Na svetkovinu Gospe od Suza, 31. kolovoza, središnje euharistijsko slavlje u njezinu svetištu u Pleternici predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević. Otvarajući slavlje biskup Antun je pred Gospinim likom, koji je na oltar „pod nebom“ donesen u svečanoj procesiji, uputio molitveni pozdrav Isusovoj Majci. Potom je pozdravio svećenike i više od 30.000 hodočasnika, osobito one koji su s raznih strana došli pješice, kao i nositelje javnih dužnosti. Podsjetio je nazočne da su danas u Čaglinu sahranjene dvije mlade djevojke koje su prije tri dana poginule u saobraćajnoj nesreći, rekavši kako suze koje su zbog tog tragičnog događaja prolivene želimo zajedno s našom patnjom i siromaštvom donijeti večeras na oltar i sjediniti ih s Isusovim siromaštvom, položiti ih u njegovu pobjedničku ljubav jačom od smrti, ustvrdivši da je ona naša najveća nada. Marijine i naše suze pred Bogom snažan su znak, kazao je, pozvavši hodočasnike da Božjoj nježnosti i ljubavi otvore svoja raskajana srca.
Homiliju je biskup započeo pitajući hodočasnike kako su, i što rade sa svojim suzama, dodavši kako zna da ih redovito skrivaju, ali da to pred Marijom ne trebaju činiti, jer ih ona razumije, svoje suze sjedinjuje s njihovima i povjerava svome sinu Isusu Kristu. Izrazio je radost što su se hodočasnici danas ponovno u velikom broju došli u Pleternicu, i kazao kako uvijek iznova osjeća da se ovdje, kad dođu Marijini štovatelji sa svojim srcem punim odanosti i zahvalnosti Isusovoj Majci, stvori snažna duhovna atmosfera koja nas sve povezuje u jedno, i nitko odavde ne odlazi prazan, nego svi ostajemo ispunjeni onim što Ona u nas unosi kad nas pridružuje sinovljevoj žrtvi na križu koju on obnavlja u svetoj misi. Govoreći o tome kako su mnogi hodočasnici vjerno i ustrajno kroz osam dana dolazili na ovaj pleternički brežuljak, gdje nema ništa osobitoga za vidjeti, ali se na njemu može mnogo toga čuti u spomenutom smislu, više srcem nego ušima, biskup je rekao da nam se događa ono najbolje i najljepše kad slušamo Božju riječ Marijinom pozornošću, i kad s tom riječju mjerimo svoj osobni, obiteljski i narodni život te u njezinu svjetlu i snazi živimo. Istaknuo je da je u tom ljepota i snaga ovog i svakog drugog našeg hodočašća.
Osvrnuvši se potom na naviještenu Božju riječ u prvom čitanju, rekao je da nas u njemu prorok Jeremija podsjeća kako se majka Rahela rasplakala nad svojim sinovima koji su teško stradali od neprijatelja koji ih je odveo u sužanjstvo, govoreći joj da ne plače zbog nevolje koja ju je zadesila, jer Božje srce dršće od nježnosti i samilosti za njih. Primijenivši prorokov govor na sadašnji trenutak, biskup je ustvrdio da mi u ovom Marijinom pleterničkom svetištu osjećamo to nježno Božje srce i zato ovamo dolazimo da bismo se tom nježnošću utješili. Biskup je podsjetio da je papa Ivan Pavao II. pohodivši Sirakuzu rekao da postoje suze majčine boli, molitvene suze i suze nade. Kad čovjek ostane sam sa svojim životnim nevoljama i patnjama, onda mu ne
preostaje ništa drugo nego iz boli srca rasplakati se, pretočiti sve to u suze i na koncu završiti u suzama. Međutim, prorok nas podsjeća da mi u svojim suzama ne ostajemo sami, jer s nama suosjeća i na svoj način plače i naš Bog zbog naše ranjenosti zlo
m, prolaznošću i smrću. Evanđeoski ulomak, koji smo večeras navijestili, uvjerava nas da to Božje suosjećanje s nama nije ostalo na apstraktnoj razini, nego ga nam je on konkretno posvjedočio u patnji svoga Sina na križu, i njegovom pobjedom nad smrću u kojoj je ona preobražena.
