Utorak sedmog vazmenog tjedna

Iz vlastitog liturgijskog kalendara Požeške biskupije

Utorak
Svagdan

Čitanja: Dj 20, 17-27; Ps 67, 10-11. 20-21; Iv 17, 1-11a.


Evanđelje dana (Iv 17, 1-11a)

„Oče, proslavi Sina svoga!“

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i reče:
»Oče, došao je čas:
proslavi Sina svoga
da Sin proslavi tebe
i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom
dade život vječni svima koje si mu dao.
A ovo je život vječni:
da upoznaju tebe,
jedinoga istinskog Boga,
i koga si poslao — Isusa Krista.
Ja tebe proslavih na zemlji
dovršivši djelo
koje si mi dao izvršiti.
A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe
onom slavom koju imadoh kod tebe
prije negoli je svijeta bilo.
Objavio sam ime tvoje ljudima
koje si mi dao od svijeta.
Tvoji bijahu, a ti ih meni dade
i riječ su tvoju sačuvali.
Sad upoznaše
da je od tebe sve što si mi dao
jer riječi koje si mi dao
njima predadoh
i oni ih primiše
i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao
te povjerovaše da si me ti poslao.
Ja za njih molim;
ne molim za svijet,
nego za one koje si mi dao
jer su tvoji.
I sve moje tvoje je,
i tvoje moje,
i ja se proslavih u njima.
Ja više nisam u svijetu,
no oni su u svijetu,
a ja idem k tebi.


Razmišljanje

Ateizam je jedan od najtežih oblika bolesti duhovne duše. Ateist ne zna odakle je došao, zašto živi i kamo ide pošto završi svoj ovozemaljski hod. Možemo slobodno reći kako takva osoba proživljava stanje dubokog besmisla unutar svoga srca. Izvana sve može izgledati idilično i na prvu možemo pomisliti kako taj čovjek ima sve što mu je potrebno: uspjeh, karijeru, obrazovanje, tjelesno zdravlje… No, kad bismo zagrebali ispod površine, vrlo brzo bismo prepoznali duboku bol koju takva duša proživljava. Bolest ateizma sve više zahvaća ljude oko nas. Taj duboki besmisao se često odražava i na psihičko zdravlje pa je tako mnoštvo ljudi koji pate od mnogobrojnih poremećaja i različitih vrsta fobija. I nama vjernicima nije uvijek lako, posebno kada nas pogodi iskustvo patnje, iskustvo nekakvog teškog oboljenja ili gubitka bliske osobe. I mi si često znamo postavljati pitanja poput: Zašto (ja) Bože? Ili: Ima li Te, moj Bože? Bez obzira na to što idemo u crkvu i živimo sakramentalnim životom, uviđamo kako nas patnja ne zaobilazi. Sve to može biti zaista mučno i bolno i zna ostaviti duboke rane na našemu srcu. Sami sebe ne možemo zaštiti i osloboditi od patnje, dakle potreban nam je Netko tko ima tu snagu da nas obrani od zla, da našoj patnji dadne smisao. Isus Krist je Svojim Utjelovljenjem zakoračio u naš jad i bijedu. Došao je kako bi tebi, meni, svakom čovjeku, rekao da je lijepo što postoji i da naše življenje ovdje na zemlji nije uzaludno. U evanđeoskom tekstu koji danas razmatramo, čitamo kako Isus kliče i slavi ljubav Božju. Sve se ovo do gada netom prije negoli će Isus biti uhvaćen i odveden na križ. Isus je u potpunosti zagledan u proslavu Očevu i zna da Ga Otac neće napustiti. Smrt na križu nije kraj, već novi početak, pobjeda, Uskrs. To znači biti vjernik, ići za Njim, ići kroz život noseći križ, ali zagledan u proslavu koja se već sada događa u mome srcu. Nijedna nas emocija ne povezuje tako snažno s ocem kao što je to emocija boli. Bol me tjera da tražim izlaz, a jedini pravi izlaz iz svih mojih patnji i muka nalazi se u Bogu. Na taj način prepoznajem kako je moja bol postala velika prilika za susret s mojim Spasiteljem. Tada sve dobiva svoj smisao, jer nas Bog uvodi u Svoju slavu. Kroz iskustvo boli mi dolazimo do ljepote uskršnjeg jutra u svome srcu, do potpunog sjedinjenja s našim ljubljenim Ocem. I. R.

(preuzeto iz knjige Živa Riječ 2023. u izdanju Misionara Krvi Kristove)