ŠTO TO PUTEM PRETRESATE MEĐU SOBOM? (Lk 24,17)
Časna braćo svećenici i đakoni,
poštovani redovnici i redovnice,
bogoslovi, svećenički aspiranti i vjeroučitelji,
draga kršćanska braćo i sestre!
»Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« (Lk 24,34). Ovim usklikom radosnih Isusovih učenika od srca vam čestitam Uskrs! Neka trajno djelatna snaga Isusove uskrsne pobjede nad zlom i smrću, ispuni nadom vaše tuge i nemoći, izliječi rane i bolesti, ublaži siromaštvo i trpljenje, obdari vas božanskim svjetlom i dubokom radošću.
Sat povijesti s uskrslim Kristom
1. Dobro vam je iz Evanđelja poznato kako su dvojica Isusovih učenika – razočarani onim što se u Jeruzalemu dogodilo, teško pogođeni neuspjehom koji se na njih sručio zbog Učiteljeva neslavnoga završetka na križu – pošli na put, krenuli na svojevrstan bijeg od mučne stvarnosti u mjesto Emaus. Prikazujući taj događaj, evanđelist Luka zabilježio je važan podatak. Dok su »razgovarali i raspravljali« (Lk 24,15) o vlastitom iskustvu, i o onome što su od žena i nekih drugih ljudi čuli, pridružio im se Neznanac i upitao ih »što to putom pretresate među sobom«? (Lk 24,17). Kad su mu ispripovjedili što se dogodilo s Isusom iz Nazareta, izložili mu svoje viđenje i razumijevanje događaja, Neznanac – kojeg još nisu prepoznali da je Isus – prekorio ih je: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Evanđelist još dodaje: »Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu« (Lk 24, 25-27).
Iz ovoga kratkog ali dragocjenog Lukina prikaza očito je da Isus nije prihvatio samo faktografsko učeničko tumačenje onoga što se njemu u Jeruzalemu dogodilo, jer se takvo tumačenje zaustavlja na izvanjskome, vidljivome. Započeo ih je poučavati proročkom pristupu stvarnosti povezanom s vjerom, a njihovo nevjerovanje Pismu nazvao je bezumnošću i sporošću srca. Uputio ih je u razumijevanje događaja kao Božje povijesti spasenja, protumačio ih Pismom. Otkrio im je kako je ono što se zbilo s njime u Jeruzalemu sastavni dio Božjeg nauma o čovjeku i svijetu, njegova strategije ljubavi koja i kroz muku, zlo i smrt vodi k dobru. Kad je stigao u kuću, za stolom uzeo kruh, razlomio ga i dao učenicima, otvorile su im se oči vjere kojom su prepoznali Isusovu novu, preobraženu prisutnost. Postali su dionici zajedništva s njime na puno dubljoj razini nego li je fenomenološka. Uveo ih je u iskustvo postojanja koje nadilazi ono što ostvarujemo ovdje na zemlji i dao im okusiti kako su se započelo ostvarivati obećana »nova nebesa i zemlja nova, gdje pravednost prebiva« (2 Pt 3,13). O tom načinu čitanja povijesti papa Benedikt XVI. u svojoj najnovijoj knjizi Isus iz Nazareta – Od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuća piše: »Božjem je otajstvu navlastito da tiho djeluje. Tek malo-pomalo u velikoj povijesti čovječanstva on izgrađuje svoju povijest. Postaje čovjek, ali na način da ga suvremenici, mjerodavne snage povijesti mogu zanemariti. Trpi i umire i, kao Uskrsli, želi doći čovječanstvu samo po vjeri svojih kojima se očituje. On trajno tiho kuca na vrata naših srca i lagano nam otvara oči, kada mu ga otvorimo«. (str. 262-263).
Kako čitati suvremene događaje u Hrvatskoj i svijetu?
