Oče biskupe, započela bih razgovor s pitanjem koje su Vam postavili i mali novinari iz Katoličke osnovne škole, je li teško biti biskup?
Prigodom svoga biskupskog imenovanja salijetala su me različita pitanja, a najteže je bilo hoću li moći i znati vršiti službu koju mi povjerava papa Ivan Pavao II. Savjetovao sam se s određenim ljudima, ali mi je od najveće pomoći bio Isusov postupak prema Petru, zapisan u evanđelju. Naime, postavljajući Petra u službu općeg pastira, Isus ne istražuje ima li on sposobnosti i dovoljnu edukaciju za vršenje poslanja koje mu povjerava, nego mu jednostavno tri puta postavlja pitanje «Petre, voliš li me»?! Naučio sam od svojih roditelja voljeti Isusa Krista, njegovu Crkvu i čovjeka. To je bio temelj moga opredjeljenja za svećenički put. S tom sviješću prihvatio sam i nastojim vršiti i svoje biskupsko poslanje. Dakako da je ono povezano s nemalim poteškoćama. No, uvijek me ohrabruje činjenica da biskupstvo nije služba moga osobnog izbora, nego povjereno poslanje. Ono je ukorijenjeno u Isusovu ljubav na križu i pobjedu nad smrću, ima svoje ishodište u njegovu nalogu danu apostolima «Idite po svem svijetu..», čiju zadaću nastavljaju biskupi ujedinjeni u zbor na čelu s Petrovim nasljednikom, oboružani Duhom Svetim i jamstvom: „Evo, ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta“. Kad se biskupska služba vrši iz te svijesti vjere, u najdubljem životnom sjedinjenju s otajstvom Isusove muke, smrti i uskrsnuća, tada su teškoće, nevolje i žrtve koje prate to poslanje ugrađene u dinamizam Božjeg spasenjskog djelovanja i moguće ih je nositi snagom njegove milosti u duhu Isusove riječi: „Jaram je moj sladak i breme moje lako“. To pak ne oslobađa biskupa od brige i straha zbog obveza koje je preuzeo. Gotovo svaki dan sjetim se riječi sv. Augustina, upućene onima koji su bili povjereni njegovoj biskupskoj službi: „Plaši me ono što sam za vas, tješi me ono što sam s vama“! Svoje biskupsko poslanje vršim s velikim pouzdanjem u Božju milost i s iskrenom zahvalnošću za mnoge dragocjene suputnike koji su svakodnevno sa mnom duhovno povezani u molitvi.
Prije imenovanja biskupom bili ste već istaknuti teolog i znanstvenik. Danas ste poznati i kao izuzetno zauzet pastoralni djelatnik u službi svima, posebice najpotrebnijima u Vašoj biskupiji. Kako spajate znanstveno i pastoralno?
Duboko sam svjestan da je moje biskupsko poslanje prvenstveno pastoralne naravi te sam od početka života požeške mjesne Crkve usmjerio svoje snage na to područje. Radi toga nisam više imao dovoljno vremena da bih mogao pratiti teološku literaturu koliko bih želio i djelovati kako to traži znanstveno-nastavno zvanje te sam prije nekoliko godina prestao sa svojom profesorskom službom na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. No, iskustvo znanstveno-nastavnog rada na različite načine mi je pomoglo u mom djelovanju. Među ostalim ono mi je poslužilo u vrednovanju crkvene povijesno-kulturne baštine, pojedinih osoba i ustanova na ovim prostorima, u pristupu suvremenoj kulturi života kao polazištu za evanđeosko služenje hrvatskom čovjeku. Ono me je ponukalo da putem održavanja znanstvenih skupova, okruglih stolova, seminara nastojimo promišljati i propitivati se o onom što nam je potrebno u konkretnom našem društvenom stanju činiti. No, posebno bih istaknuo kako mi je znanstveno-nastavno iskustvo omogućilo da pastoralnim pitanjima pristupam s određenom metodom i sustavnošću, među ostalim i u stvaranju koncepta pastoralnog programa Požeške biskupije. Tako smo već od utemeljenja naše mjesne Crkve po prioritetima „poslagali“ različite razine pastoralnog djelovanja. Najprije smo sredili teritorijalnu „infrastrukturu“, osnovali osam novih župa, dva nova dekanata uspostavili arhiđakonate kao naddekanatske regionalne pastoralne jedinice. Potom smo oblikovali različita pastoralna tijela, povjerenstva za određena pastoralna područja, koja predlažu i provode programe na biskupijskoj razini, i obznanjuju ih na „Biskupijskom danu“ prigodom godišnjice uspostave Požeške biskupije na početku svake pastoralne godine. Nastojali smo – koliko je moguće – ne zanemariti ni jednu pastoralnu razinu: navjestiteljsku, liturgijsku, upravnu, socijalno-karitativnu, odgojno-obrazovnu, kulturnu i druge.
