Brojni svećenici i vjernici oprostili su se 23. srpnja od Slavka Partle, župnika župe Stari Gradac u Požeškoj biskupiji. Najprije je u župnoj crkvi sv. Petra Apostola u Starom Gradcu održana molitva i ispraćaj njegovih posmrtnih ostataka, koji je predvodio Mario Večerić, ravnatelj Katoličke osnovne škole u Virovitici, tijekom ljeta župnikov zamjenik u Starom Gradcu, u zajedništvu s Josipom Homjakom župnikom u župi Bl. Alojzija Stepinca u Virovitici koji je kao zamjenik virovitičkog dekana održao oproštajno slovo. Članovi DVD–a Stari Gradac koji su tijelo pokojnog župnika unijeli u župnu crkvu na početku oproštaja, na kraju su ga iznijeli te ga uz zvonjavu zvona zajedno s drugim župljanima ispratili na ukop u njegovu rodnu župu Lukač.
U lukačkoj župnoj crkvi sv. Luke Evanđelista požeški biskup Antun Škvorčević u zajedništvu s četrdesetak svećenika predvodio je misu zadušnicu. Crkva je bila pretijesna primiti brojne vjernike koji su došli iskazati zahvalnost i poštovanje svećeniku Slavku na zemaljskom oproštaju s njime. Biskup Antun je podsjetio nazočne da je Isus Krist, Sin Očev, postavši čovjekom preuzeo na se i smrt – tu najtežu granicu našeg postojanja – da bi u nju unio snagu Božje pobjede. Naglasio je da je sakramentom krštenja i svetoga reda svećenik Slavko bio suobličen Isusu Kristu, njegovoj muci i smrti, te uskrsnoj pobjedi, i da stoga rastanak s njime nije tužan, nego ispunjen nadom u uskrsnuće. Izrekao je svoje kršćansko suosjećanje najbližoj rodbini, sestri Marici i bratu Ivici i njihovim obiteljima, kao i župljanima iz župa u kojima je vršio svećeničku službu, a napose župljanima Župe Sv. Petra Apostola u Starom Gradcu, svećenicima iz generacije preminulog Slavka, koja je nedavno proslavila 50. godišnjicu mature, a kojoj pripada i sâm biskup Antun, a potom i svećenicima Požeške biskupije zbog jednog svećenika manje u njihovu Prezbiteriju, ali zato jednog molitelja više na nebu. Pozdravio je Stjepana Ptičeka, generalnog vikara Bjelovarsko-križevačke biskupije, također iz generacije preminulog svećenika Slavka, koji je pročitao sažalnicu Vjekoslava Huzjaka, bjelovarsko-križevačkog biskupa, u kojoj je on požeškom biskupu Antunu, svećenicima Požeške biskupije, rodbini i prijateljima pokojnog svećenika Slavka izrekao svoju kršćansku blizinu i suosjećanje, ustvrdivši da je preminuli svećenik »ostavio prepoznatljivi trag svoje svećeničke i župničke zauzetosti za Božji narod“, da je on »svoj svećenički poziv u Bjelovarsko-križevačkoj biskupiji vršio u Župi sv. Stjepana prvomučenika u Štefanju i Župi Pohoda blažene Djevice Marije u Garešnici, gdje je vršio službu dekana Garešničkog dekanata neumorno radeći na obnovi i gradnji crkava i kapela uz pomoć svojih vjernika kojima je uvijek bio na usluzi.«
U homiliji je biskup Antun najprije prikazao životni put svećenika Slavka Patrle, rekavši da je »rođen je 1. siječnja 1947. u Lukačkom Dugom Selu od oca Ivana i majke Jane rođ. Mioković. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu da bi se 1962. kao svećenički kandidat upisao u Sjemenište na Šalati u Zagrebu i pohađao Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u kojoj je maturirao 1966. Iste godine stupio je u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu te započeo studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, koji je prekinuo 1967.-1969. godine kada je služio vojni rok u Tuzli. Za svećenika ga je zaredio nadbiskup Franjo Kuharić, 24. lipnja 1973. u zagrebačkoj Katedrali. Tijekom šeste godine boravka u Bogoslovnom sjemeništu kao mladomisnik je pastoralno djelovao u župi Miholjanec te u župi sv. Marija Okićka. Imenovan je 1974. za župnog vikara u župi sv. Blaža u Zagrebu gdje ostaje dvije godine. Povjerena mu je zatim župa Štefanje koju vodi deset godina. Za župnika u Garešnici imenovan je 1986. gdje djeluje 16 godina, sve do 2002. kada je zatražio ekskardinaciju iz Zagrebačke nadbiskupije i inkardinaciju u Požešku biskupiju odakle je podrijetlom. Želio je biti na službi u svom rodnom kraju te mu je povjerena župa Stari Gradac u kojoj je 14 godina vršio svećeničko poslanje, sve do smrti. Od 2008. obnašao je službu virovitičkog dekana a u jednom mandatu bio je i predstavnik istog Dekanata u Prezbiterskom vijeću.«
