LECTIO
Prvo čitanje: Postanak 2, 7-9; 3,1-7
⁷ Gospodin, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša. ⁸ I Gospodin, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio. ⁹ Tada Jahve, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla – pogledu zamamljiva a dobra za hranu – i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla.
1 Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Ona reče ženi: »Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?« 2 Žena odgovori zmiji: »Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. 3 Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: ‘Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!’« 4 Nato će zmija ženi: »Ne, nećete umrijeti! 5 Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.« ⁶ Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. ⁷ Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.
Riječ Gospodnja
Božji naum i problem zla su, sažeto, teme ulomka kojeg bogoslužje stavlja pred nas. Od zemlje (hebr. adama), od materijalne tvari, Bog oblikuje čovjeka (hebr. adam), i u njega stavlja svoj vlastiti dah; okružuje ga dobrotom i ljepotom (9. r.), stavlja ga u brižno pripremljeni okoliš i povjerava mu zadaću, poslanje (15. r.); daje mu veliku slobodu da određuje i preobražava stvarnost oko sebe radom i osobnom vlašću (r. 19s.). Međutim, čovjek sâm ne smije određivati normu dobra i zla: nju daje Bog; niti smije željeti iskustveno spoznati zlo, jer bi ga to odvelo u propast (r. 16s.). »Spoznaja« (hebr. da’at) je za semite iskustvena činjenica više od i prije nego intelektualna i moralna. Zapovijed Božja je, dakle, za život i sreću. Čovjeku je dano da izabere dragovoljnu poslušnost u priznavanju osobitog odnosa kojega mu nudi Stvoritelj da živi s njime.
Stablo ostaje ondje, u središtu vrta, čuvano jedino Božjim upozorenjem. Tu se već naslućuje prisutnost zla: biblijski tekst nam veli da ono nije prvotno pogrešni izbor, već ponajprije stvorenje koje lukavo navodi na takav izbor. Riječ koja označuje zmiju (hebr. nahaš) znači također ‘vračanje’, što upućuje na idolatrijske kultove u kojima je zmija imala veliko značenje i koji su trajno zavodili Izraelce. Zapravo, zmiji je nekom vrstom lažnog proročanstva uspjelo Božju zapovijed prikazati kao laž (r. 4s.). Pripovijest o prekršaju Božje zapovijedi je remek-djelo psihologije, slijed savršeno proučenih osjećajâ (6. r.) u želji koja postaje sve veća; ishod pak grijeha je utvrđivanje vlastite golotinje – to jest da smo krhki, bespomoćni, poraženi – koja dovodi do stida samih sebe i do nepodnošljivosti pogleda Božjega.
Drugo čitanje: Poslanica Rimljanima 5, 12-19
Braćo:
12 Zbog toga, kao što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt… 13 Doista, do Zakona bilo je grijeha u svijetu, ali se grijeh ne ubraja kad nema zakona. 14 Da, ali smrt je od Adama do Mojsija doista kraljevala i nad onima koji ne sagriješiše prekršajem sličnim kao Adam, koji je pralik Onoga koji ima doći. 15 Ali s darom nije kao s grijehom. Jer ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu. 1⁶ I dar – to nije kao kad je ono jedan sagriješio: jer presuda nakon jednoga grijeha posta osudom, a dar nakon mnogih grijeha – opravdanjem. 1⁷ Uistinu, ako grijehom jednoga smrt zakraljeva – po jednome, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu – po Jednome, Isusu Kristu. 18 Dakle, grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga – svim ljudima na opravdanje, na život! 1⁹ Doista, kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici.
Riječ Gospodnja
Ulomak je možda malo težak zbog teološke bremenitosti, no od poglavite je važnosti za razumijevanje središnjosti Krista u povijesti spasenja. Usporedbom Krista i Adama – dva ‘rodozačetnika’ ljudske povijesti – imamo novo tumačenje otajstva križa. Prvi otac čovječanstva, stari Adam, jednim jedinim grijehom sve je odveo u grijeh i u smrt (12. r.). Krist – novi Adam, jednim jedinim činom pravednosti, to jest svojom smrću na križu iz ljubavi, svima otvara put pravednosti, ljubavi i života u izobilju. Takvo nam gledanje daje naslutiti da povijesni događaji nisu slučajni ili neovisni jedni o drugima, već duboko povezani, i u dobru i u zlu: sve što činimo odražava se također i izvan nas, uključuje i sve druge. To je tema ‘društvenog grijeha’.
Prekršaj prvog čovjeka u čitavo čovječanstvo uvodi izobličenost s obzirom na sliku Kristovu: svaki će čovjek, kao neki naslijeđeni teret, nositi u svom srcu krivnju početaka. Stvoren da živi u zajedništvu s Bogom u savršenoj svetosti, vazda će osjećati napast da počini zlo. Zakon je kao neka prva terapija koju Bog nudi već ranjenom čovjeku; u njemu je naznačeno što treba činiti a što izbjegavati da živimo po volji Božjoj (r. 13-14.20a).