Karitativna djelatnost od samog početka Požeške biskupije bila je važnom sastavnicom pastorala te smo među ostalim odmah otvorili u Požegi Karitasovu kuhinju iz koje se sve do danas svakodnevno raznosi sedamdesetak obroka onima koji si ih sami ne mogu priskrbiti. Godišnje Biskupija odobri šezdeset do sedamdeset stipendija učenicima i studentima iz siromašnijih obitelji, posebno onih s brojnom djecom. Svoju karitativnu osjetljivost Požeška biskupija iskazuje i svake korizme kada se u svim župama prikupljaju novčana sredstva, ranije za pomoć u izgradnji prognaničkih kuća a u novije vrijeme za siromašne obitelji koje žive od male bosansko-hercegovačke mirovine ili se nalaze u prognaničkom naselju Kovačevac kod Nove Gradiške. Prigodom bilo koje prirodne ili druge nevolje u svijetu vjernici Požeške biskupije iskazuju svoju solidarnost molitvom i novčanim darom, što se prošle godine osobito snažnim pokazalo prigodom potresa u Haitiju i poplava u domovini i u Pakistanu. Uvijek podsjećam da Crkva nije pozvana rješavati socijalno pitanje u Hrvatskoj jer je to dužnost države i njezinih ustanova koje su upravo za to uspostavljene. Ali poslanje Crkve je svjedočiti evanđeoski odnos prema čovjeku, osobito onom u nevolji, gledati u njem samoga Isusa Krista koji se poistovjetio s najmanjom braćom. U tom smislu karitativno djelovanje je više od socijalne službe. Ono je svjedočenje vjere bez kojeg Crkva ne može.
Koji su najveći pastoralni izazovi koji stoje pred Vama kao biskupom ali i svećenicima Vaše biskupije u kojoj je proglašena Godina Gospe Voćinske?
Suvremena proizvodno-potrošačka kultura, nošena brzim globalizacijskim procesima, praćena liberalizmom i indiferentizmom u odnosu prema sustavu kršćanskih vrijednosti predstavlja i kod nas snažan izazov na koji nije moguće lako ni brzo odgovoriti. To je prvenstveno pitanje opće Crkve i njezine sposobnosti ući u evanđeoski dijalog s pitanjima suvremen kulture, čemu će zacijelo pomoći i nedavno utemeljeno Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije. Mi smo se u Godini Gospe Voćinske usredotočili na veliko značenje marijanskih svetišta u izgradnji duhovnosti hrvatskog čovjeka. Naime, proučavajući pastoralno stanje nove Požeške biskupije uočio sam važnost hodočašća u marijanska svetišta na njezinu području, posebno u Voćin i Pleternicu, gdje se po nekoliko puta godišnje okupi više desetaka tisuća hodočasnika. Voćin je postao najveće marijansko okupljalište u sjevernoj Hrvatskoj između Marije Bistrice i Aljmaša. Više od polovice vjernika Požeške biskupije sudjeluje godišnje na hodočašćima. Potaknuo me je na to razmišljanje i kardinal Joseph Rtazinger kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, koji je na mome prvom pohodu „ad limina“ u Rimu 1999. godine istaknuo značenje pučke pobožnosti u Crkvi, ponešto potisnute nakon II. vatikanskog koncila. S tom činjenicom on je povezao i povećanje broja ukazanja na različitim stranama svijeta, okupljanja na karizmatičkim ili drugim skupovima, organiziranja euharistijskih slavlja u športskim dvoranama i sličnim mjestima. Završetak rekonstrukcije gotičke kamene crkve u Voćinu nakon njezina posvemašnjeg razaranja u Domovinskom ratu prigoda je da na razini cijele Biskupije promislimo o mjestu, ulozi i značenju hodočašća za izgradnju žive mjesne Crkve. U tom smislu proglasio sam Godinu Gospe Voćinske i utemeljio Povjerenstvo za hodočasnički pastoral koje nastoji definirati različite hodočasničke programe u Voćinu tijekom Godine Gospe Voćinske koji bi se potom odvijali svake godine. Nastojimo sadržajno dobro oblikovati program hodočašća, da na njima svaki vjernik može izraziti svoju pučku dušu, pronaći potrebnu duhovnu okrjepu u pokori, pješačenju, ispovijedi, sudjelovanju na svetoj misi i pričesti, na pobožnosti križnog puta, pohvalama Isusovoj Majci u procesiji popraćenoj službom svjetla. Dosadašnja nam iskustva kazuju, kad se hodočašća dobro priprave, vjernici rado na njima sudjeluju, vraćaju se svojim domovima duhovno ispunjeni.
