire ono što je slabo (usp. 1 Kor 1, 27), on je «otac sirotâ i branitelj udovicâ» (Ps 68, 6) i zapovijeda da ljubimo tuđinca.[20] Rado zamišljam da su Josipovi stavovi Isusu bili poticaj za prispodobu o izgubljenom sinu i milosrdnom ocu (usp. Lk15, 11-32).
- Otac kreativne hrabrosti
Ako je prva dionica svakog istinskog nutarnjeg ozdravljenja prihvatiti tijek vlastitog života, odnosno unutar samih sebe stvoriti prostor i za ono što u našem životu nismo izabrali, od koristi je međutim dodati drugu važnu značajku: kreativnu hrabrost. Ona izranja iznad svega onda kad se nailazi na poteškoće. Doista, pred nekom poteškoćom čovjek se može zaustaviti i napustiti bojno polje života, ili se pak može nečemu dosjetiti. Počesto su upravo poteškoće ono što iz svakoga od nas izvlače rezerve koji nismo ni mislili da ih imamo.
Mnogo puta, čitajući “evanđelja djetinjstva”, dođe nam da se zapitamo zašto Bog nije intervenirao na izravni i jasni način. No, Bog intervenira preko događajâ i osobâ. Josip je čovjek preko kojega Bog vodi brigu za početke povijesti otkupljenja. On je pravo “čudo” kojim Bog spašava dijete Isusa i njegovu majku. Nebo intervenira pouzdajući se u kreativnu hrabrost toga čovjeka, koji stigavši u Betlehem i ne našavši stan gdje bi Marija mogla roditi, pripravlja i prepravlja neku štalu da postane što bolje mjesto za prihvaćanje Sina Božjega koji dolazi na svijet (usp. Lk 2, 6-7). Pred prijetećom opasnošću Heroda koji je kanio ubiti dijete Isusa, Josip je u snu ponovno bio upozoren da ga obrani i noću organizira bijeg u Egipat (usp. Mt 2, 13-14).
Površnim čitanjem ovih izvještaja uvijek se stječe dojam da je svijet prepušten na milost i nemilost jakih i moćnih, no “radosna vijest” Evanđelja jest u pokazivanju kako unatoč bahatosti i nasilju zemaljskih vladara, Bog uvijek pronalazi načina da ostvari svoj naum spasenja. Pokatkad se čini da je i naš život prepušten hirovitosti moćnika, no Evanđelje nam kaže da Bog uvijek uspijeva spasiti ono što nam je važno, pod uvjetom da djelujemo onom istom kreativnom hrabrošću drvodjelje iz Nazareta, koji znade problem preobraziti u prigodu, imajući uvijek pouzdanja u Providnost.
Ako se u nekim slučajevima čini da nam Bog ne pomaže, to ne znači da nas je napustio, nego da se pouzdaje u nas, u ono što možemo planirati, izumiti, pronaći.
Riječ je o istoj kreativnoj hrabrosti koji su očitovali prijatelji uzetoga kad su ga kroz krov spustili pred Isusa (usp. Lk 5, 17-26). Poteškoća nije zaustavila odvažnost i upornosti tih prijateljâ. Oni su bili uvjereni da je Isus mogao ozdraviti bolesnika i «budući da zbog mnoštva nisu našli kuda bi ga unijeli, popnu se na krov te ga između crepova s nosiljkom spuste u sredinu pred Isusa. Vidjevši njihovu vjeru reče on: “Čovječe, otpušteni su ti grijesi”» (r. 19-20). Isus prepoznaje kreativnu vjeru kojom su mu ti ljudi nastojali donijeti svoga bolesnog prijatelja.
Evanđelje ne pruža informacije o vremenu koje su Marija, Josip i dijete Isus proboravili u Egiptu. Sigurno je, međutim, da su se morali prehraniti, pronaći neki smještaj i posao. U ovom slučaju nije potrebno mnogo mašte da zamislimo što se je događalo kroz to vrijeme o kojem evanđelje ništa ne govori. Sveta Obitelj se je morala suočiti s konkretnim problemima kao i sve druge obitelji, kao i mnoga naša braća migranti koji i danas, prisiljeni nesrećama i glađu, dovode u opasnost svoj život. U tom smislu, vjerujem da je sveti Josip doista posebni zaštitnik svih onih koji moraju napustiti svoju zemlju zbog ratova, mržnje, progona i bijede.
