Časna braćo svećenici, poštovani redovnici i redovnice,
dragi vjeroučitelji, kršćanska braćo i sestre!
Započinje korizma. Pred zastrašujućom prijetnjom rata u Iraku, trajnih sukoba u Svetoj Zemlji i vala novih vrsta terorizma mnogi se pitaju: Kamo ide naš svijet. Oni koji vide samo zlo odgovaraju da čovječanstvo odlazi u propast. Međutim, ovih dana papa Ivan Pavao II. daje odgovor vjere te poziva na post i molitvu za mir. Što je veći broj onih koji se u ovom teškom trenutku povijesti čovječanstva obraćaju Bogu, to je veći izgled da svijet zahvati Božja preobrazba i pobjedi milost. Stoga vas pozivam da se ove korizme i mi u svojoj biskupiji svrstamo među one koji novim žarom obraćaju svoja srca k Bogu i daju odgovor vjere na prijetnje koje su se nadvile nad čovječanstvom. Ujedno tako ćemo na najbolji način započeti duhovnu pripravu za treći pastoralni pohod pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj.
1. Apostol Pavao upozorava nas na hitnost spomenutog djela: «Evo, sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa» (2 Kor 6,2). Naš ljudski ‘sada’ ispunjen je crnim slutnjama i beznađem zbog čovjekove zloće i nemoći. No, postoji Božji ‘sada’, njegova prisutnost u svijetu. Presudno je važna čovjekova suradnja s Bogom jer samo po njoj on može ostvarivati svoje naume o nama i naše vrijeme učiniti spasenjskim trenutkom.
Suvremeni individualizam zatvara čovjeka u vlastiti svijet, odvaja ga od drugih ljudi i od Boga, utvrđuje u samodostatnosti te je on jedna od teških zapreka čovjekove suradnje s Bogom. To je kušnja pred koju je đavao stavio i samog Isusa. Iskustvo nas uvjerava koliko je on u suprotnosti s našom naravi. Naime, čovjek je biće koje se rađa po drugome, te ljubav, blizina, razumijevanje i zračenje topline drugih osoba ostaju za njega važni u svakom trenutku njegova postojanja. Ta ljudska blizina jedanput se zove majčinska ljubav, drugi put prijateljstvo, zaruke ili brak. Psiholozi i pedagozi složni su u mišljenju da ono dijete koje nije bilo okruženo roditeljskom blizinom i ljubavlju trpi posljedice cijeloga svog života. One se očituju kao manjak osobne zrelosti, sigurnosti, nesposobnost za zdrave međuljudske odnose, prikraćenost u ljudskom rastu i ostvarenju. U tom smislu nezamjenjivu vrijednost i ulogu imaju brak i obitelj.
No, čovjekove čežnje nadilaze ljudske mogućnosti te one mogu naći svoj pravi odgovor tek u Bogu, koji je konačno Drugi, jedini u stanju ispuniti dubinu njegova bića i dati mu konačnu čvrstinu i trajnost. Kroz suradnju s Bogom zbiva se čovjekova unutarnja preobrazba, moralno pročišćavanje i učvršćivanje i rađaju pravednici, mirotvorci, ljudi spremni umirati za čovjeka. Oni su najveći dobrotvori čovječanstva.
2. Blizina Božje prisutnosti među nama ostvaruje se ponajprije po njegovoj riječi. Korizma je uvijek vrijeme njezina pozornijeg osluškivanja. No, na to nas ovaj puta dodatno potiče Godina Biblije, proglašena u brojnim europskim zemljama. Riječ je jedna od čudesnih stvarnosti našeg postojanja. Ona je sredstvo kojim određena osoba objavljuje sebe drugoj osobi i uspostavlja komunikaciju. U riječi je na svoj način prisutna sama osoba koja ju je oblikovala i izrekla, njezini osjećaji i nakane glede onoga kome je upućena te izgovorena stvara sasvim određena stanja života, posreduje susret. Štoviše, riječ je ispunjena duhom osobe koja ju je oblikovala te je ona toliko moćnija, koliko je snažniji duh onoga koji ju je izrekao. Postoji zavodnička, prijevarna riječ, posrednica zla, nošena razornim duhom. No, postoji majčinska, zaručnička, prijateljska riječ koja tješi, liječi, jača, oživljuje, prosvjetljuje, stvara, obogaćuje. Sve njih daleko nadvisuje Božja riječ, jer je u njoj prisutna snaga njegova Duha. Za nju pisac poslanice Hebrejima veli: «Živa je uistinu, Riječ Božja, oštrija od svakog dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca» (Hebr 4,12). Za njom je tragao hrvatski pjesnik Tin Ujević kad je u svojoj «Svakidašnjoj jadikovci» vapio: «Jer meni treba moćna riječ»! Ona ne može prevariti, zavesti ili razočarati, nego uvodi čovjeka u zajedništvo s Bogom, puninu života.
