ZA ONIM GORE TEŽITE, NE ZA ZEMALJSKIM (Kol 3,2)
Časna braćo svećenici i đakoni,
poštovani redovnici i redovnice,
bogoslovi i vjeroučitelji,
draga braćo i sestre!
Od sveg srca čestitam vam svetkovinu Isusova uskrsnuća! Otvorio vam Uskrsli oči i osposobio srce za stvarnost koja nadilazi naše zemaljske mogućnosti, kako biste bili usred ljudskih nemoći i neuspjeha ljudi Božjih nada.
Hrvatske uskrsne tjeskobe
1. Uskrs je ove godine u Hrvatskoj popraćen gorčinom zbog sve težega socijalnog stanja, nezaposlenosti i siromaštva, a u Slavoniji napose zbog sve bržega propadanja sela i iseljavanja mladih. Pored toga, svakodnevna medijska, međustranačka i druga nastojanja da se u našoj javnosti što vjernije prikažu mnoga zlodjela i ljudi koji su u njih upleteni, stvaraju ozračje određene izgubljenosti. U opasnosti smo zaslijepljeni biti mrakom, postati zarobljenicima svijeta i čovjeka svedenog na mjeru ljudskih negativnosti te ne vidjeti kako postoji viša razina života i mogućnost da budemo njezinim dionicima. Upravo u takvim našim okolnostima Uskrs ima dragocjeno značenje. Treba poslušati Apostolov poziv: »Za onim gore težite, ne za zemaljskim« (Kol 3,2). Pri tome valja naglasiti da Uskrs nije bijeg od težine ovoga svijeta – ta duboko je povezan sa zlom, nepravdom i osudom koja je nedužnoga Isusa iz Nazareta razapela na križ i usmrtila – nego nam svjedoči da zlo nema zadnju riječ, jer je Bog svojim moćnim zahvatom podigao Isusa iz groba u puninu života, iz poniženosti u pobjedu i proslavu. Zbilo se to obrnuto od naše ljudske logike. »Bog se učinio nemoćnim i slabim u svijetu«, piše Dietrich Bonhoeffer u knjizi Otpor i predanje, »i samo tako je stao uz nas i pomaže nam. Bog nam ne pomaže u snazi svoje svemogućnosti, nego u snazi svoje patnje«. Uskrs nam doziva u svijest da u sadašnjim mukama osobnoga, obiteljskoga i narodnoga života nismo prepušteni sebi, nego je s nama na putu Isus Krist, supatnik i pobjednik, otvara nam oči za svoju razinu postojanja, budi nadu, pomaže vidjeti svjetlo u tami, vjerovati pobjedi dobra, uspjelom ishodu naše povijesti. Stoga je temeljno pitanje i ovoga hrvatskog Uskrsa: kako s Uskrslim biti suputnik u svijetu zla i smrti? Evanđelje o tome daje jasno svjedočanstvo pa bi ga valjalo poslušati i slijediti.
Suputnici Uskrsloga
2. Evanđeoski zapisi govore o susretima ljudi s uskrslim Isusom. Oni se uvijek događaju njegovom inicijativom. Jednu vrstu susreta evanđelja nazivaju »ukazanjima«. Danas ta riječ kod nekih izaziva suzdržanost jer je dvoznačna, može podsjećati na utvare, magiju, parapsihologiju, ezoterizam, spiritizam pa i prijevaru. Zato je važno uočiti posebnost Isusovih ukazanja. Kad sveti pisci govore o njima redovito rabe glagol »vidjeti« kojim povezuju osjetnu i duhovnu razinu. Viđenja Uskrsloga događaju se u Jeruzalemu i Galileji, u mjestima povijesnoga Isusova djelovanja. Svjedoči to o izvanrednom iskustvu Uskrsloga usred svakodnevice, i istodobno o mogućnosti da ga vjernik susretne i danas, u konkretnosti svoga života.
Neka Isusova ukazanja ostvaruju se kao »viđenja prepoznavanja«. Neobično je i paradoksalno da Marija Magdalena nije prepoznala Isusa kad joj se ukazao u vrtu pokraj groba, nego je pomislila da je vrtlar. Tek Isusovom inicijativom, po njegovim riječima i gestama, te kad ju je oslovio imenom, ona ga je prepoznala (usp. Iv 20,16). Slično se dogodilo dvojici učenika na povratku u Emaus, čijim je očima zapriječeno bilo vidjeti ga dok su putem hodeći s njime raspravljali. Kad su stigli u kuću i kad je Isus razlomio kruh »u to im se otvore oči te ga prepoznaše« (Lk 24,31). Na isti su način učeničke oči bile slijepe za Isusovu pojavu na Tiberijadskom jezeru nakon cjelonoćnoga ribarenja. Prvi ga je prepoznao Ivan te uzviknuo Petru: »Gospodin je!« (Iv 21,7).