2. Poput učenika na putu u Emaus, danas mnogi u Hrvatskoj »putom pretresaju« događaje koji su se zbili u daljoj i bližoj prošlosti, tumače njihovo značenje prema svojim mogućnostima, sposobnostima i potrebama, ne uspijevajući se često složiti oko njih. Mnogi se bave zlom koje se očituje na različitim razinama osobnoga i društvenoga života, vide samo njegovu razornu moć, sumnjaju u sve, ne naziru budućnost, siju beznađe. Nije li to pristup koji omogućuje samo površan uvid u stvarnost? Uskrs nas poziva da uključimo proročke kriterije u naša hrvatska nastojanja oko razumijevanja i tumačenja onoga što nam se zbiva, da pri prosuđivanju stvarnosti primijenimo mjerila vjere koja nalazimo u Pismu. Valjalo bi u naše rasprave na osobnoj i javnoj razini uključiti Isusa Krista, da nam on iz Pisma tumači kako se Božji zahvati ljubavi, čiji je vrhunac u Sinovljevoj smrti i uskrsnuću, ostvaruju među nama, u našim ljudskim patnjama i stradanjima, nevoljama i promašajima, muci i smrti, te shvatimo da nijedno zlo koje nam se događa nije konačno ako do njega dopre snaga Božje ljubavi, milosrđa i praštanja, moćnijeg i od smrti. Da nam Isus svjetlom svoga Duha pomogne prodrijeti u ono što se u našim ljudskim događajima svakodnevno zbiva kao povijest spasenja te dosegnemo dublje iskustvo stvarnosti, postanemo dionicima onoga svijeta u koji je ušao on, oslobodimo se straha, živimo u njegovoj uskrsnoj slobodi.
Ljudska povijest pred pravorijekom Božjega suda
3. Duboko nas je ovih dana potresla prvostupanjska presuda haaškoga suda hrvatskim generalima. Neki su – poneseni osjećajima – iskazivali ljutnju i protivljenje, dizali glas protiv nositelja javnih dužnosti u zemlji i inozemstvu, i nisu dalje otišli od nemoćnoga iskazivanja vlastitih emocija. Valja se usuditi i te teške događaje čitati Božjim mjerilima te uz pomoć vjere shvatiti da su svaka žrtva i nepravda, svaki prijezir i progon ugrađeni u konačni ishod pravde i uspjeloga života koji dodjeljuje samo Bog snagom svoje ljubavi. On prašta, uzdiže, liječi, ispunja, daruje smisao, ostvaruje istinu. U Isusovoj pobjedi nad zlom i smrću, ostvarena je pobjeda pravde i istine za svakoga od nas, osobito ugnjetenoga i nepravedno osuđenoga čovjeka. Zato vjernik poput Alojzija Stepinca stoji pred ljudskim sudom mirne savjesti i kao Isus prima na se i krivi sud i osudu, siguran da konačni pravorijek o nama i povijesti ne ovisi o ljudskim mjerilima nego o Božjem sudu ljubavi. (Uskrsna je to sloboda koju vjernik živi i u trenutku kad mu se nanose najveće nepravde.) Stoga, Pobjedniku nad smrću povjerimo sve ono što nas u ovom trenutku tišti i boli na osobnoj i narodnoj razini, te ispunjeni nadom surađujmo s njime na ostvarivanju istinitoga i pravednoga društva.
S voćinskom Gospom na putu
4. Braćo i sestre. Razmišljajući o tome kako nam se u našem osobnom i narodnom hodu pridružuje Isus kao učenicima na putu u Emaus, pred očima nam se nižu brojna hodočašća, napose voćinska u Godini Gospe Voćinske na kojima nam on tumači smisao našega zemaljskog hoda i konačne sudbine. U nama snažno odjekuje Isusova riječ s križa: Evo ti majke (Iv 19,26). Njezinu čudesnu prisutnost i majčinsku ljubav osjećamo i u ovom povijesnom trenutku. Ona pod križem naših sadašnjih nevolja moli s nama da se u Hrvatskoj i svijetu, snagom Isusova Duha ljubavi ostvari pobjeda dobra nad zlom, života nad smrću. Pozivam vas da u tom raspoloženju nade cijeloga mjeseca svibnja pred likom Gospe Voćinske u velikoj uskrsnoj pedesetodnevici molite dar Duha Svetoga za svakoga od nas, za dobro naših obitelji, naše mjesne Crkve i cijele domovine, napose za uspješan pastoralni pohod pape Benedikta XVI. Hrvatskoj. Molit će s nama i sluga Božji papa Ivan Pavao II., utemeljitelj Požeške biskupije, koji je okrunio dragi lik naše Gospe Voćinske i koji će upravo 1. svibnja ove godine, u Nedjelju Božanskoga milosrđa, na početku marijanskoga mjeseca biti proglašen blaženim.
U radosti dubokoga zajedništva s uskrslim Gospodinom i njegovom Presvetom Majkom, zazivam na sve Božji blagoslov i sve od srca pozdravljam – vaš biskup
+ Antun Škvorčević, v.r.
U Požegi, 18. travnja 2011.