Susrećemo je u Svetom pismu. Pokraj tako moćne Božje riječi prečesto ostajemo slabi i «neishranjeni» zacijelo zbog toga što joj premalo posvećujemo vremena i iskazujemo nedovoljnu spremnost da je ozbiljno provodimo u život. Pozivam župnike da u suradnji sa Župnim pastoralnim vijećem i vjeroučiteljima tijekom korizme organiziraju susrete na kojima ćete vi vjernici imati prilike bolje se upoznati sa Svetim pismom, svaki dan ulaziti u riznice Božje riječi i dosljedno preuzimati zadatak određenog dana da provedete u život ono na što vas ona poziva. Moguće je pri tom osloniti se na svakodnevna liturgijska biblijska čitanja te spomenuto ostvarivati u povezanosti sa svetom misom. Posebno će biti dragocjeno u obiteljima suzdržati se uvečer od mnoštva ljudskih riječi i poruka koje nam dolaze preko radija i televizije, nudeći nam kulturu prolaznosti i užitka te odvojiti dio vremena u kojem ćemo dopustiti da nam Bog progovori svoju riječ. Zajedničkim čitanjem Svetoga pisma naše će obitelji postati «kućnom Crkvom» (LG 11) u kojoj je Bog blizu, ispunja njezine članove svojim Duhom i međusobno ih povezuje u čvrsto zajedništvo. Ljubav prema Božjoj riječi osposobit će nas za ljubav prema bližnjemu.
3. U svojoj ovogodišnjoj Poruci za korizmu na temu «Blaženije je davati nego primati» (Dj 20,35) papa Ivan Pavao II. potiče nas da imamo srca za bližnjega u nevolji i promičemo kulturu solidarnosti. Radostan sam što ste se vi, braćo i sestre, vjernici Požeške biskupije tijekom posljednjih godina u korizmi vježbali u osjetljivosti za bližnjega. Tako smo od priloga, skupljenih u našim župama prošle korizme mogli pomoći četiri prognaničke obitelji u izgradnji njihovih domova. Ostavili smo trag svjetla, pružili vidljivo svjedočanstvo svoje solidarnosti u teškim vremenima. Ne sumnjam da ćete s raspoloženjem velikodušnosti to učiniti i ove korizme u živoj želji da i dalje pomognemo prognaničkim obiteljima s brojnom djecom u našoj Biskupiji. Osobito će biti znakovito petkom uz post i molitvu, možda tijekom križnog puta dati svoj tjedni pa i najmanji novčani prilog za braću u nevolji. Kao i prijašnjih godina župnici će na Veliki četvrtak, pod misom posvete ulja u našoj Katedrali prikupljene priloge prinijeti na oltar i na taj način na početku Svetog trodnevlja muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova dati svjedočanstvo o vašoj ljubavi i odricanju za potrebne.
Zahvaljujem svima vama, braćo i sestre, što u ovom trenutku prijetnje svjetskom miru i usred drugih nevolja ozbiljno računate s Bogom, što želite živjeti od njegove riječi i biti blizu braći u potrebi. Neka u našem korizmenom hodu bude s nama Isusova Majka i potpomogne naš vapaj za mirom i neka nad svima vama bdije blagoslov Svemogućega Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. Sve vas u Gospodinu pozdravlja – vaš požeški biskup
+ Antun Škvorčević
U Požegi, 28. veljače 2003.
