LECTIO
1. čitanje: Djela apostolska 14, 21b-27
²¹ U ono vrijeme Pavao i Barnaba vratiše se u Listru, u Ikonij i u Antiohiju. ²² Učvršćivali su duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje. ²³ Postavljali su im po crkvama starješine te ih, nakon molitve i posta, povjeravahu Gospodinu u kojega su povjerovali. ²⁴ Pošto su prešli Pizidiju, stigoše u Pamfiliju. ²⁵ U Pergi navijestiše Riječ pa siđu u Ataliju. ²⁶ Odande pak odjedriše u Antiohiju, odakle ono bijahu povjereni milosti Božjoj za djelo koje izvršiše. ²⁷ Kada stigoše, sabraše Crkvu i pripovjediše što sve učini Bog po njima: da i poganima otvori vrata vjere.
Riječ Gospodnja.
Prvo misijsko putovanje Pavla i Barnabe ide kraju. Vraćajući se istim putem natrag u gradovima gdje su navijestili evanđelje učenike su »učvršćivali u vjeri« (r. 22.): to je uobičajeni izraz misijskog govora prvog stoljeća. Označava naime učvršćivanje u kršćanskoj vjeri i praksi onih koji su nedavno prihvatili kérygmu (navještaj) i koji lako mogu biti poljuljani događanjem progona koji gotovo posvuda prati propovijedanje apostolâ. Novi dakle učenici bivaju poticati da ustraju u vjeri, prihvaćajući nevolje kao udioništvo u patnji Kristovoj. Budući da zajednice koje su netom prihvatile evanđelje trebaju biti u stanju same nastaviti svoj hod, apostoli u svakoj od njih ustanovljuju prvi oblik crkvene organizacije, postavljajući im prezbitere (svećenike).
Trenutak je to od temeljne važnosti za život zajednice i zato je popraćen molitvom i postom, predanjem u Gospodinove ruke (23. r.): na isti je način putovanje Pavla i Barnabe pripremila antiohijska Crkva u Siriji (26. r.), u koju se oni vraćaju. Apostolsko naime poslanje, kao i crkvena odgovornost, zadaće su što ih nekima povjerava sâm Gospodin (13, 2s), ali u kojima cijela zajednica treba imati udjela, podupirući ih molitvama i žrtvama. Zbog toga su apostoli, čim su stigli, okupili svu braću da s njima podijele ono što je »Gospodin« po njima učinio i on sâm otvorio »vrata vjere« poganima. Njegovo je poslanje, njegova milost, njegov plod. Njemu apostoli daju svu slavu (27. r.).
2. čitanje: Otkrivenje svetog Ivana apostola 21, 1-5a
Ja, Ivan ¹ vidjeh: novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. ² I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. ³ I začujem jak glas s prijestolja: «Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. ⁴ I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.» ⁵ Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče: «Evo, sve činim novo!»
Riječ Gospodnja.
Nakon što je u viđenju promatrao konačni poraz silâ zla i Božji sud (19, 11 – 20, 15), vidjelac je učinjen dostojnim upoznati blistavi ishod te žilave borbe: stvarnost koja se ukazuje pred njegovim očima obilježena je korjenitom, sržnom i sveopćom novošću: sav je svemir uključen u tu preobrazbu. Svemir obilježen zlom – čega je more u Bibliji često simbol – zamijenjen je jednom sasvim drugačijom stvarnošću (1. r.). Ako su već proroci proricali novo nebo i novu zemlju (usp. Iz 65, 17) i opisivali Jeruzalem kao Božju zaručnicu (Iz 62), njihov se obzor, međutim, prostirao ovim vremenom i neposredno se odnosio na materijalnu obnovu grada novim Božjim stvaralačkim zahvatom. Sada Ivan vidi kako s novog neba na novu zemlju silazi taj grad-zaručnica, znak prebivanja Božjeg s ljudima.
To je tema koja se skriveno provlači čitavom svetom poviješću, i koja joj na neki način naznačuje zadnje značenje. Od bliskosti Boga i čovjeka u Edenu (zemaljskom raju), preko šatora prebivališta (šekiná) koji je pratio narod tijekom izlaska, i jeruzalemskog hrama, pa sve do utjelovljenja, Bog se je sve više objavljivao kao Emanuel, ‘Bog s nama’. Poslije Kristove smrti-uskrsnuća, poduzima se novi, posljednji korak u objavi: čovjek s Bogom. Nakon što je zlo potpuno uništeno (20. poglavlje), novi narod u potpunosti pripada Gospodinu, a on je vječno »s njima« (3. r.). Proročki navodi (Ez 37, 27; Iz 25, 8; 35, 10; 65, 19) jedan za drugim opisuju tu prekrasnu stvarnost zajedništva, utjehe, života, gozbe: nešto što čovjek još nije upoznao – jer je Bog onaj koji sve čini novo – a da ipak već od ovog trenutka na neki način može predokusiti, jer »tko je u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta« (2 Kor 5, 17; Iz 43, 19).