Gledati očima vjere
3. S pravom se pitamo, kako se moglo dogoditi da učenici nisu odmah prepoznali Uskrsloga. Odgovor je u samoj naravi uskrsnoga događaja. On je duboko povezan s ovozemaljskom poviješću, ali je u svojoj biti nadnaravan, otajstven, onostran. Da bismo prepoznali uskrsloga Krista nije dovoljno poznavati ga kao povijesnu osobu, tj. nije dovoljno hodati s njime palestinskim putovima i slušati ga na trgovima ili blagovati s njime. Potrebno je imati vjeru, kao kanal više spoznaje i shvaćanja. Tim se putem Krist očituje živ i prisutan već dvije tisuće godina te pomaže čovjeku da u njemu dosegne istinu o sebi.
Iskustvo vjere nije fantazija, san, odsutnost povijesne stvarnosti. Sv. Luka ustrajava na činjenici da je uskrsli Krist blagovao pržene ribe (Lk 24,42-43), kao što čini i sv. Ivan kada izvješćuje o Isusovu blagovanju na Tiberijadskom jezeru (Iv 21,13). Luka će u izvješću o njegovu ukazanju Dvanaestorici i Tomi progovoriti o Isusovoj uskrsnoj tjelesnosti i njegovu pozivu: »Opipajte me i vidite, jer duh tijela ni kostiju nema, kao što vidite da ja imam!« (Lk 24,39). To svjedoči da nas evanđelje izvješćuje o objektivnom učeničkom iskustvu Uskrsloga, čiju su prisutnost mogli utvrditi po nekim izvanjskim vidljivim i opipljivim činjenicama, prisutnost koja je istovremeno transcendentna, ali stvarna. Vidljiva razina ukazanja potiče vjeru kojom učenici prepoznaju Živoga. Ta je prisutnost toliko stvarna i učinkovita da radikalno može promijeniti život suzdržanih i plašljivih učenika, kao i egzistenciju Isusova neprijatelja kao što je bio Pavao, koji je nakon susreta s Isusom postao njegovim gorljivim sljedbenikom.
Osim »ukazanja prepoznavanja«, evanđelja svjedoče i o »ukazanjima poslanja«. Isus okuplja dvanestoricu u Galileji i povjerava im poslanje naviještati evanđelje cijelome svijetu, krstiti, odnosno evangelizirati i slaviti sakramente spasenja (usp. Mt 28,16-20), daje im ovlast otpuštati grijehe, pomirivati ljude s Bogom (usp. Iv 20,23; Mt 16,19; 18,18). Tako je Crkva od Uskrsloga primila poslanje sustvarati novo čovječanstvo, činiti vidljivim spasenjsko djelo kojemu on daje učinkovitost.
Uskrsli i Crkva
4. Draga braćo i sestre! Način na koji se Uskrsli dao prepoznati svojima, sve ono što je on pokrenuo, poslanje koje je povjerio učenicima, ostvaruje se po služenju Crkve već dvije tisuće godina. U njoj nam, napose u euharistijskom slavlju, Uskrsli – kao Magdaleni, dvanestorici i učenicima u Emausu – pristupa svojom riječju i ražaruje srce, lomi kruh i otvara oči, pomaže našu vjeru da ga prepoznamo, da u njemu pronađemo snagu za život i da u najtežim osobnim, obiteljskim i društvenim situacijama, nošeni neprevarljivom nadom, dadnemo snažan doprinos našemu društvu, kako ono ne bi potonulo u ljudskome zlu i nemoći. Svetkovina Uskrsa je, stoga, veliki poziv da u sadašnjem hrvatskom trenutku obnovimo tu dragocjenu povezanost s Uskrslim po svetim sakramentima, napose po redovitom sudjelovanju na nedjeljnim euharistijskim slavljima. Put kojim treba hoditi s Isusom Kristom je ova naša hrvatska zemlja sa svim ljudskim zbunjenostima i razočaranjima. Pri tom ne smijemo zaboraviti ni osobito iskustvo Isusove prisutnosti u siromašnima, na koje nas on upozorava riječima: »Štogod učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste« (Mt 25,40).
Uskrs u znaku Ivana Pavla II.
5. Braćo i sestre! Ovih uskrsnih dana u duhovnoj dinamici koju je uspostavio Pobjednik nad smrću, na poseban će način pred nama oživjeti lik bl. Ivana Pavla II., suvremenoga svjedoka Krista živoga i njegova snažnoga djelovanja u njegovoj tjelesnoj slabosti. Papa Franjo uzdići će ga na oltar svetih, u nedjelju Božanskoga milosrđa, 27. travnja ove godine. Na tom povijesnom događaju naša će Biskupija sudjelovati po predstavnicima koji putuju na hodočašće u Rim. Željeli bismo se zagledati u svetoga Utemeljitelja Požeške biskupije, po njegovu primjeru i zagovoru još hrabrije otvoriti vrata svojih života jedinome čovjekovu Spasitelju te usred prolaznoga svijeta, smrtno ranjenoga zlom, svjedočiti nadu u konačnu pobjedu čovjeka u najvišem dostojanstvu koje mu je udijelio Isus Krist.
Sve vas povjeravam snazi i svjetlu uskrsloga Gospodina i na sve zazivam Božji blagoslov – vaš biskup
+ Antun Škvorčević
Požega, 12. travnja 2014.
