Isusovačka Kolegija

Biskupski dom – Požeška kolegija

Osnutkom Požeške biskupije 1997. godine u zgradu nekadašnje isusovačke rezidencije, zvanoj Kolegija smješteno je njezino sjedište. Od 1997. do 2001. godine po nacrtima zagrebačke arhitektice Ane Nade Krpelnik zapuštena i devastirana zgrada temeljito je obnovljena i prilagođena za nove svrhe. Ujedno je 2001. godine vraćena ispred zgrade i povijesna ograda koju su komunističke vlasti srušile 1957. godine a njezinim dijelovima od kovanog željeza ograđeno je pravoslavno groblje u požeškom Jagodnjaku.

Isusovci dolaze u Požegu 1698. godine. Smjestili su se u trošnoj, adaptiranoj kući blizu “Kamenitih vrata”. Prvi predstojnik isusovačke misije bio je o. Marko Stručić, pisac i čovjek snažnog osjećaja za prosvjetu. Svoje konačno sjedište u Požegi postupno će izgraditi na zemljištu pokraj crkve sv. Lovre. U proljeće 1710. godine započeli su u dvorištu graditi ponajprije gospodarsku zgradu, kuhinju i blagovaonicu. Građa im je bio kamen dobavljen iz doline potoka Vučjaka. Godine 1711. nastavili su s izgradnjom dvokatne zgrade prema trgu, spojivši je s prethodno izgrađenim dvorišnim dijelom u obliku slova T a prema crkvi sv. Lovre napravit će hodnik, koji je spaja s rezidencijom. Već te iste godine isusovci su uselili u novu zgradu. Ubrzo će prema zapadu dograditi nekoliko novih prostorija za upravu. Ispred zgrade ogradili su vrt što im ga je darovala gradska Općina. Veći vrt imali su preko puta iza današnjih kuća, protežući se prema Trgu sv. Terezije i Alagovićevoj ulici. Za nadstojnika oca Nikole Genove 21. lipnja 1726. godine postavljen je temelj novoj gimnazijskog zgradi, današnjoj dvokatnoj zgradi sestara milosrdnica uz istočnu stranu crkve sv. Lovre. Godine 1731. isusovačka rezidencija postala je kolegija. Od 1761. godine isusovci su uveli studij filozofije a od 1763. godine i studij teologije pod nazivom «Academia Posegana».

Bulom «Dominus ac Redemptor» Papa Klement XIV. ukinuo je isusovce 19. kolovoza 1773. godine te su dvadesettrojica isusovaca bila primorana napustiti požešku kolegiju. Jedan dio nastavio je djelovati kao biskupijski svećenici u Požegi. Časni brat Pavao Thaller, vrstan ljekarnik u kolegiji tada se vratio u svoju obitelj te je na glavnom požeškom trgu otvorio čuvenu javnu ljekarnu. Zgradu kolegije kao i sve posjede koje su imali isusovci, kako u Požegi tako u Kutjevu preuzela je Kraljevska komora. Prihodi od rasprodaje imovine slijevali su se u kraljevsku blagajnu. Tako i prihod od sata i četiri zvona s crkve sv. Lovre, koji su prodani župi sv. Terezije u Požegi, orgulje župnoj crkvi u Kutjevu. (Usp. Kempf, Požega, str. 518). Dana 14. listopada 1776. godine pavlini preuzimaju školstvo u Požegi i nastanjuju se u zgradu kolegije. No, ne zadugo jer su dekretom cara Josipa II. od 28. ožujka 1786. zajedno s još nekim redovima i oni bili ukinuti. Jedno vrijeme stanovali su u zgradi pojedini svećenici ex-isusovci i ex-pavlini. Od godine 1788.–1790. i 1816.–1830. zgrada je služila kao vojno skladište, bolnica, vojničko konačište za vrijeme austrijsko-francuskih ratova te konačno trgovačko skladište. Uz to ostale su u njoj prirodoslovne zbirke i gimnazijska knjižnica. Poslije godine 1813. stanovali su u kolegiji i neki gimnazijski učitelji svjetovnjaci.

