U župnoj crkvi u Jasenovcu, 8. travnja održan je središnji program Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika u Požeškoj biskupiji. Molitveno-pokorničko slavlje predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević. Sudjelovali su đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić, srijemski biskup Đuro Gašparović, srijemski biskup koadjutor Fabijan Svalina, članovi požeškoga Stolnog kaptola na čelu s prepoštom Ivicom Žuljevićem, svećenici Novljanskoga dekanata predvođeni arhiđakonom Milanom Vidakovićem, i novljanskim dekanom, jasenovačkim župnikom Pejom Oršolićem, svećenički kandidati iz požeškog Kolegija, jasenovački župljani, i hodočasnici iz župa Novljanskog dekanata među kojima su bili pješaci pod vodstvom novljanskog župnog vikara Roberta Medveda te školska djeca s vjeroučiteljicom s. Zrinkom Vuković. Na slavlju je bio nazočan i pakračko-slavonski episkop Jovan Ćulibrk s đakonom Milanom Tomaševićem. Nakon upućenog pozdrava svim sudionicima slavlja i svima onima koji su ga pratili putem izravnog prijenosa Hrvatske televizije, Hrvatskoga radija i Hrvatskoga katoličkog radija, biskup Antun je zamolio Gospodina da zagovorom Isusove Majke primi našu pokoru, daruje nam obraćeno srce, udijeli mir našoj hrvatskoj domovini, te zaustavi ratna stradanja u Ukrajini.
U homiliji biskup je kazao kako se večeras kao hodočasnici Gospi Jasenovačkoj u molitvi, kajanju i praštanju spominjemo progonjenih, ponižavanih i ubijenih ljudi tijekom II. svjetskog rata, kao i žrtava totalitarnih sustava u XX. stoljeću, kako bi im očišćena pogleda i bez osjećaja mržnje iskazali svoje poštovanje. U nastavku je istaknuo: »nižu se pred našim očima slike teškog stradanja brojnih nedužnih ljudi i nemilosrdnih razaranja u Ukrajini. Svoje vjerničko samilosno srce za sve nedužne žrtve u našim krajevima, od Jasenovca i Stare Gradiške do Bleiburga, Vukovara i Voćina te drugih mjesta stradanja, otvaramo večeras i za sve one u Ukrajini i izbjeglištvu kojima je potrebna naša blizina, duhovna i materijalna pomoć. Mnogi su smatrali da se nakon teškog iskustva I. i II. svjetskog rata u Europi više ne mogu ponoviti slični samo uništavajući sukobi. No, prije 30 godina bili smo svjedoci kod nas a sada i u Ukrajini kako je zlo povijesna konstanta pred kojom kao da smo posve nemoćni. Uvjerenje da se proizvodnjom sve sofisticiranijeg oružja može zaustaviti zlo, zabluda je, jer tako ostvarena materijalna dobit manjine povezana je s prijetnjom uništenja većine i s ugroženošću samog opstanka čovječanstva. Je li vjera mogući odgovor na navedene izazove? U današnjem evanđelju Isus nas uvjerava kako treba odustati od strategije bacanja kamenja jednih na druge, poziva nas da se okupimo s njime u bratstvo međusobnog povjerenja te na taj način nadvladavamo podjele koje dovode do sukoba, potiče nas da ne damo prostora đavlu, njegovu zavodništvu i prevarama. One, naime, koji nisu vjernici tek po imenu, nego istinskim opredjeljenjem, ne pokreću na djelovanje isključivi nacionalni ili neki drugi interesi, mržnja i raspaljene nasilničke strasti prema pripadnicima drugih naroda, nego povjerenje u Boga živoga, koji je u Isusu Kristu pobijedio zlo i smrt i kojem su predali svoju sudbinu. Istinska vjera povezuje ljude u međusobnom povjerenju, u jednakom poštovanju svake ljudske osobe, bez obzira na njezinu rasnu, nacionalnu, političku, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost.«