Veliku pozornost posvećujete odgoju i obrazovanju mladih ljudi. U biskupiji djeluje katolička osnovna škola i katolička gimnazija, dodjeljujete stipendije….
Utemeljitelj naše Biskupije papa Ivan Pavao II. podsjetio nas je na temeljni članak kršćanskog vjerovanja da je Sin Božji radi nas ljudi i radi našega spasenja čovjekom postao te je istaknuo da je čovjek put Crkve. Sva ozbiljna razmišljanja o budućnosti Crkve i naroda dolaze do jasnog zaključka da ona ovisi ponajprije o tome koliko će biti rođenih u Hrvatskoj i koji će sustav vrijednosti mladi ponijeti u život. Stoga je razumljivo da smo od početka djelovanja Požeške biskupije stavili čovjeka u središte naše pozornosti i među ostalim razmišljali o mogućnostima da u demokratskim uvjetima neovisne Hrvatske preuzmemo veću odgovornost i na području odgoja i obrazovanja. Utemeljili smo Zakladu za pomoć siromašnim učenicima i studentima iz koje im nastojimo osigurati određeni broj stipendija. Održavali smo tijekom godine određene priredbe kako bismo potaknuli vjerničku i širu javnost na njegovanje solidarnosti sa socijalno ugroženim ljudima, osobito mladima. No, uvidjeli smo da dodjelom stipendija promičemo tek određeni odnos s mladima koji ostaje na razini materijalnog te se pokazalo vrijednim razmišljati o otvaranju ustanova za učenike i studente gdje bismo im omogućili odgojni okvir za njihov cjelovit osobni rast. Proučavajući veliko značenje koje je imao Orfanotrofij, smješten tijekom sto deset godina u zgradi današnjeg sjedišta biskupije u Požegi, odlučili smo u novim okolnostima nastaviti s tim plemenitim djelom. Kad su se ostvarili potrebni uvjeti godine 2006. utemeljili smo Kolegij za srednjoškolce u Požegi, gdje određeni broj siromašnijih nadarenih učenika ima besplatan smještaj. U njem se danas nalaze i svećenički aspiranti. O desetoj obljetnici Biskupije, 2007. godine osnovali smo Katoličku klasičnu gimnaziju u Požegi i Virovitici. Osobito sam radostan što smo prije dvije godine mogli otvoriti i Katoličku osnovnu školu u Požegi jer se u njoj – osim djece – svakodnevno susreće značajan broj roditelja koji se na različite načine povezuje međusobno i s Crkvom, kojima pomažemo i materijalno u njihovoj brizi za odgoj djece kroz program produženog boravka u školi. Okušali smo se i u nastojanju oko pomaganja siromašnijim studentima njihovim smještajem u Dom u Zagrebu. No, ozbiljnost tog projekta zahtijeva dodatne organizacijske napore.
I prije svoje biskupske službe bili ste zauzeti na području ekumenizma. Koliko je ekumenski duh zaživio na prostorima Požeške biskupije?