Međutim, sâm zakon nije dovoljan da obnovi zajedništvo s Bogom: čovjek se sâm po sebi ne može podići iz pada. Zbog toga Pavao, mjereći međusobno značenje Adamova čina i djelotvornost Kristova djela, pokazuje apsolutnu prevlast Božjega dara. Usporedba između Adama i Krista dovodi do prevlasti milosti, plod poslušnosti ljubljenog Sina: Vršenjem volje Očeve do smrti na križu Isus nam je omogućio povratak k Bogu, pristup u vječni život.
Evanđelje: Matej 4, 1-11
U ono vrijeme:
1 Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. 2 I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. 3 Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« 4 A on odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.« 5 Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama ⁶ i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.« ⁷ Isus mu kaza: »Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« 8 Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu ⁹ pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« 10 Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!« 11 Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.
Riječ Gospodnja
Isusa, koga je Otac proglasio svojim milim Sinom, odmah nakon krštenja »Duh« je odveo u pustinju da ga ondje »iskuša đavao«: tu je kušnja, dakle, htio Bog. Isus, koji je došao preurediti čitavo čovječanstvo, potpunim prianjanjem uz Oca, koje mu je Izrael trebao iskazati, i koji je stoga podvrgnut istim napastima naroda tijekom izlaska, kako pokazuju navodi knjige Ponovljenog zakona kojima odgovara Sotoni (Pnz 8,3; 6, 13.16). Tamo pak gdje je Izrael zakazao, Isus pobjeđuje.
Đavolska zamka počinje stavljanjem pred Isusa onodobnih mesijanskih iščekivanja i traženjem da ih potvrdi ako je on, kako reče glas s neba, Sin Božji. Predloženom mesijanizmu, koji s lakoćom zadovoljava čovjekove materijalne potrebe, Isus odgovara suprotstavljajući materijalnoj hrani onu duhovnu životvorne Božje Riječi (rr. 3s.). Sliku spektakularnog poslanja obilježenog čudesima, koju mu đavao predlaže, Isus odbacuje bezuvjetnom podložnošću Božjim naumima (rr. 5-7). Na kraju nakon napasti uspjeha slijedi ona vladanja –postati gospodar zemlje, upasti u idolatriju moći – no mesijanski put što ga je Isus proniknuo u pustinji je sasvim drugačiji. Vlašću koja mu dolazi iz potpunog posvećenja Bogu, on, savršeni Očev klanjatelj izgoni đavla (rr. 8-11).
Matej nam prikazuje Isusa ne samo kao pravog Izraela, nego i kao novog Mojsija, podsjećanjem na četrdesetodnevni post i spominjanjem »gore vrlo visoke«, s koje mu đavao pokazuje sva zemaljska kraljevstva, cilja na Pnz 34, 1-4. Tih četrdeset dana u pustinji pripremaju, dakle, Isusa za preuzimanje vodstva novoga Božjeg naroda kojemu daje novi zakon.
MEDITACIJA
Gospodin Bog pripravlja čovjeku divni i plodni vrt: zemlju zajedništva za susret između Stvoritelja i ‘zemljanina’ (adam), zemlju slobode gdje je ljubav izbor, svjesno prianjanje uz volju Božju u pouzdanoj sigurnosti da on želi dobro svojim stvorenjima. Također i mogućnost odbijanja je ostavljena otvorenom; shodno tome u vrt se može ušuljati i zmija. Duh Božji odvodi Isusa u pustinju: zemlju samoće gdje sve šuti a tišina pojačava glasove koji dopiru do srca; zemlju slobode u kojoj Bog može govoriti ili šutjeti. Također i đavao, onaj koji razdjeljuje, može nas pronaći u pustinji. Upravo zbog toga Duh je Isusa odveo u pustinju.
Od Zloga prevareni čovjek je tražio slavu koju je mislio da mu ju je oduzeo neki zavidni bog: postati kao Bog, sâm određivati što je dobro, a što zlo, vjekovna je zamka. I Adam se ne koncu našao gol, izgnan iz izvornog vrta, skitnica na zemlji koji zahtijeva trud da bi dala kruh. Zbog toga je Isus sišao u ponor pada prvog čovjeka, oholog ponosa i samodostatnosti svakoga od nas. Poput svakog čovjeka slušao je zarobljavajući glas onoga koji u prilazi u samoći i poziva ga da iskuša vlastite mogućnosti: podvrgnuti si zakone prirode, iskorištavati božansku zaštitu, vladati svijetom, surađujući ‘pomalo’ s Knezom ovog svijeta. Nisu li to možda najprikladnija sredstva da uspješno izvrši povjereno mu poslanje? Napasti su to koje svatko dobro poznaje, pa makar u uskom području vlastitog posla.