Potom je biskup ustvrdio: »sve navedeno moglo bi nekome zvučati naivno i nerealno. No, Isus nije bio naivan kad je obznanjivao da su vjera i povjerenje u njega najvažnije pitanje s kojim je povezano ostvarivanje čovječnijeg društva bez nasilja pa i sam život vječni. Razlog da se u našem svijetu često događa suprotno leži u činjenici što mnogi ne vjeruju u navedene mogućnosti, nego u moć oružja i nasilja. Nevjera i nepovjerenje naša je nemoć, kao i kod Isusovih protivnika u današnjem evanđelju, koji su pograbili kamenje da ga bace na njega. Zašto? U raspravi su najprije upotrijebili argument da je povrijedio subotu, jer je toga dana liječio bolesne i vršio druga djela koja nisu dopuštena, da bi konačno optužba glasila kako je pohulio kad je kao čovjek proglasio sebe Sinom Božjim. Oni preuzimaju Božju ulogu, žele mu dodijeliti identitet, i na račun toga smatraju da imaju pravo nad njim provesti i nasilje, ubiti ga. U razgovoru s protivnicima Isus upotrebljava i ironičan govor da bi ih priveo otajstvu vlastite osobe. Uvjerava ih da je on u Ocu i Otac u njemu i to onim argumentom, kojim su protivnici htjeli dokazati suprotno. Dobra djela koja je činio i subotom svjedoče da je on u Ocu i Otac u njemu, te ih poziva da vjeruju djelima, ako ne njemu samome. U cijeloj navedenoj raspravi nevjera i nepovjerenje u njegovu osobu očituju se kao razlog zbog kojeg se protivnici s njime sukobljavaju i žele mu nanijeti nasilje, kamenovati ga. Nije bez ironije niti evanđelistina tvrdnja da su Isusovi protivnici nastojali još jednom uhvatiti ga, „ali im on izmaknu iz ruku (…) i ode ponovno na onu stranu Jordana“ te „mnogi ondje povjerovaše u njega“ (Iv 10, 39-40.42). U ovom je izazov: oni koji su povjerovali u njega postali su dionici dubokog zajedništva s njime i sa svim onim što je Bog obznanio i ostvario u njegovoj jedinstvenoj i neponovljivoj božansko-ljudskoj osobi, u njegovoj muci, smrti i uskrsnuću, te su u njegovu praštanju i milosrđu postali dionici društva u kojem ne vlada nasilje uzrokovano različitošću osoba i njihovim neprihvaćanjem, nego zajedništvo utemeljeno u povjerenju i razumijevanju. To je novi svijet u koji je Isus poveo čovječanstvo, a njegovi učenici ga svjedoče kad očituju da više vjeruju njemu nego svojim ljudskim uskogrudnim projektima i strategijama. Taj novi svijet bit će na koncu potpuno ostvaren jer se za njega zauzeo Onaj koji je jači od zla i smrti, te biti vjerom dionik njegova projekta znači svrstati se među pobjednike.«
Nastavljajući homiliju biskup je istaknuo: »u taj svijet započeo je Bog davno uvoditi ljude, među njima i Jeremiju proroka, iz čijih smo osobnih ispovijesti čuli ulomak u drugom čitanju. Nasilje prema njemu u rodnom Anatotu bilo je utemeljeno u neprihvaćanju njegove proročke posebnosti i različitosti od drugih, pa su ga progonili i spremali mu smrt. Prorok odgovara velikim povjerenjem u Boga i njemu prepušta svoju sudbinu, uvjeren da on ima zadnju riječ, a ne ljudski pokušaji da odrede sudbinu svojim protivnicima. Jeremija na taj način raskrinkava sustav ljudske uskogrudnosti, koji ne dopušta drugome da bude ono što jest ili što želi biti, oduzima mu slobodu da živi kao slika Božja. Naime, svoju sličnost Bogu čovjek očituje i kroz to što je svatko od nas drugačiji, neponovljivi Božji original, jedinstvena osoba, čija se sloboda potvrđuje u tome da živi svoju posebnost u osobnom, nacionalnom, vjerskom i svakom drugom pogledu. Kad netko drugome oduzima slobodu da bude ono što jest ili što želi biti te mu nasiljem, ratom i razaranjem nameće da bude ono što mu je on dodijelio i nastoji ga proizvesti na vlastitu sliku i priliku, nije čovjeku oduzeo samo njegovo pravo i dostojanstvo da bude ono što jest, nego vrijeđa i Boga koji ga je takvim stvorio. To se događalo u totalitarnim sustavima tijekom XX. stoljeća, to se događalo kod nas prije 30 godina, to se događa trenutačno i u Ukrajini«, kazao je biskup.