Ekumenizam je silno važna, ali jako osjetljiva, odgovorna i zahtjevna sastavnica kršćanskog djelovanja. No, ona nema alternative. U pripravi za Nacionalni euharistijski kongres u Zagrebu i Mariji Bistrici 1984. pokrenuo sam u Zagrebu svojevrsni duhovni ekumenizam po molitvama u pojedinim crkvama i kršćanskim zajednicama koje se nisu zaustavile niti tijekom Domovinskog rata te traju i danas. Ali pribojavam se njegove «folklorizacije» ukoliko se ne ulože ozbiljniji i veći napori oko praktičnog ekumenizma. Velika je stvar što se vjernici iz različitih kršćanskih Crkava i zajednica međusobno upoznaju, povezuju i poštuju do te mjere da se među njima ostvaruje i određena vrsta prijateljstva. Ali to još nije ekumenizam u pravom smislu. On je pitanje odnosa dviju Crkava ili kršćanskih zajednica koje polaze od sadržaja vjere kao biti svoga života. Stoga dijalog o tim pitanjima, upoznavanje s njima i nastojanje oko boljeg međusobnog razumijevanja u vjeri predstavlja prave ekumenske korake. Toga kod nas još uvijek nema te se događa da se predstavnici pojedinih kršćanskih zajednica rado susreću i druguju s kršćanima i iz onih Crkava i zajednica kojima ne priznaju niti valjanost krštenja. Upitno je da li se u tom slučaju može uopće govoriti o ekumenizmu. Na tlu Požeške biskupije, uz katolike najbrojniji su vjernici Srpsko pravoslavne Crkve. Sa slavonskim episkopom Savom Jurićem imam veoma dobre odnose, susrećemo se u različitim prigodama, nastojimo svjedočiti vjernicima obiju Crkava međusobno poštovanje i potičemo ih na pomirenje i suživot. No, svjesni smo da se na toj razini ne rješavaju postojeća pitanja i problemi između dviju Crkava, za koje je potrebna spremnost dijaloga na službenoj razini. Očekujem da nećemo trebati još dugo čekati da dvije Crkve svojim gestama praštanja i pomirenja u Jasenovcu ili negdje drugdje posvjedoče snagu evanđeoskog duha ljubavi, koja je jača i veća od svih ljudskih podjela i nanesenih zala. Jednako tako očekujem da mješovite komisije dviju Crkava uspješnije uspostave dijalog glede konkretnih pitanja kao što su mješovite ženidbe i pomoć onima koji žive u takvom obiteljskom zajedništvu.
Na poticaj pape Ivana Pavla II. uveli ste Dan čišćenja pamćenja i spomena mučenika na Žalosni petak. Koliko je taj dan zaživio među vjernicima, ali i svećenicima u biskupiji, i koliko je zaživjela svijest o praštanju i molitvi posebice na području gdje još postoje tragovi i rane ratnih stradanja iz svjetskoga i Domovinskoga rata?
Već spominjano znanstveno-nastavno iskustvo bilo mi je od velikog značenja u nastojanju da s potrebnom osjetljivošću za teške povijesne tragove na tlu Požeške biskupije posvetimo pozornost žrtvama za vrijeme i nakon II. svjetskog rata kao i iz Domovinskog rata te smo na poticaj pape Ivana Pavla II. uveli godišnji Dan čišćenja pamćenja i spomena mučenika, i tako institucionalizirali iskazivanje poštovanja svim žrtvama bilo kojeg sustava. U to su uključene žrtve požeškog ženskog zatvora gdje su stradale i bile ponižene brojne žene zbog svoje hrvatske pripadnosti i katoličkog uvjerenja, Stare Gradiške gdje su tamnovali brojni svećenici, hrvatski rodoljubi i drugi nedužni ljudi, Jasenovca i tamošnje žrtve totalitarnih sustava – Srbi, Židovi, Romi, Hrvati i drugi, žrtve komunističkih progona, prvenstveno „Križnog puta“ te žrtve Domovinskog rata kao što su voćinske, četekovačke, balinačke i čojluške do kusonjskih i bučjanskih. Nastojimo to činiti vjernički kao sastavni dio našeg redovitog pastoralnog djelovanja u evanđeoskom duhu praštanja, pomirenja, molitve i zahvaljivanja. Taj pristup donio je olakšanje i oslobođenje vjernika i drugih dobronamjernih ljudi, nad kojima je tijekom dugog niza godina bilo vršeno ideološko nasilje i žrtvama oduzimano dostojanstvo. Stoga oni rado sudjeluju na molitvenim slavljima u spomenutim mjestima.
