LECTIO
1. čitanje: Djela apostolska 2, 1-11
¹ Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. ² I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. ³ I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. ⁴ Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. ⁵ A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. ⁶ Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. ⁷ Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? ⁸ Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? ⁹ Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, ¹⁰ Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, ¹¹ Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.¹¹
Riječ Gospodnja.
Dok se dan Pedesetnice bliži kraju – premda se opisani prizor događa oko devet sati ujutro, svetkovina je već započela prethodne večeri – ispunja se Isusovo obećanje (1, 1-5), u kontekstu kojeg se dozivaju u sjećanje velike teofanije Starog zavjeta, o osobito onog iz 19. poglavlja Knjige izlaska, koje bijaše najava darivanja Zakona a koje židovstvo slavi upravo kao dan Pedesetnice (Izl 19, 1s). Duh je prikazan kao punina. On je ispunjenje obećanja. Kao silan vjetar ispunja kuću i sve koje bijahu u njoj; kao bogoobjaviteljska vatra uzima lik ognjenih jezika koji silaze na svakoga od njih, dajući moć gorljive riječi, na mnogim jezicima (rr. 3s.).
Prizor se odigrao na točno određenom mjestu (1. r. ) i uključuje ograničeni broj osoba, no od ovog trenutka, s tim osobama započinje evangelizacijsko djelo neograničenih razmjera za sve ljude (»iz svakog naroda pod nebom«: r. 5b). Dar riječi, prvi dar (karizma) što ga je Duh potaknuo, ima za svrhu proslavu Oca i naviještanje, da se svi, po svjedočenju učenika, mognu otvoriti vjeri i dati slavu Bogu (r. 11d). Ta nova sposobnost komunikacije što ju je Duh udijelio ima dva obilježja. Ponajprije, ona je razumljiva svakome, ostvarujući jezično jedinstvo koje su razorili graditelji kule babilonske (Post 11, 1-9); potom, ona se po svemu sudeći nadovezuje na ekstatičku riječ najstarijih proroka (usp. 1 Sam 10, 5-7), a sâm Petar je smatra proročkom dok ju tumači Judejcima iz svih krajeva (r. 17s.).
Duh prodire i preobražava srce učenika osposobljavajući ih da proniknu, slijede i svjedoče puteve Božje, kako bi sve narode doveli u puno zajedništvo s njime, u jedinstvu vjere u Isusa Krista, raspetoga i uskrsloga (rr. 22s i 38s; usp. Ef 4, 13).
2. čitanje: Poslanica Rimljanima 8, 8-17
Braćo:
⁸ Oni pak koji su u tijelu, ne mogu se Bogu svidjeti. ⁹ A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov. ¹⁰ I ako je Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti. ¹¹ Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama. ¹² Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo! ¹³ Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete.
¹⁴ Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. ¹⁵ Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: »Abba! Oče!« ¹⁶ Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ¹⁷ ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo.
Riječ Gospodnja.
Pišući Rimljanima Pavao iznosi na vidjelo dramatičnost ljudskog stanja koje je podložno ropstvu grijeha (usp. 7, 14b-25). On tu krhkost naravi naziva biblijskim izrazom »tijelo« (doslovno »meso«). Oni koji se daju voditi tim počélom, ne mogu se svidjeti Bogu, jer »jer težnja je tijela protivna Bogu« (Rim 8, 7; doslovno: težnja tijela je neprijateljstvo prema Bogu). Kako onda umaknuti božanskoj srdžbi? Jedno drugo počélo prebiva i djeluje u krštenicima: Duh Sveti. Krštenje čini da se umre grijehu (6, 3-6) uranjanjem u spasonosnu smrt Kristovu (rr. 3s.). Kršćaninova je, dakle, zadaća da svakoga dana dopusti da u njemu djeluje umiranje grijehu i življenje u Duhu – koje se dogodilo u krštenju, kako bi sve više živio samim životom Božjim (rr. 10-12).
Duh je taj koji čovjeka uključivanjem u jedincato sinovstvo Kristovo čini posinjenim sinom Božjim. Ta se pak stvarnost ne događa u jednom jedinom trenutku. Ono je klica koja se svakodnevno razvija u mjeri u kojoj je čovjek poučljiv njegovu ‘vodstvu’. U središtu poslanice prvi puta se pojavljuje ova sjajna definicija kršćanâ, »oni koje vodi Duh Božji«, i koji su stoga sinovi Božji (14. r.). Duh iznutra potvrđuje to novo sinovstvo, dajući slobodu moliti se Bogu onim istim Isusovim pouzdanjem, istim njegovim sinovskim zazivom (r. 15s.) i otvarajući neograničeni obzor novog stanja: ako smo sinovi, onda smo i baštinici kraljevstva Božjega zajedno s Kristom, prvorođencem među mnogom braćom (29. r.).
