Časna braćo svećenici, đakoni i bogoslovi,
poštovani redovnici i redovnice, dragi vjernici!
«Hajdemo dakle do Betlehema»! (Lk 2,15). Ove riječi, kojima su pastiri bodrili jedan drugoga u božićnoj noći žele i nas pokrenuti da se približimo Djetetu položenu u jaslice i da se usred suvremenih zbivanja pred njim ponovno zapitamo: Tko je čovjek?
Naime, procesi globalizacije, težnja za sve većim gospodarskim napretkom i materijalnim dobitkom, blagostanje jednog dijela čovječanstva i sve veće siromaštvo drugog dijela, val terorizma i nasilja, poremećena ravnoteža prirode s učestalim nesrećama i katastrofama ozbiljnih razmjera, znanstveni napredak koji otkrićem ljudskog genoma stavlja čovjeka u opasnost da postane predmet manipulacije i svojevrsne proizvodnje putem kloniranja, – sve to umnaža nesigurnosti i postavlja pitanje, tko je čovjek usred tih zbivanja?
Poseban izazov za to pitanje predstavlja stanje koje proživljavamo u Hrvatskoj. Unatoč naporima da se nakon demokratskih promjena i nedavnog rata poboljšaju uvjeti života, još uvijek je velik broj prognanika bez sigurnosti vlastitog doma, ljudi bez stalnoga radnog mjesta i prihoda za svoju obitelj, mladih bez mogućnosti da vlastitim radom izgrađuju svoju budućnost, umirovljenika sa skromnim primanjima. Svi oni postavljaju pitanje tko je čovjek s drugačijom težinom nego li oni kojima ništa ne nedostaje. Trebamo li jednostavno prihvatiti čovjeka po mjeri koju su mu dodijelile povijesne okolnosti?
«Hajdemo dakle do Betlehema»! Pođimo s pastirima i mudracima, s mnoštvom poniženih, obespravljenih i prezrenih, malenih ljudi koji su se onamo uputili tijekom povijesti. Pronaći ćemo «Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama» (Lk 2,16). Pred jaslicama prestaje govor o čovjeku uvjetovanom uspješnošću, bogatstvom, siromaštvom ili bojom kože. Betlehem je objava Božjeg čovjeka, kojem je podrijetlo, temelj razumijevanja i pokretač djelovanja «ljubav Božja prevelika». Novorođeni Sin Očev uspostavlja čovjeka po Božjoj zamisli, kao biće kojem je Stvoritelj dodijelio dostojanstvo svoje sličnosti, opskrbio ga pravima svojih sinova i kćeri, prihvatio ga za svoga najbližeg partnera i sugovornika. Po njemu koji je čovjekom postao, umro na križu i uskrsnuo čovjek je uzdignut iz osude smrti i prenesen u zajedništvo božanskog života, ušao u baštinu Sina. Božić je objava čovjeka po mjeri Boga koji je ljubav.
Na svoj način osjetio sam to prije nekoliko dana u crkvi Duha Svetoga u Požegi na božićnoj priredbi malenih iz Dječjeg vrtića «Radost». Promatrao sam kako zbor od gotovo sedamdesetero djece zrači nekom nenamještenom radošću, iskrenošću srca, vedrinom lica – a sve to bilo je usmjereno prema roditeljima, djedovima i bakama, koji su u tom istom raspoloženju cijelim bićem bili okrenuti prema njima. To stanje duboke duhovne povezanosti među ljudima u kojem nestaju razlike svojevrsno je očitovanje onog najdubljeg temelja našeg postojanja kojeg zovemo ljubav! Upravo to je Božić: kad se ljudi međusobno vole i kad zagledani u betlehemsko Dijete shvate da ih prije toga voli Bog te njihovoj međusobnoj ljubavi daje trajnost, čvrstinu i snagu. Bog koji voli čovjeka i ljudi koji zbog Boga vole jedni druge! To je ono neprolazno, Božje što odsijeva s nasmiješenih dječjih lica, što se zrcali u bistrini njihova pogleda i iskrenosti srca. To je otajstvena betlehemska objava čovjeka u djetetu Isusu!
Na sličan način mogli smo to otkriti i u jednoj drugoj prigodi. Spominjući se minule jeseni pete obljetnice uspostave Požeške biskupije a ovih dana 150. godišnjice Zagrebačke crkvene pokrajine, bili smo na tragu velike istina, da usred mijena, nevolja, stradanja i neuspjeha ima neka snažna dubina našeg postojanja koja sve nosi, daje smisao i čvrstinu našem trajanju. To iskustvo posebno nam je dohvatljivo u Crkvi kao Božjem djelu te ima svoje osobito očitovanje u pojedinim duhovnim velikanima naše prošlosti. U tom smislu papa Ivan Pavao II. ovih dana uz bl. Alojzija Stepinca stavlja nam pred oči Ivana Merza i s. Mariju od Propetoga Petković, koje će uskoro proglasiti blaženima. Ta dubina i snaga povijesti i svemira jest ljubav Božja, neuništivi temelj života i ljudskog postojanja, očitovana u Isusu Kristu kao središtu ljudske povijesti, u njegovu Duhu pobjede nad smrću. Samo pred njim čovjek zna točan odgovor na pitanje tko je on. To je jednostavna a tako presudna poruka Božića!
I u sadašnjem hrvatskom trenutku učinit ćemo najbolje za sebe i za druge ako se ovog Božića zaustavimo pred jaslicama i vjerom prepoznamo tko je nama Bog u Isusu Kristu, što može njegova ljubav, na što nas ona pokreće, u kakve nas procese preobrazbe želi povesti i kakvu obnovu može izvesti u osobnom i javnom životu. Novom poučljivošću poslušajmo ovog Božića poticaje svetog apostola Pavla te u Isusu Kristu jedni druge prihvatimo pravom susretljivošću, istinskim bratoljubljem, pretječući jedni druge poštovanjem, zazirući od zla a prianjajući uz dobro, radosni u nadi, strpljivi u nevolji a u molitvi postojani (usp. Rim 12,9-13).
Braćo i sestre! U tom duhu bio vam sretan Božić i blagoslovljena nova godina! Neka Bog mira i svake utjehe bude sa svima vama ovih svetih dana i neka bdije nad vama u 2003. godini.
U radosti Božje blizine čovjeku i njegove ljubavi za nas – pozdravlja vas vaš požeški biskup
+ Antun Škvorčević
U Požegi, 16. prosinca 2002.