Na koncu svakog događaja u kojem je Josip aktivno sudjelovao, Evanđelje bilježi da on ustaje, uzima sa sobom dijete Isusa i njegovu majku i čini ono što mu je Bog zapovjedio (usp. Mt 1, 24; 2, 14. 21). Uistinu, Isus i njegova Majka Marija su najdragocjenije blago naše vjere. [21]
U planu spasenja ne može se odijeliti Sin od Majke, od one koja «je napredovala na putu vjere i vjerno je sačuvala svoje sjedinjenje sa Sinom sve do križa».[22]
Moramo se uvijek pitati štitimo li i branimo svim našim snagama Isusa i Mariju, koji su na otajstveni način povjereni našoj odgovornosti, našoj brizi i našoj zaštiti. Sin Svemogućega dolazi na svijet u stanju velike slabosti. Bio mu je potreban Josip kako bi mogao biti čuvan, branjen i sigurno rasti. Bog se pouzdaje u tog čovjeka, a to čini i Marija koja u Josipu nalazi ne samo onoga koji joj želi spasiti život, nego i onoga koji će se uvijek pobrinuti za nju i za dijete Isusa. U tom smislu sveti Josip ne može ne biti Zaštitnik Crkve, jer Crkva je produženje Tijela Kristova u povijesti, a u majčinstvu Crkve zrcali se Marijino majčinstvo.[23] Josip, nastavljajući štititi Crkvu, nastavlja štititi dijete Isusa i njegovu majku, a i mi također ljubeći Crkvu nastavljamo ljubiti dijete Isusa i njegovu majku.
To Dijete je onaj koji će reći: «Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!» (Mt 25, 40). Na taj način svatko tko je u potrebi, svaki siromah, svaki patnik, svaki umirući, svaki tuđinac, svaki utamničenik, svaki bolesnik jest “Dijete” koje Josip nastavlja čuvati. To je razlog zašto se svetog Josipa zaziva kao zaštitnika bijednika, prognanika, ucviljenih, siromaha i umirućih. To je također razlog zašto Crkva ne može ne ljubiti iznad svega one koji su posljednji, jer je Isus njima dao prednost i s njima se je poistovjetio. Od Josipa moramo naučiti istu takvu brigu i odgovornost: ljubiti dijete Isusa i njegovu majku; ljubiti sakramente i djelatnu ljubav; ljubiti Crkvu i siromahe. Svaka od tih stvarnosti uvijek je dijete Isus i njegova majka.
- Otac radnik
Jedan vid koji obilježava svetog Josipa i koji je istaknut od prve socijalne enciklike Rerum novarum Lava XIII, jest njegov odnos s radom. Sveti Josip je bio drvodjelja koji je pošteno radio da priskrbi što je potrebno za uzdržavanje svoje obitelji. Od njega je Isus naučio vrijednost, dostojanstvo i radost onoga što znači jesti kruh koji je plod vlastitog rada.
U ovom našem vremenu u kojem izgleda da rad ponovno predstavlja hitno društveno pitanje, a nezaposlenost pokatkad dojmljivo raste i u onim narodima gdje se desetljećima živjelo u svojevrsnom blagostanju, nužno je obnovljenom sviješću razumjeti značenje rada koji daje dostojanstvo i kojemu je naš Svetac uzor i zaštitnik.
Rad postaje sudjelovanje u samom djelu spasenja, prigoda za požurivanje dolaska Kraljevstva Božjeg, razvijanje vlastitih potencijalâ i kvalitetâ, stavljajući ih na raspolaganje društva i zajedništva; rad postaje prigoda ostvarivanja ne samo sebe samih, nego iznad svega one izvorne jezgre društva, a to je obitelj. Obitelj čijim bi članovima rad bio uskraćen, mnogo je više izložena poteškoćama, napetostima, lomovima, pa čak krajnjoj napasti očajavanja i konačnog raspadanja. Kako možemo govoriti o ljudskom dostojanstvu a da se ne zalažemo da svi i svaki pojedini imaju mogućnost dostojnog uzdržavanja?