To, međutim, znači biti spremni podijeliti s Isusom čas trpljenja i muke, da s njime iz smrti prijeđemo u život i da budemo sredstvo spasenja za otkupljenje mnogih (7. r.; 1 Pt 4, 14).
Evanđelje: Ivan, 14, 15s.23b-26
U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima: ¹⁵ »Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. ¹⁶ I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek. ²³ Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. ²⁴ Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. ²⁵ To sam vam govorio dok sam boravio s vama. ²⁶ Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.
Riječ Gospodnja.
U ovom evanđeoskom ulomku, uzetom iz govoru što ga Isus prije muke upućuje svojima u dvorani posljednje večere, Duh Sveti je prikazan kao »drugi Branitelj« – to jest kao onaj koji svjedoči u našu korist – kojega će, nakon Isusa i po njegovoj molitvi, učenicima poslati Otac da zauvijek ostane s njima (16. r.). Duh je dakle osobna stvarnost – ne neka neosobna kozmička energija – i božanska, koja stupa u zajedništvo sa čovjekom i ispunja ga ljubavlju. I ovdje je potrebno pojašnjenje: nije riječ o općenitoj ljubavi, već o Isusovoj ljubavi, a nju čini konkretno ostvarivanje njegovih zapovijedi, njegovih riječi, u dubokoj vjeri da nam je on govorio po volji Boga, njegova Oca i – u njemu – našega Oca (rr. 15.23s.).
Čuvanje u srcu i u životu te Riječi proširuje intimnu nutrinu onoga koji postaje učenikom i osposobljava ga da primi prisutnost Božju, koja beskrajno uzvraća na poniznu ljudsku ljubav, postavljajući u njemu svoj šator (po biblijskoj slici prisutnosti, šekináh, slavna prisutnost Božja usred svog naroda) da se tu nastani, zajedno s Isusom (23. r.). To je obećanje zajedništva koje Isus nudi svima: »Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ … kod njega ćemo se nastaniti«. Nakon njegova odlaska njegovima neće uzmanjkati nauka vječnoga života (6, 68), jer će Duh Sveti u njegovo ime doći dovršiti njegovu objavu, i učiniti da se ona dubinski shvati i drži u pamćenju, odnosno trajno joj zrakama vječnosti osvjetljujući svakodnevni hod, koji je počesto mračan.
MEDITACIJA
Kao ožednjeli, približimo se izvoru žive vode. Priznajući naš nutarnji umor, zamolimo Gospodina da zapali plamen u srcu, koji je ugašen za radost zbog prolaznih i ispraznih oduševljavanja. On je spreman uliti u nas onu vodu koja utažuje dubinsku žeđ, koja pere život uprljan pogreškama i grijesima. On u nama želi zapaliti iskru koja prosvjetljuje, grije i pročišćuje čovjeka.
Ako ljubimo, ako samo želimo naučiti ljubiti u Kristovoj školi, čuvajući njegove riječi, bit će nam darovan nov način postojanja: Duh Božji će se nastaniti u nama kao u Isusu, čineći nas u njemu sinovima (i kćerima) Božjim, oslobođene iz ropstva grijeha i stoga slobodne kao životni put izabrati nasljedovanje Krista.
Učitelj u nutrini, on srce uči sinovsku molitvu, pouzdano predanje djeteta koje zna da je voljeno i nošeno od svog oca. Božanski umjetnik, preobličuje nutarnji lik svakog pojedinca kao neponovljivu sliku Sina jedinorođenca. Istinski svjedok, on će nam dati razumjeti i podsjećati nas na otajstva kraljevstva nebeskog. Dȁ, naš život može biti preobražen tim nebeskim plamenom koji silazi i nastanjuje se u srcu: no sada će to biti darovani život, izgubljen za nas i pronađen u Bogu i u braći, jer Duh nezaustavljivo dolazi k njima. »Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovit ćeš lice zemlje«, zazivamo u bogoslužju. Pošalji ga, i obnovit će i naše lice, i učiniti da zablista tvojom svjetlošću.
MOLITVA
Duše Sveti, sjaju ljepote, svjetlosti koja izvireš iz krila Svjetlosti, dođi!
Duše Sveti, iskrena nevinosti, božansko djetinjstvo koje obnavljaš svijet, dođi!