Pred kraj homilije ustvrdio je kako su: »spomenuta zbivanja poziv da povjerujemo u mogućnosti drugačijeg svijeta i društva za koje se zauzeo Isus Krist. Uvjeren sam da svi vi, Isusovi vjernici iz Katoličke Crkve, predvođeni biskupima Đakovačko-osječke crkvene pokrajine te iz Pravoslavne Crkve na čelu s episkopom Jovanom, sudjelovanjem na ovom slavlju, kao i svi vi koji ste nam se pridružili televizijskim ili radijskim prijenosom, svjedočite kako nakon iskustva teških zala II. svjetskog rata i Domovinskog rata želite zauzetije graditi međuljudske odnose na povjerenju u Isusa Krista, koji je moćan nadvladati naše nemoći. Pred Isusovim križem, znakom nemoćnoga čovječanstva zbog međuljudskih odnosa oslonjenih na nepovjerenje i neprihvaćanje različitih i drugačijih koje ga je osudilo i razapelo, i istovremeno znakom pomirenog svijeta u Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću, obnovimo svoje povjerenje u njega i prihvatimo ga kao svoju najbolju sudbinu. „Gospodine Isuse, nisu li ti teški na srcu i naši otpori i neodlučnosti poput kamenja koje su tvoji protivnici skupljali da te ubiju? (…) Ali ti si im izmaknuo. Gospodine Isuse, ti izmičeš uvijek kad te neki pokušavaju svesti na svoju mjeru, na svoje ideje, na svoje slike, na svoje apsurdna umišljanja da sve znaju i sve mogu. Ti izmičeš pogledima onih koji upiru oči na sebe i na vlastite ideje, u trenutku kad bi ih trebali otvoriti za tebe i za tvoje svjetlo. Gospodine Isuse, dopusti nam da te primimo u tvojoj riječi istine, da prihvatimo tebe koji nam se objavljuješ kao Sin Božji. Neka tvoje svjetlo bude u nama te nam podari da ti možemo vjerovati bez pridržaja. I daj nam ustrajati u vjeri.«
Homiliju je biskup završio riječima: »vratimo se s ove naše jasenovačke molitveno-pokorničke postaje svojim domovima osnaženi za život povjerenja prema svakom čovjeku i prihvaćanja u njegovu identitetu, drugačijem od našeg vlastitog, prepoznajući u tom njegovu sličnost Bogu. Budimo tako promicatelji društva ljudskog poštovanja, jednakih prava i dostojanstva za svakog čovjeka, oduzimajući nasilju mogućnost da se pojavi kao način ostvarivanja međuljudskih odnosa. Neka nam u tom pomogne vjerna Isusova Majka, Gospa naša jasenovačka, kojoj smo ovim hodočašćem željeli iskazati svoju odanost.«
Nakon popričesne molitve svoju riječ okupljenima uputio je pakračko-slavonski episkop Jovan Čulibrk koji je podsjetio kako je istočno-slavenski knez Vladimir prije više od tisuću godina vodio svoj nevjernički narod u opsadu Carigrada. Nakon opsade, ponukan molitvama svoje bake Olge knez Vladimir poslao je misionare diljem svijeta da traže vjeru za njegov nevjernički narod i tako su bili i u Carigradu i odande se vratili ozarenih lica, govoreći da ulaskom u carigradski Hram nisu znali jesu li na nebu ili na zemlji, jer je očigledno s njima živi Bog, istaknuo je episkop Jovan. Istaknuo je kako je i sam knez Vladimir 988. godine nedaleko od grada Kijeva primio krštenje sa svojim narodom te postao Vasilije. Izrazio je žalost što danas tu krstionicu iz koje su izašli i Rusi i Ukrajinci gledamo kako se pretvara u „Crveno more“ i to krvlju nevinih ljudi. Takvim životom i mi postajemo isti onaj nevjernički narod kneza Vladimira kakav je bio prije krštenja, napose mi kršćani koji smo potekli iz iste krstionice i položili zavjet da ćemo slijediti Kristove riječi: „Ljubite jedni druge“. Dodao je još kako sile ovoga svijeta, koje su ponovno probudile u nama ostatke onog nevjerničkog naroda i nahuškale nas jedne na druge, ne mogu biti od Boga, nego dolaze od onoga koji je posvađao Kajina i Abela te prevario Adama i Evu te im se trebamo oduprijeti. Poželio je na kraju da nam Bog po riječima današnjega evanđelja dadne mudrost da čujemo njegovu riječ i pokajemo se kako bi nam se približilo nebesko carstvo Oca, i Sina i Duha Svetoga.
Slijedila je potom procesija s Marijinim likom u kojoj su hodočasnici predvođeni biskupom Antunom uputili Isusovoj Majci svoje poklike i pjesmu, te joj na taj način iskazali odanost i ljubav. Činom predanja Isusovoj Majci biskup Antun je na koncu povjerio njezinom moćnom zagovoru sve stradale žrtve totalitarnih sustava, kao i sve žrtve rata u Ukrajini. Zahvalio je zatim svim sudionicima slavlja, osobito nadbiskupu i metropolitu Đuri, biskupima Đuri i Fabijanu, te svećenicima, posebice episkopu Jovanu. Uputio je zahvalu i domaćem župniku i načelnici općine Jasenovac, kao i pjevačima što su pomogli na ovom slavlju uzdići dostojnu hvalu Bogu. Hodočasnicima pak pješacima zahvalio je na žrtvi koju su podnijeli dolazeći na ovo sveto slavlje.