Osoba koja radi, kakav god bio njezin posao, surađuje sa samim Bogom, postaje pomalo stvoritelj svijeta koji nas okružuje. Kriza našeg vremena, koja je ekonomska, društvena, kulturalna i duhovna kriza, može predstavljati poziv svima da ponovno otkriju vrijednost, važnost i nužnost rada za početak uspostavljanja stanja novog “normalnog”, u kojem nitko nije isključen. Rad svetog Josipa podsjeća nas da se sâm Bog koji je postao čovjekom nije ustezao od rada kao nečega nedostojnoga. Gubitak radnog mjesta koji pogađa toliku braću i sestre, i koji je u posljednje vrijeme porastao zbog pandemije covida-19 mora biti poziv na preispitivanje naših prioriteta. Zamolimo svetog Josipa radnika da možemo pronalaziti načine na koje ćemo se zalagati da nijedan mladi čovjek, nijedna osoba i nijedna obitelj ne bude bez posla!
- Otac u sjeni
Poljski pisac Jan Dobraczyński, u svojoj knjizi Sjena Oca,[24] u obliku romana ispripovjedio je život svetog Josipa. Sugestivnom slikom sjene definira lik Josipa, koji je u odnosu prema Isusu zemaljska sjena Nebeskog Oca: čuva ga, brani ga, nikad se ne odvaja od njega i stalno prati njegove korake. Mislimo na ono na što Mojsije podsjeća Izraelce: «Vidio si […] u pustinji, gdje te Gospodin, Bog tvoj, cijeloga puta nosio kao što čovjek nosi svoga sinčića» (Pnz 1, 31). Na taj je način Josip cijeloga života vršio svoje očinstvo.[25]
Očevima se ne rađa, to se postaje. I to se ne postaje samo zato što se donosi dijete na svijet, nego zato što se odgovorno preuzima briga za njega. Svaki puta kad netko preuzima odgovornost za život nekoga drugoga, on mu na neki način postaje otac.
U našem današnjem društvu čini se da su sinovi siročad bez očeva. I današnjoj Crkvi također su potrebni očevi. Uvijek je aktualna opomena koju je sveti Pavao uputio Korinćanima: «Jer da imate u Kristu i deset tisuća učitelja, ipak ne biste imali više otaca» (1 Kor 4, 15); i svaki bi svećenik ili biskup mogao kao Apostol dodati: «Tȁ u Kristu Isusu po evanđelju ja vas rodih» (isto). A Galaćanima veli: «Dječice moja, koju ponovno u trudovima rađam dok se Krist ne oblikuje u vama!» (4, 19).
Biti očevima znači uvoditi sina u iskustvo života, u stvarnost. Ne zadržavati, ne zatvoriti, ne posjedovati, nego ga osposobiti za izabiranje, slobodu, odlaske. Možda je zbog toga, uz naziv oca, predaja stavila i naziv “djevičanski”. To nije tek afektivna oznaka, nego sinteza jednog stava koji izražava suprotnost posjedovanja. Čistoća i sloboda od posjedovanja u svim područjima života. Samo kad je neka ljubav čista, uistinu je ljubav. Ljubav koja želi posjedovati na koncu uvijek postaje opasna, zarobljava, guši, čini nesretnima. Bog sâm je ljubio čovjeka čistom ljubavlju, ostavljajući ga slobodnim da i pogriješi i pobuni se protiv njega. Logika ljubavi je uvijek logika slobode, a Josip je znao ljubiti na izvanredno slobodan način. Nikad sebe nije stavio u središte. Znao se decentralizirati, staviti u središte svoga života Mariju i Isusa.
