“Što je u njoj začeto doista je od Duha Svetoga” (Lk 1,35)
Već gotovo dvije tisuće godina čovječanstvo pamti rođenje Isusa Krista, koje se zbilo negdje na rubu svijeta, u štalici na poljani nedaleko beznačajnoga gradića Betlehema. I ove godine u Hrvatskoj slavimo spomendan toga rođenja. Kao da se radi o određenom bijegu iz sadašnjosti i njezinih umnoženih tjeskoba, od socijalnih napetosti zbog osiromašenja do prognaničkih i drugih neriješenih posljedica nedavnoga rata. Nije li slavljenje Božića svojevrsni anakronizam nošen nostalgijom tradicionalnih običaja?
Valja se vratiti izvornom svjedočanstvu o rođenju Isusa Krista, kako ga zapisaše evanđelisti te otkriti njegovu vječitu novost i izazov. Postoji jednodušno snažno uvjerenje svjedoka, da je Isus, Sin Očev, pravi pravcati čovjek, ali za razliku od svih nas, začet po Duhu Svetome (usp. Mt 1,18.20; Lk 1,35). To znači da u tom rođenju susrećemo čovjeka, koji ne dolazi iz ljudskih, nego iz Božjih mogućnosti.
Uistinu, svatko od nas bez razlike, svojim nezadovoljstvima i nemirenjima sa sadašnjim i čežnjama za svojim drugačijim, istinskijim licem, propinje se za onim što sam svojim snagama nije kadar dosegnuti. „Nemiri od iskona“ koje nosimo duboko upisane u svakoj pori svoga vlastitoga bića – te mi u nijednom trenutku svoga postojanja nismo zadovoljni sa samim sobom niti s drugima oko sebe – još jednom nam govore o našoj uronjenosti u neki drugi svijet, koji ne uspijevamo ostvariti iz svojih vlastitih mogućnosti. Nije li rođenjem Isusa u Betlehemu, začeta po Duhu Svetome, započelo ostvarivanje toga novoga čovjeka, za kojega smo svi mi stvoreni, za kojim cijelim bićem čeznemo?
Upravo to je uvjerenje velikoga dijela čovječanstva kroz svih dvadeset stoljeća nakon Isusova rođenja. U njemu je među nas na ovu zemlju nastupila snažna obnova, novi čovjek, koji se ostvaruje samo preobrazbom po jedinoj životvornoj snazi, kojoj je ime Duh Sveti. To je ona snaga u kojoj je Isus ustao iz groba kao pobjednik nad smrću te je po njegovu uzašašću k Ocu čovjek ušao u svoje konačno i dovršeno stanje punoga oslobođenja i proslave. Ova preobrazba čovjeka i cijeloga stvorenja tiho, nenametljivo ali stvarno i osjetno živi kao svemirsko događanje na našoj zemlji, kao neugasiva vatra, već dvije tisuće godina, počevši od onih ljudi koji su na dan Pedesetnice bili zahvaćeni snagom Duha Svetoga postali dionicima neraskidivoga duhovnog zajedništva, koje je krenulo na svoj povijesni hod i nije se zaustavilo do danas a ime mu je Crkva Kristova.
U kršćanima je postalo prepoznatljivo djelo Isusa Krista u Duhu Svetom. „Kršćanin prima ‘prve plodove Duha’ (Rim 8,23), po kojima postaje sposoban da ispuni novi zakon ljubavi. Po tome se Duhu, koji je ‘zalog baštine’ (Ef 1,14), čitav čovjek iznutra obnavlja, sve do ‘otkupljenja tijela’ (Rim 8,23): ‘Ako li zbilja stanuje u vama Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih, onaj koji uskrisi Isusa od mrtvih oživjet će i vaša smrtna tjelesa radi svog Duha koji stanuje u vama’ (Rim 8,11)“ [GS 22].
Nema broja onima koji su povjerovali djelu Duha Svetoga u Isusu Kristu, kroz krštenje se i sami uključili u njegov životvorni dinamizam te posvjedočili snagu novoga i preobraženoga čovjeka. Onoga čovjeka u čijem srcu Duh Sina rođenoga u Betlehemu kliče Bogu: „Abba-Oče!“ (usp. Gal 4,6) te on širi jedino pravo bratstvo među ljudima i kroz njega se trajno očituju plodovi Duha: “ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost” (Gal 5,22). Taj novi čovjek u snazi Duha u našem stoljeću bio je opipljivo prisutan u jednoj Majci Tereziji iz Calcutte, po kojoj je preobražavao najzapuštenija stanja odbačenih ljudi prepuštenih nedostojnom umiranju.