Potom je biskup Antun podsjetio da su »minuloga 14. lipnja proslavili 50. obljetnicu mature na Šalati u Zagrebu kada je velečasni Slavko Patrle kolegama ponešto opširnije tihim glasom na jednostavan način prikazao svoj jednostavni ovozemaljski životni tijek. Kao da je osjećao da on ide kraju. Od Velike subote ove godine počele su se pojavljivati ozbiljnije zdravstvene tegobe. Razmišljali smo o načinu na koji bi trebao odgovoriti na to stanje, predlagao sam mu Svećenički dom u Požegi kao bazu iz koje bi se lakše poduzimalo sve što je potrebno. Nije se želio prepustiti bolesti, nego je ostao na župi i uz svoje redovite obveza nastojao obavljati bolničke pretrage. Kad je tjelesna slabost postala prisutnija, pretrage u bolnici sve složenije i duže, a liječničke se nedoumice umnožile, uvidio je da je župi Stari Gradac potrebno dati novog pastira. O svemu tome razgovarali smo i minuloga 1. srpnja kada sam ga posjetio u Bolnici sestara milosrdnica u Zagrebu, te je s određenom vedrinom prihvatio umirovljenje, smještaj u Svećenički dom u Požegi i daljnje liječenje. Prošlog tjedna, po dolasku iz bolnice čuli smo se telefonskim putem u Starom Gradcu. S mirom u duši primio je umirovljenički dekret, radujući se što će župu preuzeti mladi nasljednik. Nakon dolaska iz bolnice još je koji dan u Starom Gradcu želio srediti poneku sitnicu u župnoj kući a onda se 21. srpnja preselio u Svećenički dom. Uvečer toga istoga dana izmolio je Povečerje, tri puta molitveno ponovio ‘U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj’, proglasio hvalospjev starca Šimuna ‘Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru’, zatvorio knjigu Časoslova, naklonio glavu, predao duh Ocu da bi zauvijek bio s Onim kojem je cijelog života na zemlji služio«.
Ocrtavajući potom njegov svećenički lik, biskup Antun je rekao da je »velečasni Slavko Patrle bio vjeran svećenik, odan Bogu, savjestan u svom poslanju, zauzet za Crkvu i spasenje čovjeka, tražeći od vjernika da nastoje oko vlastitog duhovnog dobra i izgradnje mladih naraštaja, da sudjeluju u životu župe, zauzimajući se za njezin duhovni rast i materijalno dobro. Poneki ga u tom nisu uvijek dobronamjerno shvaćali. Sve poteškoće podnosio je u predanosti Bogu, prikazujući ih kao žrtvu vlastitog poslanja«, rekao je biskup zahvalivši svećeniku Slavku što je »ugradio vlastiti život, radosti i trpljenja u Isusov živi organizam Crkve, poistovjetio se s njime, da bi u nebeskoj Crkvi bio proslavljen u njegovoj pobjedi nad smrću«, i nastavio: »Posvjedočio si istinu koju je Bog sakrio od mudrih i umnih a objavio malenima, kako tumači Isus u evanđelju. Odgovorio si na njegov poziv: ‘Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti’. U vjeri si ovdje na zemlji, kako prikazuje sv. Ivan u Knjizi Otkrivenja, i ti gledao sveti grad, novi Jeruzalem, koji dolazi od Boga, izgrađivao narod kako bi Bog prebivao u njegovoj sredini, da on bude Bog njihov, da im on u snazi Isusove pobjede nad smrću obriše svaku suzu, te ni tuge, ni jauka, ni boli, ni smrti više ne bude, da svaki čovjek postane dionikom Pobjednikove baštine, da nam on bude Bog a mi njegov narod, ovdje i u vječnosti. To je projekt Božji s čovjekom u Isusu Kristu, kojem si povjerovao, u krštenju postao njegovim dionikom, za njega predano živio, svećenički se žrtvovao, da bi konačno snagom Isusova Duha, duboko vjerujemo, postigao njegovo puno ostvarenje. Tako si u smrti predao zemlji svoje tijelo a Bogu sve što si ovdje bio, te ništa više nemaš, kako bi On postao tvoje sve, ostvario na tebi ono što može samo njegova ljubav moćnija od smrti: uvesti te u puninu života za koju si stvoren. To nas na ovom oproštaju ispunja svetom radošću i dubokom utjehom!«. Biskup Antun je završio homilijuu riječima: »Svećeniče Slavko! Neka je tvome tijelu laka hrvatska zemlja u koju te polažemo, a vječni mir u zagrljaju milosrdne Božje očinske ljubavi. Moli u vječnosti za nas, za svoju Požešku biskupiju, za svoju župu Stari Gradac, za nova svećenička zvanja, za našu hrvatsku domovinu«.