U veljači Crkva slavi Dan života. Što sve na području Požeške biskupije činite u korist života i obitelji?
Nekoliko je projekata kojima Požeška biskupija nastoji služiti životu. Spomenuo bih ponajprije tečajeve priprave zaručnika za brak, koji se odvijaju po priručniku «Brak i obitelj po Božjem naumu» kojeg je tiskao Biskupski ordinarijat i koji ostaje zaručnicima kao određeno pomagalo i podsjetnik na vjerničke stavove prema životu u braku i obitelji. Na duhovnoj razini dragocjeno služenje životu pruža molitvena zajednica «S Marijom za život» koja djeluje u okviru crkve sv. Lovre u Požegi uz zgradu Biskupskog doma. Biskupijski centar «Pro vita et familia» u Požegi pomaže tako da onim bračnim drugovima koji su u bilo kojoj nevolji omogućuje – ovisno o konkretnom problemu – susret s liječnikom, svećenikom, psihologom ili drugim stručnjakom. Duhovnu pomoć pruža i skupina stručnjaka za hagioterapiju u koju su uključeni prvenstveno oboljeli hrvatski branitelji od TPSP-a. No, osobitu važnost pridajemo pastoralu obitelji s brojnom djecom. Na svoj način oblikovan je biskupijski savez obitelji s petero i više djece kojih je oko pet stotina upisano u naš registar. U poseban pastoralni program uključuju se obitelji s rođenjem i krštenjem petog i daljnjeg djeteta, koje redovito slavi dijecezanski biskup u župi rođenja a s time je povezana i prva financijska potpora. Za takve obitelji organiziraju se duhovni seminari u četiri biskupijske regije a godišnji susret održava se u Požegi u božićno vrijeme za blagdan sv. Obitelji. U dodjeli biskupijskih stipendija siromašnijim učenicima i studentima prvenstvo imaju obitelji s brojnom djecom. Dijecezanski biskup svake godine o Božiću upućuje takvim obiteljima pismo moralne potpore, priznanja i zahvale. Već spomenuti dnevni boravak djece u Katoličkoj osnovnoj školi u Požegi također je usmjeren na potporu roditeljima u prihvaćanju i odgoju djece. Sve spomenuto stvara ozračje poštivanja vrijednosti i dostojanstva kršćanskog braka i obitelji te potpore obiteljima s brojnom djecom.
Kako vratiti dostojanstvo obitelji danas u Hrvatskoj i dati joj mjesto koje joj, i prema crkvenom nauku pripada?
Problem je zamašit i slojevit. No, najmanje što je moguće učiniti jest nastojati oko jasnog očitovanja pozitivnog odnosa u vrednovanju ustanove braka i obitelji na javnoj razini, kako političkoj tako medijskoj te dosljedno provoditi pronatalitetsku zauzetost svih čimbenika u Hrvatskoj. Duboko vjerujem da će u tom smislu biti od velikog značenja prvi Nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji za koji dolazi u Hrvatsku i papa Benedikt XVI. idućega mjeseca lipnja.
Kako pomoći danas hrvatskim građanima koji su teško pogođeni stanjem u gospodarstvu te pomalo zahvaćeni i određenim malodušjem uslijed brojnih korupcijskih afera koje svakodnevno pune naslovnice novina?