Duše Sveti, stvaralačka snago beskrajne ljubavi, slatki goste srdaca, dođi!
Duše Sveti, graditelju miru, vezo koja ujedinjuješ i nikad ne rastavljaš, dođi!
Duše Sveti, božanski tješitelju, balzame koji iscjeljuješ svaku ranu, dođi!
Duše Sveti, nebesko pomazanje, ti koji pobožanstvenjuješ ljude, dođi!
Duše Sveti, božanski Molitelju, ti koji iz srca sinovâ uvijek kličeš »Oče!«, dođi!
Duše Sveti, pjesmo radosnico u srcu Crkve, zaručnice milošću vazda pomlađivana, dođi!
KONTEMPLACIJA
Duh Sveti, premda je jedan jedini, jedincat i obličjem nevidljiv, zbog toga ništa manje svakome ne podjeljuje milost prema njegovoj želji (usp. 1 Kor 12, 11). Kao što suho drvo natopljeno vodom počinje cvjetati, tako i grešna duša koja pokorom postane dostojna Duha Svetoga daje plodove pravednosti.
Premda je jedan jedini, u znaku Božjem i u imenu Kristovu, Duh Sveti podiže različite kreposti. Jednim se služi da priopći mudrost; nekom drugom proroštvom prosvjetljuje pamet; drugom pak podjeljuje moć izgoniti zloduhe, a nekom četvrtom daje sposobnost tumačiti Pisma. Jednoga učvršćuje u uzdržljivosti (ili čistoći), drugoga poučava onome što priliči karitativnoj ljubavi (odnosno milostinji); nekoga trećeg postu i vježbanju asketskog života; četvrtog pak nadahnjuje da prezre tjelesne stvari; posljednjega pak poučava da se pripremi za mučeništvo. Različit u drugima, on je uvijek isti u sebi samome […].
On prilazi s osjećajem bratske zaštite: dolazi spasiti, poučiti, opomenuti, ojačati, utješiti, prosvijetliti pamet; najprije u onome koji ga primi, potom, po djelovanju ovoga, u drugima. I poput onoga koji, najprije obavijen tminom, iznenada ugleda sunce, koje osvjetljuje oko njegova tijela, tako i onaj koji je postao dostojan primiti Duha Svetoga ostaje prosvijetljen u duši i vidi u nadnaravnome sve ono što prije nije mogao vidjeti (ĆIRIL JERUZALEMSKI, Catechesi /Kateheza/ 16, 1-24, passim).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: »O preblažena svjetlosti, ispuni srca svojih vjernih« (iz bogoslužja).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Isus nam šalje Duha da nas mogne dovesti da potpuno spoznamo istinu o božanskom životu. Istinu koja nije neka ideja, neki pojam ili nauk, nego odnos. Biti vođeni prema istini znači biti uključeni u isti onaj odnos koji Isus ima s Ocem; znači postati partner u božanskim zarukama. Evo, dakle, razloga zašto je Pedesetnica dovršenje Isusova poslanja. S Pedesetnicom, Isusovo služenje postaje posve vidljivo. Kad Duh Sveti silazi nad učenike i prebiva u njima, njihov život biva »pokristovljen«, to jest preobražen u život koji je obilježen istom ljubavlju koja postoji između Oca i Sina. Duhovni život, naime, je život u kojem bivamo uzdignuti da budemo dionici božanskog života.
Međutim, biti uzdignuti da budemo dionici božanskog života Oca, Sina i Duha Svetoga, ne znači biti uzeti sa svijeta. Naprotiv, oni koji postaju dionici duhovnog života upravo su oni koji su poslani u svijet nastaviti i dovršiti djelo koje je Isus započeo. Duhovni nas život ne udaljava od svijeta, nego nas još dublje uključuje u njegovu stvarnost. »Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet« (Iv 17, 18). On pojašnjava da, upravo zato što njegovi učenici više ne pripadaju svijetu, mogu živjeti u svijetu kao što je on živio (usp. Iv 17, 15s.). Život u Isusovu Duhu je, dakle, život u kojem Isusov dolazak na svijet – to jest da u njegovu utjelovljenju, smrti i uskrsnuću – na krajnji način sudjeluju oni koji su ušli u onaj isti odnos poslušnosti Ocu, koji je obilježio osobni Isusov život. Ako smo postali sinovi i kćeri kako Isus bijaše Sin, naš život postaje nastavljanje Isusova poslanja (H. J. M. NOUWEN, Invito alla vita spirituale/Poziv na duhovni život/, Brescia, 2000³, str. 42-44, passim).