Na svršetku misnog slavlja uslijedili su oproštajni govori. Najprije je u ime svećenika iz Slavkove generacije progovorio Ivan Topolnjak. Prisjetio se školskih dana u Sjemeništu i Bogosloviji, kad se dijeleći istu školsku klupu zbližio i sprijateljio s pokojnim kolegom. Prisjetio se također i brojnih svećeničkih susreta njihove generacije, u koje je Slavko unosio vedrinu i radost. U ime svećenika Virovitičkog dekanata od pokojnog Slavka se oprostio Ivica Šoh, župnik Župe Sv. Leopolda Mandića u Virovitici, rekavši da je bilo časno imati svećenika Slavka za subrata u Dekanatu jer je »bio oličenje evanđeoske skromnosti, koji je gorljivo revnovao za Gospodina, odan Crkvi i pozivu kao revni pastir povjerenog stada“. Naglasio je da je pokjojni Slavko »kao kolega u Dekanatu bio svima oslonac i u mnogo čemu primjer«, da je »radosno i neizostavno sudjelovao na svim dekanatskim događanjima i susretima«. Naglasio je Slavkovu skromnost, i njegovo veliko srce za ljudsku patnju, bol i neimaštinu, nesebično dajući potrebnima uvijek uz isti uvjet da sve ostane u diskreciji po onoj evanđeoskoj „neka ne zna ljevica, što čini desnica“. Na koncu je zahvalio svećeniku Slavku »na ljubavi, dobroti, molitvama, služenju i velikodušnosti kojom je oplemenio svećeničko bratstvo naše biskupije i dekanata«.
U ime župljana Župe Sv. Petra Apostola u starom Gradcu od pokojnog župnika se oprostila gospođa Ljiljana Posavec, članica Župnoga pastoralnog vijeća, rekavši da župljani spomenute Župe u ovom trenutku žele »iskreno i vjernički zahvaliti župniku Slavku za svaki trenutak nesebičnog svećeničkog predanja i služenja svima onima koji su mu bili povjereni«, za njegove riječi ohrabrenja i poticaja, kao i za sva njegova dobročinstva. Osobitu zahvalnost mu je uputila za njegovo zauzimanje u izgradnji kapele Kraljice Svete Krunice u Starogradačkom Marofu, i kapele sv. Florijana u Lozanu, čime je svojim župljanima ostavio »vanjski znak Božje prisutnosti u njihovim mjestima te trajan poticaj na molitvu«. Potom je na riječi zahvalnosti nadovezala molbu za oproštenje za one trenutke i događaje u kojima su oni kao župljani povrijedili svog pastira, zaželjevši da sve te njihove pogreške i propuste u odnosu prema njemu budu nadoknađene njihovim iskrenim molitvenim vapajima da Milosrdni Bog Otac svoga vjernog slugu Slavka nagradi za sva dobra koja je za života učinio te ga primi u radost nebeskog Kraljevstva.
Potom se povorka uputila na obližnje mjesno groblje, gdje je tijelo pokojnog Slavka položeno u obiteljsku grobnicu. Biskup Antun je u ime preminulog svećenika Slavka zahvalio svima koji su mu bili dobri za života, osobito liječnicima koji su se trudili olakšati mu posljednje godine i dane obilježene bolešću, i pozvao sve nazočne da se s ovog oproštaju raziđu ispunjeni mirom u svojim srcima i da s plemenitim pokojnikom ostanu u molitvi trajno povezani.
Vijesti SPROVOD SVEĆENIKA POŽEŠKE BISKUPIJE SLAVKA PATRLE
