LECTIO
1. čitanje: Knjiga proroka Miheja 5, 1-4a
1 Ovako govori Gospodin: A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena. 2 Zato će ih Gospodin ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi. Tada će se Ostatak njegove braće vratiti djeci Izraelovoj. 3 On će se uspraviti, na pašu izvodit svoje stado silom Gospodnjom, veličanstvom imena Boga svojega. Oni će u miru živjeti, jer će on rasprostrijeti svoju vlast sve do krajeva zemaljskih. 4 On – on je mir!
Riječ Gospodnja.
Mihej, suvremenik Izaijin, živi u dramatičnom razdoblju za Judino kraljevstvo, koje je ugroženo asirskom silom, i kojim vladaju Davidovi potomci, koji se više brinu za vlastite interese nego za narod. U takvoj situaciji je izrečeno ovo proroštvo preporoda. Po prorokovu mišljenju treba započeti od glave. Bog će biti taj koji će preporoditi svoj narod djelom jednoga pravednog kralja, no on neće doći iz Jeruzalema, već iz malog Betlehema (1. r.), iz Davidovog zavičaja. Valja povratiti izvornu poniznost, »od davnih vremena«, kad je David bio izabran kao posljednji nakon sedmorice braće koji su se – u ljudskim očima – činili prikladnijima od njega; neće biti preporoda, ako se ne krene odozdo, od posljednjih.
Međutim, u ovom trenutku je potrebno vrijeme pročišćavanja (2. r.), razdoblje u kojem će Izrael biti podvrgnut drugim silama i koje će završiti rođenjem novog kralja. Prorok ne izgovara njegovo ime, nego mu naprotiv popisuje bitne značajke (3. r.): vladat će silom i ujedno brižljivošću kojom pastir slijedi svoje stado; iznad svega, on će djelovati u ime »Gospodina Boga svoga« ‘Ime’ (Jahve) nužno podsjeća na sinajsku objavu Mojsiju; kralj će dakle opet pronaći duh saveza Božjega s njegovim narodom. Na taj će način narod pronaći mir (4. r.).
Ovo proročanstvo je sačuvano u Izraelu kao riječ koju nije ostvario nijedan od kraljeva koji su se izmjenjivali na jeruzalemskom prijestolju. Naprotiv, u Novom zavjetu Matej ga vidi ostvarena u Isusu, rođenom u Betlehemu (usp. Mt 2,6), istinskom pastiru koji se brine za svoje raspršeno i izmučeno stado (usp. Mt 9, 36).
2. čitanje: Poslanica Hebrejima 10, 5-10
Braćo:
5 Zato On (Krist) ulazeći u svijet veli: »Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; 6 paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. 7 Tada rekoh: »Evo dolazim!« U svitku knjige piše za mene: »Vršiti, Bože, volju tvoju!« 8 Pošto gore reče: Žrtve i prinosi, paljenice i okajnice – koje se po Zakonu prinose – ne mile ti se i ne sviđaju, 9 veli zatim: »Evo dolazim vršiti volju tvoju!« Dokida prvo da uspostavi drugo. 10 U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek.
Riječ Gospodnja.
Evo jednog od najsnažnijih ulomaka poslanice Hebrejima, u kojem je Isus prikazan kao onaj koji dolazi u potpunosti izvršiti volju Božju, kao ona kralj-mesija koji potpuno prianja uz ono što Bog hoće.
Pisac poslanice ovdje izlaže meditaciju o otajstvu utjelovljenja. Isus dolazi, uzima ljudsko tijelo, da bi mogao posvetiti čitav ljudski život. »U toj smo volji posvećeni« (10. r.).
