U subotu 21. svibnja u organizaciji Katehetskog ureda održan je godišnji susret odgojiteljica u vjeri Požeške biskupije. Nakon molitve i uvodnih riječi predstojnika vlč. Roberta Mokroga, predavanje s radionicom održala je Ana Matković, dipl. psihologinja, na temu „Odgojitelj u vjeri – radosni odgojitelj“. Svaki dobar odgojitelj bi trebao utiskivati svoje uvjerenje u ono što radi, a rezultat toga rada bi trebala biti radost koju često poistovjećujemo s osjećajem, što ona i jest. Ipak, ona je više od pukog osjećaja; radost je urođena vrlina. Kad govorimo o radosti, sreći, možemo primijetiti da je korijen riječi „sreća“ – „sresti, susret“, susret s djecom u njihovoj sudbini.
Međutim, potrebno se susresti i sa samim sobom. Predavačica Matković je pozvala sve prisutne da si postave pitanje „tko sam zapravo ja?“ Čovjek ima četiri razine: tjelesnu i psihičku koju imaju i biljke i životinje. Ali, čovjek također ima i treću dimenziju po kojoj je čovjek, a riječ je o antropološkoj razini, te teološku razinu. Svaki čovjek je jedinstven. U radu s djecom najvažniji uvjet je ljubav, da budu voljeni i prihvaćeni onakvima kakvi jesu. Ljubav nije sviđanje, ona je prihvaćanje. Zašto djeca izražavaju agresiju? Može li dijete biti zločesto? Ono može svojim ponašanjem iskazivati agresivnost, ali ne može biti zločesto. Djeca su intuitivna i nastoje ponašanjem probuditi zainteresiranost, ljubav i simpatiju odraslih. Svatko si treba postaviti pitanje „što je djetetu potrebno za radost, što ga može učiniti sretnim?“ Prava se radost može postići tek ispunjavanjem svoje životne misije. Kroz radionice odgojiteljice su i same imale priliku izreći određene emocije i stavove i vježbati komunikaciju. Neverbalnu komunikaciju često je teško verbalno definirati, ali djeca je osjete i razumiju. Radost se prenosi neverbalno i zato je važno kakav je odgojitelj i na koji način izražava svoju radost. Djeca mogu vrlo lako prozreti je li odgojitelj sretna osoba, bez obzira na njegove riječi. Ona to intuitivno osjete. Općenito se antropološko zdravlje najbolje posreduje iskustvom i zato je važno da odgojitelj prihvati samoga sebe onakvim kakav jest, da bude svjestan svojih vrijednosti i smisla svoga života. I djeca vole čuti da su originalna i vrijedna bića i to im je potrebno često ponavljati, ali s uvjerenjem, ne samo riječima. Također, odgojitelji su pozvani biti vrhunski u svom zvanju, a ne samo osrednji i prosječni. Svatko si može i treba postaviti pitanje „što ga vuče naprijed?“ i imati viziju onoga što želi postati, kakav bi htio biti. Kako bi to mogao, potrebno je opraštati, izdignuti se iznad dječjih, ali i svojih pogrješaka, slabosti i nemoći i svakodnevno raditi na tome procesu kako bi on mogao zaživjeti u njegovom životu. To je jedan od putova kako postati radostan odgojitelj, kako bi i onima kojima su poslani mogli posvjedočiti i posredovati tu radost. Odgojiteljice su izrazile zadovoljstvo izabranom temom koja je danas vrlo potrebna u životu i zahvalile psihologiji na predavanju.
U završnom dijelu susreta odgojiteljice su imale priliku iznijeti radosti, ali i poteškoće s kojima se susreću u svom radu, posebno na koji način prenijeti svim roditeljima informaciju da imaju pravo u dječjem vrtiću u svom mjestu zatražiti vjerski odgoj za svoje dijete. Susret je završio riječima predstojnika da će se još više potruditi oko pomoći ravnateljima i odgojiteljima oko uvođenja vjerskog odgoja u predškolske ustanove te molitvom
Vijesti ODRŽAN GODIŠNJI SUSRET ODGOJITELJICA U VJERI POŽEŠKE BISKUPIJE