Smatram da je prvenstveno potrebno u našoj javnosti stvarati ozračje nade, pozitivno raspoloženje, povjerenje u mogućnosti izlaza iz krize te javne djelatnike – osobito na političkom polju – trajno pozivati i upozoravati da ne troše svoje snage u međusobna isprazna suparništva i protivljenja, nego da ujedine snage i sposobnosti u nastojanju oko pronalaženja i ostvarivanja projekata gospodarskog napretka i svega onoga što nas može izvesti iz sadašnjeg stanja, da mediji više služe upravo takvim pozitivnim perspektivama i mogućnostima nego li pretvaranju našeg medijskog prostora u crnu kroniku, koja je jedan od uzroka malodušja. Za bolju hrvatsku budućnost od velikog je značenja dobar odgojno-obrazovni sustav. Nije dovoljno usklađivati ga samo s gospodarskim potrebama, nego u njegovu središtu treba biti nastojanje da se mladi čovjek izgrađuje u svojoj duhovnoj, moralnoj dimenziji, koja je u temeljima svakog uspješnog društvenog sustava. Valja se osloboditi iluzija da bi pravna država sa svojim zakonodavstvom nekim izvanjskim putem mogla nadoknaditi ono što se izgubilo u čovjeku na razini savjesti. Stoga Isusova pristup čovjeku i njegovoj ranjenoj savjesti s pozivom «obratite se» i snaga njegova Duha predstavlja izazov kojeg ne bismo smjeli u Hrvatskoj prezreti.
Imaju li katolička glasila u tome svoju ulogu?
Premda su katolički mediji trenutačno u Hrvatskoj potisnuti u stranu i premalo dopiru čak i do vjernika, smatram da su silno potrebni, osobito zbog medijskog žutila koje vlada u Hrvatskoj. Ona su u službi izgradnje duhovne kulture bez koje svaka civilizacija i društveni sustav postaje bezdušan. Stoga uvjeravam svećenike da se ne prepuste malodušju ili ravnodušnosti zbog niske čitalačke kulture i naših vjernika, nego da ih na svaki način uporno potiču da uzimaju i čitaju katolički tisak, da se izgrađuju u kritičnosti prema svemu onome što nam se nudi na medijskom tržištu, da ne postanu žrtve negativnosti i senzacionalizma kojima nije do istine, poštovanja čovjeka i stvaranja civiliziranog društvenog ozračja. Potičem ih na apostolat tiska. Svemu spomenutom treba poslužiti i naše biskupijsko glasilo «Zajedništvo» kao veoma valjano sredstvo u promicanju međusobnog vjerničkog povezivanja, poznavanja i zajedništva u mladoj mjesnoj Crkvi.
Pred nama je skori posjet pape Benedikta XVI. Kako se Požeška biskupija priprema za taj posjet?
Svi naši programi Godine Gospe Voćinske usmjereni su na susret s papom Benediktom XVI. u Zagrebu, osobito priprava obitelji i mladih koja se odvija po projektu mjerodavnih tijela Hrvatske biskupske konferencije.
U duhu gesla Papina posjeta „Zajedno u Kristu“ i aktualnog stanja u društvu, koja bi bila Vaša poruka čitateljima „Kane“?
Hrvatska uljudba kao i uljudba u ostalim europskim narodima izgrađena je na evanđeoskim temeljima u čijem je središtu osoba Isusa Krista. U njem su mnoštva ljudi tijekom dvadeset stoljeća nalazila svjetlo, nadahnuće i smisao za osobni, obiteljski i društveni život. Taj uljudbeni europski temelj nije se ni najmanje istrošio da bi ga olako trebali ili smjeli odbaciti. Smatram da je on silno sposoban pomoći našem društvenom stanju. Kršćanska načela, dosljedno življena u osobnom i obiteljskom životu, primijenjena i svjedočena u javnom djelovanju nedvojbeno daju velik doprinos obnovi i učvršćenju poljuljana sustava vrijednosti i služe potvrdi svakog čovjeka u njegovu dostojanstvu i pravima. Time ne želim zastupati neki isključivi sustav vrijednosti u pluralnom demokratskom društvu, nego istaknuti važnost povijesnog kulturološkog iskustva hrvatskog naroda, povezanog s kršćanstvom i njegova značenja u oblikovanju suvremene kulture života. U Požeškoj biskupiji nastojimo to ostvarivati pod geslom «Krist danas i uvijeke». Od srca želim da čitatelji Kane i svi vjernici u Hrvatskoj, u dragoj prigodi Papina pohoda, jedni druge potiču i hrabre riječima našega velikog prijatelja, sluge Božjeg pape Ivana Pavla II.: «Otvorite vrata Kristu!…Ne bojte se Krista!»