Da nas posveti, Krist nije Bogu prikazao obrednu žrtvu, već je htio da njegovo tijelo, njegova ljudska narav, bude mjesto gdje će se ostvariti potpuna i savršena poslušnost Bogu: »Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio…Tada rekoh: Evo dolazim vršiti, Bože, volju tvoju!« (rr. 5-7). To je duboki smisao utjelovljenja: Krist je za sebe odabrao ljudsku narav kako bi je u potpunosti stavio u službu Božje volje: njegovo srce je čitavo bilo usmjereno na Boga, njegova volja, njegovo tijelo, njegovi čini savršeno usklađeni za izvršenje Očeve volje. U toj njegovoj poslušnosti i čovjek je također osposobljen za poslušnost.
Evanđelje: Luka 1, 39-48a
U ono vrijeme:
39 Usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. 40 Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. 41 Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga 42 i povika iz svega glasa: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! 43 Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? 44 Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. 45 Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!” 46 Tada Marija reče: “Veliča duša moja Gospodina, 47 klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, 48 što pogleda na neznatnost službenice svoje.
Riječ Gospodnja.
Jedna od glavnih tema Lukinog ulomka o pohođenju je radost, ona radost susreta dviju majki i ona radost koju je osjetio Krstitelj kad je čuo glas »majke Gospodinove« koja nosi Sina. U Krstiteljevoj radosti se prepoznaje podsjećanje na radost Davida koji pleše u čast dolaska kovčega saveza , znak Božje prisutnosti (usp. 2 Sam 6). Krstitelj se raduje – štoviše »zaigra« (41. r.) – jer Marija, kao sveta škrinja zavjetna, u svom krilu nosi Gospodina.
U Krstitelju koji klikće od radosti zbog Marijine i Isusove nazočnosti predstavljen je Stari savez koji iščekuje i prihvaća Novi koji se očituje. Elizabeta pak je neplodna žena starica koja vidi čudesa Boga, koji sabire patnje i želje čovječanstva. U ovom je, dakle, događaju uprizoreno čitavo čovječanstvo koje iščekuje Krista i pozdravlja njegov dolazak jer, susrevši ga, shvaća da je on onaj koga je ono iščekivalo a da to nije znalo. Sin Božji koji postaje tijelo je izvor radosti jer kazuje istinu na koju je pozvan svaki čovjek: biti poput njega sin.
Marija pak prima od Elizabete pozdrav koji je proglašava »blagoslovljenom« (42. r.) i pohvalu koja je naziva »blaženom« (45. r.) što je povjerovala Božjem obećanju. Dok čovječanstvu daruje sina Božjega, Marija također poučava kako s vjerom odgovoriti na božansku ponudu. Vjera i poniznost: »Pogledao je na neznatnost službenice svoje « (48. r.). U Mariji se ostvaruje Božji program (što ga je Mihej navijestio) koji polazi od posljednjih.
MEDITACIJA
Blaženstvo vjere: Elizabetina pohvala Mariji izaziva nas da u ovo vrijeme iščekivanja promislimo i o našoj vjeri. Marijana vjera je u bitnom obilježena činjenicom da njezina vjera bila prianjanje uz Božje obećanje. Ona je sasvim sigurna da Bog hoće i zna biti vjeran danoj riječi. Božje joj se otajstvo ukaza još uvijek skriveno u onom djetetu koje je poput sve djece skriveno u majčinoj utrobi. Budući pak da je ona povjerovala, već je počela uviđati koliko Bog drži do ostvarenja svog obećanja. To vrijedi i za nas: ako ne vjerujemo, nećemo nikad doživjeti kako se dar Božji, otajstveno, i u nama može oblikovati.
Marijina vjera se osim toga očituje u odlasku k Elizabeti: putovanje na koje ju je nagnala brižljivost za rođakinju kojoj je potrebna pomoć – kako se općenito i ispravno kaže – no također i putovanje na kojem se odlazi razmatrati ono što Bog čini u drugima. I naša vjera ima mnogo toga naučiti od takvog stava, jer moramo naučiti voditi računa o onome što Bog ostvaruje u povijesti drugih. Mariji i Elizabeti je baš to zajedničko što nam nude danas; znaju jedna s drugom razgovarati o onome što Bog upravo čini. Nijedna od njih ne govori o sebi, već o drugoj, ili pak o onome što je Bog učinio, sve do vrhunca himna »Veliča« (Magnificat).