MOLITVA
O Oče, ti si čovjeku darovao zajedništvo s tobom, a kad ga je oholi praroditelj Adam prekršio, nisi ga ostavio u ponoru u koji je upao: pogledaj i na mene, podigni me iz tjeskobe u koju me strmoglavljuje čežnja da budem bog koji u sebi samome pronalazi normu dobra i zla.
O Kriste, ti si otkupio Adamov grijeh, grijeh svakoga od nas, i do križa si slijedio stazu poslušnosti koju ti je Otac odredio: spasi i mene, koji se želim nasititi stvarima, slavom i vlašću, ali ostajem razočaran i gladan: drugdje je Život.
O Duše, ti si Isusa odveo u pustinju da kao pobjednik nad Zlom mogne podariti Ocu dragovoljnu podložnost koju mu je svatko od nas zanijekao: prosvijetli i mene i daje snage mog srcu, da nauči prepoznavati njegovu volju, i da je bez straha od neuspjeha i ismijavanja vrši svaki dan, u poniznosti poslušnosti, u slobodi ljubavi.
KONTEMPLACIJA
Gospodin Isus Krist bî kušan od đavla u pustinji. Dakako, đavao je kušao Isusa, ali u njemu si bio kušan ti. Naime, tvoje bijaše tijelo što ga Isus uze, da ti po njemu budeš spašen. On je na sebe uzeo smrt, koja bijaše tvoja, da ti daruje život; od tebe je na sebe preuzeo poniženja, da tebe slavom obdari.
Ja u Kristu imam svoju čvrstu utvrdu. On je za nas postao tvrđava pred neprijateljem, on koji je također kamen na kojem je sagrađena Crkva. Tražiš sklonište da ne budeš ranjen od đavla? Skloni se u tvrđavu! Tvrđava je pred tobom. Sjeti se Krista i ući ćeš u tvrđavu. Na koji ćeš se način sjetiti Krista? Štogod ti sada trpio, pomisli da je on to prvi pretrpio, i razmisli o razlogu zbog kojega je to učinio. On umrije da bi uskrsnuo. Nadaj se da ćeš i ti postići cilj, kojeg je on prije tebe postigao, i već ćeš biti u tvrđavi i nećeš neprijatelju pasti u ruke (AUGUSTIN, Izlaganje na 60. psalam, passim).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: »U kušnji smo čvrsti: naša je snaga ljubav Kristova« (iz bogoslužja)
ZA DUHOVNO ČITANJE
Najteža napast je ona očajavanja; napast je to koja čini da sumnjamo da nam može biti oprošteno i da nas Otac ljubi. Upravo tu đavao želi unijeti svoje lukavstvo: u očajavanje.
Naime, ako se ne pouzdajemo u Boga, mi sami smo ti koji se odvajamo od njega. Strašna je ta napast. Napast nepovjerenja je u korijenu tragičnog pada praroditeljâ i ponovno se pojavljuje tijekom svih razdoblja povijesti spasenja. Nalazimo je počevši od prve knjige Biblije (Post 3), u kojoj napasnik zmija navodi Adama i Evu na nepovjerenje u Boga, sve do Otkrivenja (pogl. 3 i 12), gdje se zmaj okomljuje na Crkvu, željan proždrijeti svece, djecu što ih Bog rodi u milosti. Zavist trajno goni Zloga, premda ga Krist već pobijedio, na očajni pokušaj da obori sinove Božje. Zbog toga kršćanin treba vazda biti budan i spreman za borbu kojoj oružjem u pomoć pritječe sâm Bog (usp. Ef 6, 12-18).
Crkva je podvrgnuta napasti a tako i svaki kršćanin; ali ako smo ustrajni u vjeri i u molitvi, Gospodin nam obećava priteći u pomoć da ne podlegnemo napasti (usp. Otkr 3, 10-12). Napast je neophodna jer, nakon pada, svi moraju biti stavljeni na kušnju. Naše srce boluje od nepostojanosti; ima potrebu da bude ojačano intenzivnom i poticajnom terapijom: napast oslobađa nove i čudesne duhovne energije. Prokušana ljubav se pročišćava i osnažuje.
Gospodin nam obećava svoju pomoć; nećemo biti iskušavani iznad naših snaga; Apostol, naime, veli: »Tȁ vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati« (1 Kor 10, 13). Sidro spasenja je križ, kojega se moramo čvrsto držati. Krist je već za nas podnio kušnju i pobijedio je (A. M. CÀNOPI, Sí, Padre. Meditazioni sul Padre nostro /Da, Oče. Meditacije o Očenašu/, Milano, 1999., str. 114-116, passim).
