Požeški biskup Antun Škvorčević pohodio je 11. kolovoza samostan sv. Klare u Požegi, i u samostanskoj crkvi predvodio misno slavlje na blagdan sv. Klare tijekom kojega je sestra Marija Marina od Božjega osmjeha (Marina Božić) položila svečane zavjete. S Biskupom je koncelebriralo dvadesetak svećenika, među kojima je bio Ivica Žuljević, prepošt požeškoga Stolnog kaptola sv. Petra i župnik požeške Župe Sv. Terezije Avilske, Jozo Jurić, dekan Požeškog dekanata i župnik Župe Sv. Leopolda Mandića u kojoj se nalazi samostan klarisa; fra Milan Krišto, župnik požeške Župe Duha Svetoga i gvardijan franjevačkog samostana u Požegi čija braća svakodnevno služe u crkvi sestara klarisa; Stipe Zeba, župnik Župe Sv. Jurja u Korenici gdje živi obitelj s. Marije Marine. Na početku svete mise biskup Antun je rekao da već više od sedam i pol stoljeća traje Klarino posvemašnje opredjeljenje za Isusa Krista i njegov put siromaštva i križa u onim ženama koje žive po njezinu samostanskom pravilu te je izrazio radost što im se danas svojim vječnim zavjetima pridružuje i s Marija Marina.
U homiliji biskup je ustvrdio kako se sestra Marija Marina svojim zavjetom siromaštva, poslušnosti i čistoće u zajednici sestara klarisa svrstala među one hrvatske mlade ljude koji znaju što hoće sa svojim životom, znaju za što se opredjeljuju, i zašto tom opredjeljenju žele ostati vjerni do smrti. Ustvrdio je da je radi toga ovo što se danas događa u požeškom samostanu sestara klarisa uistinu velik događaj. Istaknuo je da smo svjedoci kako u posljednje vrijeme u Hrvatskoj sve manje ima ljudi čvrstih opredjeljenja, tražimo da nam u životu bude što lakše i ugodnije, i na neki način svatko sebi stvara sliku o čovjeku, i po svom modelu pokušava ostvariti smisao svoga postojanja. Na taj način mnogi ljudi žive plitko, na površini koja ih ostavlja praznima.
Ustvrdio je da je slično bilo i u doba sv. Franje i sv. Klare. I onda su ljudi sebi oblikovali modele po kojima će ostvarivati čovjeka. Sâm Franjo je počeo svoj život kao trgovac, vitez, ubrzo uvidjevši da to ne ispunja njegovo srce i ne usrećuje. Odlučio je pobjeći iz tog svijeta, zaustavio se pred samim sobom, osluškivao dubinu svoga srca, i spoznao da ga Bog nije stvorio tek za nešto sitno, malo i usputno, nego za nešto veliko, za sve. Tu istinu našeg postojanja, podsjetio je biskup Antun, snažno je izrazio sv. Augustin kad je ustvrdio da je nemirno naše srce dok se ne smiri u Bogu za kojega je stvoreno. Jer, nastavio je biskup, Bog je u nas upisao svoj kôd, i kad ne živimo po kôdu srca, postajemo nesretni. Udaljivši se od Boga, zapravo se udaljujemo od samih sebe. Franjo i Klara tragali su za Božjom istinom o nama i pronašli su je u križu i siromaštvu Isusa Krista.
Govoreći o putu Isusova siromaštva biskup Antun je ustvrdio da je ono stanje u kojem se čovjek odriče vlastitih sigurnosti i posvema oslanja na Boga. To je lijek za ljudsku ranjenost zlom i sebičnošću koja vodi u smrt. Dragovoljno prihvaćeno siromaštvo, patnja i trpljenje je put kojima čovjek može najviše postići, jer u patnji čovjek ostvaruje ljubav koja je uvijek napuštanje samoga sebe, polaganje sebe za drugoga da bi istinski pronašao samoga sebe. Isusova formula za sreću glasi: »Napusti sebe! Ostavi sebe!« Tako pobjeđujemo individualizam koji nas zatvara u nas same i sebičnost koja nas onemogućuje da bismo mogli živjeti za drugoga.
Osvrnuvši se na Božju riječ koja je u ovom slavlju naviještena, biskup Antun je podsjetio nazočne na bolno iskustvo braka koje je proživio prorok Hošea. Silno je želio da mu se vrati žena koja ga je iznevjerila i napustila, ali ona mu se nije vratila. Tim prorokovim iskustvom napuštenosti od strane voljene osobe poslužio se Bog da bi nam objavio što on osjeća prema čovjeku grješniku koji ga je unatoč njegovoj ljubavi napustio, rekao je biskup, ustvrdivši da se svaki čovjek nalazi pred dramatičnim izborom hoće li kroz život ići putem samodostatnosti i sebičnosti ili putem sebedarne ljubavi. Odabere li put samodostatnosti, završit će u gubitništvu; ako pak odabere put sebedarne ljubavi, koju Riječ Božja naziva zaručništvo – u njemu će se ostvariti Božji naum spasenja, rekao je biskup, upozorivši na opasnost da postanemo žrtve onih koji promiču model čovjeka suprotan Božjem naumu. Na temelju Isusova evanđeoskog govora o trsu i lozi ustvrdio je da samo Isus Krist prisutan u nama snagom svoga Duha i mi u njemu preobražava našu nemoć i osuđenost na smrt u život i da je stoga najvažnije pitanje kako otvoriti prostore svojih života i kako poslagati ljestvicu vrijednosti da on bude prva i najvažnija naša vrijednost. Kazao je da je s. Marija Marina pronašla svoj put, zahvalio joj za njezin odvažni korak posvemašnjeg sebedarja Bogu i kazao nazočnima da se ne srame u hrvatskom društvu Isusa Krista i života po njegovu modelu.
Na koncu misnog slavlja biskup Antun je čestitao s. Mariji Marini za položene vječne zavjete, rekavši da je tim činom sestarska zajednica u požeškom samostanu sv. Klare postala bogatija za još jedno predanje Bogu, za još jednu poslušnost, za još jedno siromaštvo, naglasivši da se u tome nalazi njihovo bogatstvo. Zaželio je da put kojim je krenula sestra Marina i cijela zajednica bude blagoslovljen. Čestitao je članovima obitelji sestre Marine, izrazivši uvjerenje da se sada s njima raduje i otac koji je preminuo prije tri godine, pridružen uskrslom Isusu Kristu u njegovoj slavi. Pozvao ih je da tu svoju radost pretvore u molitvu kojom će pratiti s. Marinu i cijelu zajednicu u njihovu redovničkom životu. Zahvalio je svećenicima koncelebrantima za sudjelovanju na svetom slavlju kojim su sestrama klarisama iskazali svoju duhovnu potporu. Zahvalio je i svim nazočnima vjernicima ne samo za današnje sudjelovanje, nego i za redovito slavljenje svetih misa i drugih slavlja sa sestrama u njihovoj samostanskoj crkvi, kao i za materijalnu potporu sestrama. Zazvao je Božji blagoslov na sestarsku zajednicu i na sve nazočne, zaželjevši da po tom blagoslovu zadobiju svjetla i hrabrosti opredjeljivati se i trajno živjeti po Isusovom modelu čovjeka.
