Na spomen svih vjernih mrtvih, Dušni dan, 2. studenog u požeškoj Katedrali biskup Antun Škvorčević predvodio je euharistijsko slavlje za sve vjerne mrtve grada Požege. S njim su koncelebrirali kanonici Stolnog kaptola, katedralni župnik i župni vikar te svećenici iz središnjih biskupijskih ustanova. Biskup je u pozdravu vjernicima rekao da ovaj dan, spomen svih vjernih mrtvih, na poseban način posvećujemo našim preminulima, kazavši da im se ovom svetom misom želimo približiti moćnim Isusovim djelom na križu, njegovom ljubavlju koja jedina može prodrijeti u smrt i preobraziti je u život. Povjerio mu je sve preminule svećenike, redovnike, redovnice koji su služili u gradu Požegi, sve preminule gradonačelnike, članove udruga, poginule i preminule hrvatske branitelje te sve one koji su svojim djelima opečatili različite razine života u našem Gradu i u našoj Domovini.
Homiliju je biskup započeo pitanjem kako treba stajati pred smrću, tom najtežom činjenicom našeg postojanja. Odgovarajući rekao je da pristup većine suvremenih ljudi, koji nastoje smrt udaljiti iz svoje svijesti i iz svakodnevnog života, nije najrazumniji, jer i onima koji žive kao da smrti nema umiru članovi obitelji i prijatelji, i tada se ne mogu ponašati kao da smrti nema. Slično je rekao i za pristup onih ljudi koji nastoje umanjiti dramatičnost smrti i trude se živjeti kao da ih se ona previše ne tiče i kao da nisu njome pogođeni. Ustvrdio je da mi u dnu svoga bića nismo ravnodušni prema smrti, jer je u nas upisana čežnja za životom, Božji govor u nama da nismo stvoreni za smrt, nego za život. Rekao je da je ta čežnja razlog da se mi na sve moguće načine pa i nesvjesno opiremo smrti, ne želimo umrijeti, a kad se ona dogodi u našoj blizini odgovaramo na nju bolju, žalošću i tugom.
Spomenuo je da naša čežnja za životom ima snažni odgovor u Božjoj objavi koja nam obznanjuje kako Bog ne želi smrt, nego život. Rekao je da se Bog ne poigrava s ljudima koje je stvorio prepuštajući ih smrti, nego je predao svoga Sina za njih, da oni budu s njime pobjednici nad smrću. Pozvao je nazočne da se danas obnove u toj vjeri i pristupu smrti kojemu nas uči naše srce, nepogrešivo nam govoreći da smo stvoreni za život, da je Isus Krist govor Božje ljubavi za nas. Ustvrdio je da ono najteže što nam se događa u smrti nije nešto materijalne naravi, nego gubitak odnosa, komunikacije i povezanosti s onima s kojima smo živjeli, osjećaj da su oni smrću nepovratno nestali. Na primjeru prijateljstva protumačio je ograničenost komunikacije na fizičkoj razini i njezinu kvalitetu na duhovnoj razini koja se zbiva u povjerenju, uzajamnoj otvorenosti duha, ljubavi, koja stvara daleko snažnije i dublje iskustvo blizine među osobama koje se vole nego li se zbiva na vidljiv i opipljiv način. Podsjetio je nazočne kako snaga njihova stavljanja cvijeća i paljenja svijeća na grobove najmilijih nije u materijalnoj dimenziji, nego u njihovoj nutarnjoj osjetljivosti duše, povjerenju i ljubavi kojom su se približili pokojnima, napose u molitvi koja je odnos s pokojnima stavila u dimenziju onostranosti.
Rekao je da Isus u današnjem evanđeoskom ulomku uči Lazarove sestre Martu i Mariju takvoj duhovnoj komunikaciji. Naglasio je znakovitost njihove tvrdnje kako njihov brat ne bi umro da je Isus bio s njima. To znači da je Isusova prisutnost tako moćna da lomi naše nemoći i granice s obzirom na smrt. Svi ljudski pokušaji pred smrću ostaju nemoćni, jedino je Isus moćniji od smrti, i zato nam nitko drugi osim njega ne može podariti pobjedu nad smrću. Osvrnuvši se na ulomak prvog čitanja, u kojem sv. Pavao uvjerava Solunjane da je naša najbolja i najveća sudbina biti zauvijek s Gospodinom, biskup je ustvrdio da se ključ pobjede nad smrću ne nalazi u znanosti, nego u čovjekovoj povezanosti s Isusom Kristom, koja je započela krštenjem. Pozvao je nazočne da se vjerom ukorijene u Isusa Krista, da trajno postanu dionicima njegove sudbine, u punini vječnog zajedništva s njime. Potaknuo ih je da kroz molitvu, a osobito kroz povjeru pokojnika Isusovoj ljubavi u svetoj misi, pomognu preminulima da ostvare puninu zajedništva s njime. Završavajući homiliju poželio je svim preminulima da im Isusova blizina i njegova ljubav koja pobjeđuje smrt bude sudbina za cijelu vječnost a njihovima ožalošćenima udijeli utjehu.
Po završetku misnog slavlja biskup, svećenici i vjernici spustili su se u kriptu Katedrale na molitvu za ondje pokopane svećenike i građane iz 18. i 19. st., kao i za sve druge skupine preminulih stanovnika grada Požege: od nositelja vlasti, preko članova različitih crkvenih i građanskih udruga i društava, do hrvatskih branitelja. Na svršetku molitve biskup Antun je zahvalio nazočnima za pažnju koju su sudjelovanjem u misnom slavlju iskazali preminulima, zamolivši Boga, koji je u Isusu Kristu pobijedio smrt, da pokojnima udijeli besmrtnost, a nama živima svjetla i snage biti opredijeljeni za život dostojan uskrsnuća, zazvavši na sve Božji blagoslov.
Vijesti SPOMEN SVIH VJERNIH MRTVIH U POŽEŠKOJ KATEDRALI