Evanđelje: Ivan, 13, 31-33a.34-35
U ono vrijeme: ³¹ Pošto Juda iziđe, reče Isus: »Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! ³² Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! ³³ Dječice, još sam malo s vama. ³⁴ Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. ³⁵ Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.«
Riječ Gospodnja.
Ovim ulomkom počinje Isusov ‘oproštajni govor’ njegovima. Vrata dvorane posljednje večere se otvaraju, Juda izlazi izvršiti izdaju Učitelja. Evanđelje kratko bilježi da tada »bijaše noć«. Noć grijeha, noć kneza ovog svijeta. Isus pak znade da će za nekoliko sati on ostati sâm ovdje u Getsemanskom vrtu obavijen tim istim tminama koje će ga htjeti progutati i protiv kojih će se morati boriti do krvi. Sve to znade, pa ipak učenicima govori o ‘proslavi’ Sina čovječjega. Božja, naime, ‘slava’ nije laki svjetovni uspjeh, nego je iznad svega pobjeda dobra, koje, da bi bilo rođeno, mora proći kroz veliku nevolju. Križ je tako majčina utroba pravog života.
Isus sada svojima ne može ‘objasniti’ smisao svoje smrti. On se sâm s njom suočava i prikazuje ju. U njegovim se riječima osjeća briga za učenike koji će, također, uskoro ostati sami, prepušteni na milost i nemilost sumnje i sablazni. Oni ga ne mogu slijediti, u ovom trenutku. Zbog toga im je više nego ikad potrebno da budu sačuvani u imenu njegovu. Evo ga, dakle, kako im u oporuci ostavlja »novu zapovijed« uzajamne ljubavi. Dok budu po njoj živjeli, oni će zauvijek biti u zajedništvu s njime i ništa ih neće moći ugrabiti iz njegove ruke. Štoviše, moći će po njoj živjeti jer je on prvi po njoj živio. »Nije učenik veći od svog učitelja«, nego je svaki učenik pozvan suobličiti se Učitelju i proslaviti ga svojim životom. »Nova zapovijed« nije teški jaram, nego osobno zajedništvo sa samim Bogom, koji želi ostati prisutan među svojima kao ljubav, kao karitativna ljubav.
MEDITACIJA
Kršćanski narod je uvijek »mali ostatak« usred milijardi ljudi koji žive na zemlji, no on je kvasac ‘novog’ tijesta koji iznutra treba ukvasati cijelu smjesu. Premda se čini da konkretna situacija niječe njezinu učinkovitost, riječ Božja nas ovlašćuje da ne sumnjamo i da se ne bojimo. Plod se na stablu vidi tek nakon napornog vremena dozrijevanja i rasta tijekom godišnjih doba. Nije li isto takav i put Isusa, Sina čovječjega koji je proslavljen po smrti na križu? Sve postaje novo: to opažaju oni bistra i prodorna pogleda vjere, oni koji, uskrsli s Kristom, hode zemljom, ali svoja srca već uzdižu gore. Preobraženje se događa iz dana u dan po našem umiranju svakom obliku oholosti i sebičnosti, da se od propadanja grijeha dođe do punine novog života.
Toliki danas ne traže novost koju je Krist donio, nego zanimljivosti, ne novu stvarnost, nego informacije o više manje beznačajnim svakodnevnim sitnicama. Lako se upadne u potragu za ‘starim novostima’ pomodarstva i životnih uzoraka koje nudi društvo lišeno istinske stvaralačke sposobnosti. Ako ne obnavlja sebe samoga, čovjek ne zna drugo doli ponašati se po starom ili praviti se da su stvari drugačije. Budući da je samo Bog stvoritelj, samo povjeravajući se dahu njegova Duha možemo se obnoviti i biti tvorci obnove u krilu Crkve i cijele zajednice.