Vrativši se plaču majki prošlog nedjeljnog jutra u Čaglinu kad su saznale da su im kćeri poginule u saobraćajnoj nesreći, te plaču majke u Mihaljevcima kojoj je minule subote poginuo sin, biskup je zapitao što se događa s našim sinovima i kćerima, s umiranjima naše djece. Upozorio je da nas pred tim tragičnim događajima može uhvatiti sumnja u Božju nježnost i suosjećanje s nama. Spomenuo je da je roditeljima poginulih djevojaka uputio sažalnicu, spomenuvši nazočnima da ju je pisao razmišljajući o tome kako da uključimo večeras u svoje molitve suze tih majki, čije su kćeri minule subote bile ovdje na devetnici. Priznao je da je i sâm bio u napasti moralizirati potaknut zabrinjavajućom činjenicom da se mladi ljudi na subotnjim i drugim noćnim izlascima skiću, počesto i napiju, ali da se tome odupro, i u sažalnici koju je uputio njihovim roditeljima ovako napisao: »Smrt Sare Perešin i Sare-Marije Jug u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila rano ujutro minuloga 28. kolovoza duboko me potresla. Koliko li je taj događaj unio žalosti, boli i tjeskobe u srca njihovih roditelja, drugih članova obitelji, rodbine, školskih prijatelja i onih koji su ih poznavali? Želio bih svima njima, napose roditeljima posvjedočiti svoju iskrenu kršćansku blizinu i suosjećanje u boli. Pripadam duhovnoj rodbini preminulih djevojaka jer sam povezan s njima krsnim otajstvom i biskupskim poslanjem. Ove i prošle godine podijelio sam im sakrament svete Potvrde u čaglinskoj župnoj crkvi, susretao Saru kao ministranticu u svetim slavljima i u drugim prigodama. Stoga s posebnim osjećajima dijelim tugu cijele čaglinske župne zajednice i naše Biskupije zbog njihova odlaska s ovoga svijeta. Tješi me da su se preminule djevojke uvečer prije svoje smrti pridružile molitvenom mnoštvu vjernika u Pleternici, sudjelovale u devetnici Gospi od suza, utkale se tako u zajedništvo Gospinih štovatelja, povjerile se Isusovoj Majci u čijim suzama prepoznajemo njezinu brižnu ljubav koja ih je zacijelo otpratila u vječni zagrljaj nebeskog Oca i privela k pobjedi nad smrću svoga Sina. Za tom puninom postojanja preminule djevojke čeznule su i onda kad su u noći svoje smrti tražile u Požegi mjesto susreta s drugim mladima i željele se s njima radovati životu. Vjerujem da su u smrti prešle iz ovog prolaznog svijeta u susret sa Stvoriteljem njihova nemirna srca, i da su u njegovoj ljubavi utažile duboku žeđ za životom«. Rekao je nadalje kako je njihovim roditeljima uputio jamstvo svoje trajne povezanosti s njima u molitvi za njihove preminule kćeri, i poželio da Gospodin svojom blizinom, svjetlom i mirom pohodi, utješi i izliječi njihova ucviljena srca.
Biskup je pozvao nazočne da i oni s takvim raspoloženjem i osjećajima budu blizu roditeljima, koji su se oprostili od svojih mladih kćeri, rekavši da smo svi po sakramentu krštenja postali njihova duhovna rodbina, udovi jednoga Isusova Tijela, Crkve u kojoj kao i u svakom tijelu, kad trpi jedan ud, trpe i svi ostali. Naglasio je da nam u Hrvatskoj silno treba suosjećanja, milosrđa, razumijevanja, solidarnosti u vlastitoj obitelji, u susjedstvu, u gospodarstvu, u politici. »Kad se ohladimo jedni za druge, ili još gore, kad postanemo jedni protiv drugih, onda nam se događa hrvatska katastrofa«, rekao je biskup. Zapitao se zašto mi ljudi dopuštamo da nas obuzme ono što je negativno, sebično, a Bog naš u Isusu Kristu bio je čovječan do kraja, do u smrt za nas. Pozvao je i potaknuo nazočne da onako kako je Bog nastupio prema nama ljudima kako bi nam obrisao suze, i mi nastupamo jedni prema drugima, ustvrdivši da se u tome nalazi bît demokršćanske politike, i svake druge politike koja ne želi graditi na podjelama, nego na zajedništvu. Završavajući homiliju biskup Antun je ustvrdio da su hodočasnici večeras došli u pleterničko svetištge, u rijetku instituciju u našem društvu koja se bavi našim suzama, pokušati razumjeti Božji govor suza, zaželjevši da se nitko od njih ne osjeti napušten, i pozvavši ih na molitvu da u Hrvatskoj i na političkoj i na drugim razinama bude ljudi koji će razumjeti suze napose onih ljudi koji žive na slavonskim prostorima naše domovine, i učiniti ono što je u njihovoj moći da tih suza bude što manje. »Molimo svaki dan sjedinjeni s Marijom, i Bog će naše patnje i trpljenja preobraziti u pobjedu života«, zaključio je biskup.
Nakon popričesne molitve slijedila je veličanstvena služba svjetla, hvala i molbi Isusovoj Majci u kojoj je mnoštvo vjernika pjevalo i klicalo, uzdizanjem svijeća – kako je rekao biskup Antun – uzdizalo svoja srca i živote u zagrljaj Božje nježnosti kojoj služi Marija. Nakon molitve predanja Isusovoj Majci biskup Antun je zahvalio župniku i rektoru pleterničkog svetišta Antunu Ćorkoviću i misionaru Danielu Čolo, karmelićaninu, te na sve nazočne zazvao Božji blagoslov.