Josipova radost nije u logici žrtve, nego sebedarja. U tom se čovjeku nikad ne primjećuje osjećaj nezadovoljstva, već jedino pouzdanje. U svojoj upornoj šutnji on nije razmatrao o pritužbama, nego uvijek o konkretnim gestama pouzdanja. Svijetu su potrebni očevi, on odbacuje gospodare, to jest odbacuje onoga koji posjedovanjem drugoga želi ispuniti vlastitu prazninu; odbacuje one koji brkaju autoritet s autoritarizmom, djelatnu ljubav s humanitarnim pomaganjem, silu s razaranjem. Svako se istinsko zvanje rađa iz sebedarja, koje označuje dozrelost žrtve. U svećeništvu i posvećenom životu, također se zahtijeva takva vrsta dozrelosti. Tamo gdje bračno, celibatsko ili djevičansko zvanje ne dospijeva do zrelosti sebedarja, zaustavljajući se samo na logici žrtve, ono se tada, umjesto da bude znak ljepote i radosti ljubavi, izlaže opasnosti da bude izraz nesreće, žalosti i nezadovoljstva.
Očinstvo koje se odriče napasti živjeti život sinova širom otvara prostore nepoznatom. Svaki sin uvijek sa sobom nosi otajstvo, nešto nepoznato što može biti objavljeno samo uz pomoć oca koji poštuje njegovu slobodu. Otac koji je svjestan da ispunjava vlastito odgojno djelovanje i potpuno živo svoje očinstvo samo kad se učini “beskorisnim”, kad vidi da sin postaje samostalan i sâm kroči stazama života, kad se stavlja u situaciju Josipa, koji je uvijek znao da ono Dijete nije njegovo, nego je samo povjereno njegovoj skrbi. U bîti to je ono na što misli Isus, kad kaže: «Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima» (Mt 23, 9).
Svaki puta kad se nađemo u stanju vršiti očinstvo, moramo uvijek imati na srcu da ono nije iskazivanje vlasništva, nego “znak” koji upućuje na uzvišenije očinstvo. U određenom smislu svi smo uvijek u Josipovom stanju: sjena jedinog Oca nebeskog, koji «daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima» (Mt 5, 45); i sjena koja slijedi Sina.
«Ustani, uzmi dijete i majku njegovu» (Mt 2, 13), kaže Bog svetom Josipu.
Cilj ovoga Apostolskog pisma je da poraste ljubav prema ovom velikom Svecu, da nas potakne da vapimo za njegov zagovor te da nasljedujemo njegove kreposti i njegov zanos. Naime, specifično poslanje svetaca nije samo da čine čudesa i posreduju milosti, nego i da nas zagovaraju pred Bogom, kako su to činili Abraham[26] i Mojsije,[27] i kako to čini Isus, «jedini posrednik» (1 Tm 2, 5), koji je kod Oca naš «zagovornik» (1 Iv 2, 1), «uvijek živ da se za [nas] zauzima» (Heb 7, 25; usp. Rim 8, 34).
Sveci pomažu svim vjernicima da «teže za svetošću i savršenošću u vlastitom staležu».[28] Njihov život je konkretni dokaz da je moguće živjeti Evanđelje. Isus je rekao: «Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca» (Mt 11, 29), a oni su sa svoje strane primjeri života za nasljedovanje. Sveti Pavao je izričito poticao: «Nasljedovatelji moji budite!» (1 Kor 4, 16).[29] Sveti Josip to govori svojom elokventnom šutnjom.
Pred primjerom tolikih svetaca i svetica, Sveti Augustin se je pitao: «Zar ti nećeš moći što su mogli ti i te?» I tako je dospio do konačnog obraćenja kličući: «Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova!». [30]
Ne preostaje nam drugo nego da od svetog Josipa izmolimo milost nad milostima: naše obraćenje. Njemu upravljamo svoju molitvu:
Zdravo, Otkupiteljev čuvaru,
i zaručniče Djevice Marije.
Tebi je Bog povjerio svoga Sina;
u tebe je Marija stavila svoje pouzdanje;
s tobom je Krist postao čovjekom.
O, Blaženi Josipe, pokaži se ocem i nama,
i vodi nas na putu života.
Daj nam postići milost, milosrđe i hrabrost,
te nas brani od svakoga zla. Amen.