Uprava zemaljskih dobara u Zagrebu donijela je odluku da se isusovačka dobra u Požegi prodaju te ih je 1818. godine dala na javnu dražbu, ali bez uspjeha. Javna dražba ponovljena je 15. listopada 1832. godine. Na dražbi su se natjecali Antun Festetić, upravitelj dobara Brestovac, pravoslavna eparhijska crkvena uprava  u Karlovcima i Pakracu, želeći kupiti zgradu za svoje sjemenište te zagrebački biskup Aleksandar Alagović koji je za tu prigodu poslao u Požegu svoga zastupnika Franju pl. Zengevalla sa zadaćom da svakako kupi zgradu u koju je imao namjeru smjestiti Orfanotrofij ili Sirotište. Dražba je završila tako da ju je biskup Alagović kupio za osam tisuća forinti, spreman u slučaju potreba platiti i više. Biskup je uložio daljnjih pet tisuća forinti za preuređenja zgrade u sirotište. K tome je osnovao zakladu sa glavnicom od šezdeset tisuća forinti iz čijih kamata je odredio da se u sirotištu uzdržavaju 24 mladića i 5 djevojaka. Sve pojedinosti biskup Alagović stavio je u zakladnicu «Litterae fundationales» koju je napisao 8. rujna 1835. godine u vrijeme otvorenja orfanotrofija. Biskupova zakladnica o sirotištu proglašena je 15. lipnja 1836. godine u velikoj skupštini Požeške županije, koja je ujedno zaključila da se nabavi slika biskupa Alagovića i izvjesi u županijskoj dvorani. Nadbiskup Juraj Haulik omogućio je godine 1856. svojom glavnicom boravak još 12 dječaka u sirotištu, a zagrebački kanonik Petar Filić osigurao je glavnicu za još jedno mjesto za dječaka iz obitelji Filić ili Radonić, odnosno za dječaka iz pleterničke župe. Odredbom nadbiskupa Jurja Haulika zakladnice za djevojke prenesene su u formi stipendija sestrama milosrdnicama u Zagrebu, koje su od 1850. godine u svom tamošnjem konviktu odgajale pet gojenica sve dok u Požegi 1880. godine sestre milosrdnice ne otvore istovrstan konvikt. Uz besplatna mjesta u sirotištu već od početka bili su i pitomci uz plaćanje. Upravu sirotišta biskup je povjerio biskupijskim svećenicima a od 1858. –1871. sirotište vode isusovci. Nakon toga do 1945. godine vodstvo je u rukama biskupijskih svećenika. Godine 1834. cijela dvokatnica bila je obnovljena. Godine 1851. prvi puta bila je pokrivena crijepom. Ispred zgrade bio je uređen vrlo lijep cvjetnjak. Kolegija je ostala takva do godine 1895. kada su na njezinom istočnom dijelu dograđene tri velike prostorije na oba kata i ujedno je tako spojena zgrada sirotišta s crkvom sv. Lovre, zatvorivši njezin glavni ulaz sa zapadne strane. Nastojanjem ravnatelja Ignjata Horata 1903. i 1904. godine na zgradu je dograđen još jedan kat i u isto doba sva je njezina unutrašnjost obnovljena prema tadašnjim standardima za potrebe mladeži i poglavara. Tada je po nacrtima zagrebačkog arhitekta Janka Holjca zgrada dobila sadašnje glavno pročelje te postala najveća i najviša zgrada u Požegi. Time je u nekom smislu narušena mirnoća starog baroknog trga te je šteta što Kolegija nije proširena horizontalnom nadogradnjom jednog krila prema zapadu kako je to predviđao plan požeškog arhitekta Ivana Holza koji je u međuvremenu umro. Godine 1935. svečano je proslavljena stogodišnjica Orfanotrofija. Premda su nadbiskupi dr. Juraj Posilović i dr. Antun Bauer obdarili Kolegiju novim dobrima, ipak ona nisu bila dostatna za besplatno uzdržavanje đaka te je nadbiskupu Bauer morao Alagovićevo sirotište pretvoriti u konvikt. Tijekom svoga stodesetgodišnjega postojanja ova ustanova dala je crkvi i hrvatskom narodu mnoge intelektualce i odgojila brojne velikane među kojima spomenimo samo slugu Božjega Josipa Stadlera, prvoga vrhbosanskog nadbiskupa.

Dana 31. prosinca 1946. godine komunističke vlasti nacionalizirale su zgradu kolegije sa svim njezinim dobrima te je toga dana morao napustiti Konvikt njezin posljednji ravnatelj, preč. Mijo Bestić s drugim poglavarima, časnim sestrama i đacima, od kojih zbog nepodobnosti nitko nije mogao ostati u Đačkom domu, koji je nakon toga u zgradi djelovao. Dio vrijedne biblioteke i arhiva smješten je u župu sv. Terezije a dobar dio imovine se raspršio. U Kolegiji je bio smješten Đački dom i neke druge ustanove a u najnovije vrijeme u suterenu su bile dva buffeta a u na prvom katu Financijska policija, na cijelom drugom katu Državni arhiv, dok je treći kat bio sav upropašten, popadali su mu svodovi i djelomično istrunula drvena građa zbog višegodišnjeg nemara za uređenje krova kroz koji je kiša oštetila svodove i drvenu konstrukciju, djelomično istrunulu. Požeško-slavonska županija i grad Požega darovnicom su vratili zgradu Kolegije Zagrebačkoj nadbiskupiji 1995. godine a Nadbiskupija je odmah uredila krov zgrade stavivši na njega bakreni pokrov.