Marijina vjera nas potiče da uđemo u ozračje vlastito ‘siromasima Gospodnjim’, a to su ponizne i jednostavne osobe koje se pouzdaju u Boga i znaju prepoznati ono što on čini. To je općenito ozračje raspoloživosti za naum Božji koji nas poziva da preuzmemo riječi psalma (39, 8) što ih pisac poslanice Hebrejima stavlja u Isusova usta: »Evo dolazim vršiti volju tvoju« (Heb 10, 7).
MOLITVA
Došao si mi ususret, Gospodine Isuse, i dao si mi milost da te upoznam. Nošen Crkvom, kao nekoć Marijom tvojom majkom, pohodio si me i dao da se u meni otvori vjera. Hvala, Gospodine.
Daj da se i ja poput Krstitelja mognem radovati jer ti dolaziš k meni, jer je trajna milost pohođenja i neprestano se obnavlja iznenađenje susreta.
Obnovi u meni dar Duha kako bih i ja poput Elizabete, bio spreman prihvatiti svakoga tko mi govori o tebi i koji bi te, povrh svega i nadasve, ustrajno tražio ondje gdje se ti dadeš naći, u Crkvi. Gospodine Isuse, kad je ti pohodiš, neka i moja mala povijest postane povijest gdje Otac nastavlja govoriti.
Kao u Mariji, koja te je u svom krilu nosila i koja te je rodila, molim te da se utjeloviš i u meni; rođena kao sin Božji na tvoju sliku, dj da sve više budem onaj novi čovjek koji ti jesi.
»Veliča duša moja Gospodina«: dok se pripremamo proslaviti tvoje rođenje, daruj i nama koji se svi prepoznajemo u Marijinim riječima, da pripovijedamo što sve Otac i danas čini za ponizne koji ga se boje.
KONTEMPLACIJA
Primivši Boga u utrobu, Djeva pohita Elizabeti. A čedo ove, osjetivši odmah njihov zagrljaj, obradova se, zaigra, i radosno klicaše Bogorodici:
Raduj se, lozo neuvelog izdanka!
Raduj se, tekovino besmrtnoga ploda!
Raduj se, jer preobraćaš zemljodjelca u čovjekoljupca!
Raduj se, jer si rodila začetnika života našega!
Raduj se, njivo koja proizvede obilje milosrđa!
Raduj se, trpezo, koja nosi mnoštvo milosti!
Raduj se, jer činiš da cvijeta raj sladosti!
Raduj se, jer spremaš pristanište duša!
Raduj se, prijatni tamjane molitve!
Raduj se, cijelom svijetu umilostivljenje!
Raduj se, Božja naklonosti prema smrtnima!
Raduj se, smjelosti smrtnih prema Bogu!
Raduj se, djevičanska nevjesto!
(Himan Akathistos, peta strofa)
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« (Lk, 1, 45).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Ako duhovni život je život u kojem iščekujemo, na koji način možemo čekati? Čekanje je prije svega čekanje zajedno.
Jedan od najljepših ulomaka Svetog Pisma je onaj koji pripovijeda o Marijinu pohođenju Elizabeti. Što se je dogodilo kad je Marija primila riječi obećanja? Pošla je k Elizabeti? Nešto se događalo Elizabeti kao što se događalo Mariji. No, kako su one to mogle do kraja živjeti? Otkrivam da je susret ovih dviju žena veoma dirljiv jer su se Marija i Elizabeta susrele i jedna drugoj pomogle u iščekivanju. Marijin je dolazak Elizabetu učinio svjesnom onoga što je ona iščekivala. Dijete u njoj zaigra od radosti. Marija je potvrdila Elizabetino iščekivanje. I tada Elizabeta reče Mariji: »Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« A Marija odgovori: »Veliča duša moja Gospodina«.