Rim, kod Svetog Ivana Lateranskog, 8 prosinca, svetkovina Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije, 2020. godine, osme mog pontifikata.
Papa Franjo
[1] Lk 4,22; Iv 6,42; usp. Mt 13,55; Mk 6,3.
[2] S. Rituum Congreg., Quemadmodum Deus (8. prosinca 1870):ASS 6 (1870-71), 194.
[3] Usp. Discorso alle ACLI in occasione della Solennità di San Giuseppe Artigiano (1. svibnja 1955): AAS 47 (1955), 406.
[4] Apostolska pubudnica Redemptoris custos (1. kolovoza 1989):AAS 82 (1990), 5-34.
[5] Katekizam Katoličke Crkve, 1014.
[6] Meditacija u vrijeme pandemije (27. ožujka 2020), u: L’Osservatore Romano, 29. ožujka 2020, str. 10.
[7] In Matth. Hom, V, 3: PG 57, 58.
[8] Homilija (19. ožujka 1966): Insegnamenti di Paolo VI, IV (1966), str. 110.
[9] Usp. Libro della vita, 6, 6-8.
[10] Više od četrdeset godina, svakoga dana nakon Jutarnje, molim molitvu svetom Josipu koja je uzeta iz jedne francuske nabožne knjige iz 19. stoljeća redovničke zajednice Isusa i Marije, koja izražava pobožnost, pouzdanje i određeni izazov svetom Josipu: «Slavni patrijarhu sveti Josipe, čija moć zna nemoguće stvari učiniti mogućima, priteci mi u pomoć u ovim trenucima tjeskobe i poteškoćâ. Pod svoju zaštitu uzmi teške i zamršene situacije koje ti povjeravam, da se sretno razriješe. Ljubljeni moj oče, sve svoje pouzdanje stavljam u tebe. Neka se ne kaže da sam te uzalud zazvao, i budući da ti sve možeš kod Isusa i Marije, pokaži mi da je tvoja dobrota velika koliko i tvoja moć. Amen».
[11] Usp. Pnz 4, 31; Ps 69, 17; 78, 38; 86, 5; 111, 4; 116, 5; Jr 31, 20.
[12] Usp. Apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. 11. 2013), br. 88; 288: AAS 105 (2013), 1057; 1136-1137.
[13] Usp. Post 20, 3; 28, 12; 31, 11.24; 40, 8; 41, 1-32; Br 12, 6;1 Sam 3, 3-10; Pnz 2; 4;Job 33,15.
[14] U tim je slučajevima bilo predviđeno i kamenovanje (usp. Pnz 22, 20-21).
[15] Usp. Lev 12, 1-8; Izl 13, 2.
[16] Usp. Mt 26, 39; Mk 14, 36; Lk 22, 42.
[17] Sv. Ivan Pavao II, Apostolska pobudnica Redemptoris custos (15. kolovoza 1989), 8: AAS 82 (1990), 14.
[18] Homilija na sv. misi proglašenja blaženima, Villavicencio – Colombia (8. rujna 2017): AAS 109 (2017), 1061.
[19] Enchiridion de fide, spe et caritate, 3.11: PL 40, 236.
[20] Usp. Pnz 10, 19; Izl 22, 20-22; Lk 10, 29-37.
[21] Usp. Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, Quemadmodum Deus (8. prosinca 1870): ASS 6 (1870-71), 193; Pio IX, Inclytum Patriarcham (7. srpnja1871): nav. mj., 324-327.
[22] Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 58.
[23] Usp. Katekizam Katoličke Crkve, 963-970.
[24] Izvorno izdanje: Cień Ojca, Warszawa 1977.
[25] Usp. Sv. Ivan Pavao II, Apostolska pobudnica Redemptoris custos, 7-8: AAS 82 (1990), 12-16.
[26] Usp. Post 18, 23-32.
[27] Usp. Izl 17, 8-13; 32, 3-35.
[28] Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 42.
[29] Usp. 1 Kor 11, 1; Fil 3, 17; 1 Sol 1, 6.
[30] Ispovijesti 8, 11, 27: PL 32, 761; 10, 27, 38: PL 32, 795.