Nakon svega što nam se u Hrvatskoj u posljednjem ratu dogodilo, na svim stranama čuje se govor o duhovnoj obnovi, pod kojom jedni misle na konsolidaciju međuljudskih odnosa u pomirenosti onih koji su tijekom drugoga svjetskog rata i nakon njega stajali jedni nasuprot drugima; drugi misle na novi politički sustav u kojem će demokratski odnosi pobijediti određene ustajalosti i pokrenuti procese slobode na svim područjima življenja; treći pak misle na nove gospodarske odnose koje uspostavljaju pretvorbom, privatizacijom i odbacivanjem planskoga a uvođenjem tržnoga gospodarstva; četvrti žele duhovnu obnovu kroz povratak prognanih na svoja ognjišta, izgradnju i pomoć onima koji su izgubili imanje ali i svoje najbliže. Obnova je dobila različita lica i različita imena.
Pitanje koje snažno nameće ovogodišnji spomen rođenja Isusova glasi: očekujemo li obnovu čovjeka kao isključivo djelo ljudske domišljatosti i sposobnosti da na neki nov način organizira svoj život od kolijevke do groba, ili kao novost koja dolazi iz mogućnosti Božjih u snazi njegova Duha? Isključimo li Boga iz nastojanja oko obnove, preostaje jedino osloniti se na vlastite snage iz kojih nerijetko progovaraju porivi i nagnuća zloće te se čovjek pretvara u biće koje se bori sebično i isključivo samo za svoju slobodu, gazeći drugoga, postaje pohlepno i nezasitno biće koje pokazuje svoje pravo lice u procesima koji se nazivaju privatizacijom ili pretvorbom, a tržno gospodarstvo kao sustav koji služi isključivo profitu a ne čovjeku, zbog kojega mnogi ostaju bez radnoga mjesta a zaposleni ne dobivaju zarađeno, gdje politički suprotnici postaju neprijateljima, gdje više ne postoji zauzimanje za opće dobro nego vladaju osobni interesi.
Božić je veliki podsjetnik na to da je Bog započeo preobrazbu svijeta i čovjeka u začetome po Duhu Svetome, da ta preobrazba ide nezaustavljivo naprijed u snazi toga istoga Duha i da bi bilo nerazumno u nastojanjima oko suvremene obnove našega društva zanemariti tu neizbrisivu povijesnu činjenicu i ne dati joj dovoljno prostora među nama. Suradnja na preobrazbi svijeta koja dolazi iz Božjih mogućnosti jedino je realna i izgledna. Unijeti vrijednosti Duha na područje političkoga, gospodarskog, znanstvenog, prosvjetnog, kulturnog djelovanja, znači uključiti svu stvorenu stvarnost u dinamizam koji je pokrenuo živi Bog. Ukoliko ta istina ovoga Božića ostane u Hrvatskoj zaglušena, obnova kojoj se nadamo i preobrazba za kojom čeznemo grcat će u nemoćima ljudskih pokušaja.
Dinamizam preobrazbe čovjeka u Duhu, koji je započeo u Betlehemu, imao je svoje raznovrsne izraze u različitim povijesnim okolnostima kroz trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata. Požeška biskupija, utemeljena upravo u ovom povijesnom trenutku, postala je još jednim velikim podsjetnikom na djelo koje Duh Sveti izvodi po Crkvi i novom odnosnom točkom obnove svijeta na tlu naše domovine.
Božić u Godini Duha Svetoga u pripravi za veliki Jubilej 2000. neka učini da to djelo u srcu svakoga našeg čovjeka bude što prisnije. U tim mislima želim od svega srca radostan Božić svim pripadnicima nove Požeške biskupije, svim vjernicima Crkve u Hrvata i svim ljudima dobre volje.
Požega, 18. prosinca 1998.
✠ Antun Škvorčević
požeški biskup