MOLITVA
Bože, naš Oče, u preobilju svoje ljubavi svoga si ljubljenog Sina izložio odbijanju i mržnji svijeta: daruj snagu tvoga Duha nama koji želimo slijediti našeg Učitelja i hrabro svjedočiti njegovu smrt i uskrsnuće pred svijetom koji te ne poznaje. Daj da, suobličujući se njemu, uvijek mržnji znademo suprotstaviti ljubav, nasilju blagost, osveti oproštenje, neprijateljstvu mir, prokletstvu blagoslov.
Ne dopusti da nas u času kušnje pobijedi strah te upadnemo u grijeh nevjere i izgubljene ljubavi. Naprotiv, daj da ti sve više pripadamo i dođemo k tebi, zajedno sa Sinom tvojim, noseći na rukama sav onaj svijet kojega ti ljubiš i želiš spasiti.
KONTEMPLACIJA
»Zapovijed vam novu dajem«. Budući da je bilo očekivati da će se učenici, slušajući taj govor i osjećajući se napuštenima, prepustiti očajavanju, Isus ih tješi, obdarujući ih, za njihovu obranu i zaštitu, krepošću koja je u korijenu svakog dobra, a to je karitativna ljubav. Kao da je rekao: »Ražalostili ste se jer ja odlazim? Ali ako budete ljubili jedni druge, bit ćete jači«. A zašto nije baš tako rekao? Zato što im je dao mnogo korisniju pouku: »Po tome će svi znati da ste moji učenici«. Tim je riječima dao do znanja da se njegova izabrana četa nikad neće raspasti, nakon što je od njega primila taj znak raspoznavanja. On ga je učinio novim, samim načinom na koji ga je oblikovao. Doista, pojasnio je: »Kao što sam ja vas ljubio« […].
I, namjerno propustivši spomenuti čudesa koja će činiti, reče da će biti prepoznati po njihovoj karitativnoj ljubavi. Znaš zašto? Zato što je karitativna ljubav najveći znak po kojem se prepoznaju sveci: ona je sigurni i nepogrešivi dokaz svake svetosti. Osobito s karitativnom ljubavlju mi svi zadobivamo spasenje. On potvrđuje da je u tome iznad svega bît postojanja učenika. Upravo zvog karitativne ljubavi svi će vas hvaliti, videći da oponašate moju ljubav. Pogani jamačno neće toliko biti dirnuti čudesima koliko vašim kreposnim životom. A ništa toliko ne odgaja za krepost kao karitativna ljubav. Oni će naime, čudotvorce često nazivati varalicama, ali nikad neće naći ništa što bi kritizirali u jednom kreposnom životu (IVAN ZLATOUSTI, Homilije na Ivanovo evanđelje, 57, 3).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Gospodin je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim« (Ps 145, 9).
ZA DUHOVNO ČITANJE
»Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga« (usp. Mt 22, 37-39). Počinjem doživljavati da potpuna i bezuvjetna ljubav prema Bogu čini mogućom brižnu i pozornu ljubav prema bližnjemu, kojega itekako vidimo. Ono što često definiram kao ‘ljubav prema bližnjemu’, često puta se pokazuje kao opipljiva, djelomična ili privremena privlačnost, obično jako nestabilna i kratkotrajna. Ali ako je moj cilj ljubav Božja, može se također razvijati duboka ljubav prema bližnjemu. Druga dva promišljanja to mogu bolje objasniti.
Prije svega, u ljubavi prema Bogu otkrivam ‘samoga sebe’ na novi način. Nadalje, nećemo samo otkriti same sebe u našoj osobnoj jedinstvenosti (individualnosti), nego ćemo i otkriti i našu ljudsku braću, jer se sama slava Božja očituje u njegovu narodu u bogatstvu različitih oblika i načina. Jedinstvenost bližnjega se ne odnosi na ta osobita svojstva, neponovljiva od pojedinca do pojedinca, već na činjenicu da Božja vječna ljepota i vječna ljubav postaju vidljive u tim jedinstvenim, nezamjenjivim, konačnim ljudskim stvorenjima. Upravo se u dragocjenosti pojedine osobe odražava vječna Božja ljubav, postajući temelj za zajednicu ljubavi. Ako otkrijemo vlastitu jedincatost u ljubavi Božjoj i budemo li mogli reći da možemo biti ljubljeni zato što ljubav Božja prebiva u nama, tada ćemo moći doći do drugih, u kojima ćemo otkriti novo i jedinstveno očitovanje te iste ljubavi, ulazeći u blisko zajedništvo s njima ( H. J. M. NOUWEN, Ho ascoltato il silenzio. Diario da un monastero trappista /Slušao sam tišinu. Dnevnik iz trapističkog samostana/, Brescia 1998¹⁰, str. 82s.).
