U Velikoj dvorani Matice Hrvatske u Zagrebu, 22. studenog brojnim okupljenim građanima predstavljena je monografija „Ivo Dulčić“ autora Igora Zidića“, tiskana u izdanju Požeške biskupije, Matice Hrvatske i Moderne Galerije. Prethodilo joj je predstavljanje u Požegi minuloga 3. kolovoza i u Dubrovniku, 8. kolovoza prigodom stogodišnjice rođenja spomenutog umjetnika. Programom je ravnao akademik Stjepan Damjanović, predsjednik Matice Hrvatske, a knjigu je predstavio požeški biskup Antun Škvorčević, povjesničarka umjetnosti Željka Čorak, akademik Tonko Maroević, potpredsjednik Matice Hrvatske Damir Barbarić i sam autor Igor Zidić.
U svom nastupu biskup Škvorčević je kazao:
„Izuzetna mi je čast biti s vama na ovako uglednom skupu, u prostorima ustanove dugi niz godina posvećene njegovanju hrvatske pisane riječi i šire kulture te sudjelovanjem na predstavljanju monografije ‘Ivo Dulčić’ iz pera Igora Zidića iskazati počast umjetniku posebne izvornosti izraza, o stogodišnjici njegova rođenja. Čast mi je tim veća, što po svojoj crkvenoj službi ne pripadam među one koji po stručnosti mogu ovom prigodom uputiti mjerodavnu riječ. Nastupam kao onaj koji je u slikarstvu Ive Dulčića, napose u njegovu sakralnom stvaralaštvu otkrivao sebe u dubokim i dokraja neuhvatljivim sastavnicama svoga bića, po njegovim umjetninama osluškivao jeku onostranosti upisane u svakoga od nas, i glas Onoga koji me ljubavlju smislio, pozvao u postojanje i daje mu smisao. Želio bih vam javno povjeriti kako mi je u duhovnim traganjima i propinjanjima, Dulčićev Krist Svevladar, oživotvoren u splitskoj crkvi Gospe od zdravlja, bio jedna od najdražih pratnji. Pomagao mi je slagati u sebi mozaik cjeline svijeta kojem pripadam, za kojom Tinovskom strastvenošću svim srcem čeznem i podario slobodu za mnoga, osobito mladenačka opredjeljenja, oslobođena ideoloških spona, među kojima je i odluku da postanem svećenik. Ne, ne mistificiram ni Dulčića ni svoj životni put! Samo podsjećam na činjenicu isprepletenosti ljudskih sudbina i na duhovnu baštinu koja je zapravo zgusnuta povijest duša, a ta baština nas dohvaća, zahvaća i ispunja različitim putovima, među njima i posredstvom umjetnosti te nam daruje identitet u njegovu najizvornijem smislu. Stoga sam duboko zahvalan Dulčićevoj supruzi gospođi Miri što je – tko zna zbog kojih zadnjih razloga – darovala Požeškoj biskupiji nemali broj njegovih slika, te su one postale svojevrsnom popudbinom i moga sadašnjeg biskupskog poslanja.
Naše tužno XX. stoljeće među ostalima silno mnogo duguje umjetnicima, napose Dulčiću, jer se po njima hrvatski čovjek trgao iz ratnih beznađa i ideološke zarobljenosti. Dopustite mi to ponešto pojasniti s evanđeoskih polazišta. Snažno asocijativno značenje i s obzirom na Dulčića ima Isusov poziv: ‘Zaista kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko’ (Mt 18,3). Ne biti djetinjast, nego postati i ostati dijete – to je put kojim se stiže najdalje, do neba. Uistinu, u svijetu prijetvornih, umjetnih i površnih odnosa, umjetnikom se može nazvati samo onu osobu čiji je duh usmjeren na djetinju izvornost, i kreće se u okviru životnih koordinata svojstvenih djetetu a koje se u većini nas zagube u fah-znanstvenim jednodimenzionalnostima ili kompromisnim prilagodbama društvenim stanjima i potrebama. Dijete je zadivljeno stvarnošću, poput Augustina je doživljava kao ‘grande profundus – veliku dubinu’, a u njegovim djetinjim čežnjama očituju se ‘nemiri od iskona’, kako bi ih nazvao Ivo Andrić. Jedno od osobitih dječjih svojstava je nepatvoreno povjerenje s kojim ono živi najdublju povezanost s majkom, ocem i vršnjacima, konačno s Bogom. Iz tog povjerenja otvaraju se beskrajni prostori slobode koju dijete koristi za igru, postaje ‘homo ludens’, krećući se u svijetu snova, mašte, uzneseno u stanje života koje smo mi stariji uglavnom izgubili.
Usuđujem se ustvrditi da je takav obraćenik bio Ivo Dulčić, izvanredan ‘homo ludens’. Iz ponešto opore naravi, slabašne tjelesne strukture progovarala je svom silinom neka djetinja izvornost za koju zacijelo smijemo reći da pripada kraljevstvu nebeskom. Kao da se na njemu ostvario Isusov poziv ‘Progledaj’, upućen jerihonskom slijepcu i kao da za njega vrijedi Isusova tvrdnja ‘Vjera te tvoja spasila’ (Lk 18,42). Svaki je izvorni umjetnik majstor duha, kojim dohvaća stvarnost u njezinim poetskim dimenzijama, otkriva ljepotu najobičnijih predmeta. No, vjera je moć čovjekova duha, dar Božji kojim on prodire iz privida u dubinu stvarnosti, uzdiže se u nadspoznajni svijet, budnost za onostranost kojoj pripadamo i snalaženje u svijetu za koji smo konačno stvoreni. Još više, vjera je izvorno stanje naše najdublje povezanosti s Onim koji nas je pozvao u život, čin posvemašnje povjere sebe Drugome u kome se ne možemo izgubiti, nego pronaći svoje istinsko lice, identitet u svoj njegovoj dubini i smislu. Vjera koja nas sljubljuje s Drugim susreće se s bezgraničnošću ljubavi jer te dvije stvarnosti pripadaju istom duhovnom dinamizmu, suprotnom sebičnosti, okrenutosti sebi samome, zarobljenosti samim sobom i izgubljenosti u vlastitoj ograničenosti.
Dulčić se, napose u svom sakralnom slikarstvu očitovao kao umjetnik koji ne gleda stvarnost tek iz ptičje, nego iz nebeske perspektive. Bio je vjernik na svoj osebujan, ali vjerodostojan način. On se vjerom u Isusa Krista otisnuo prema onoj dubini stvarnosti koja je progovorila u njegovoj moćnoj ljubavi, jačoj od smrti, te nas je u sakralnoj umjetnosti uveo u svijet tako neuhvatljiv a toliko naš, smjestio u mozaik cjeline kojoj po toj istoj ljubavi pripadamo. Sve to zrači na njegovim freskama, vitražima, mozaicima, slikama, izvedenima u brojnim crkvama i na drugim mjestima, u domovini i inozemstvu. Njegov osobni vjernički odnos prema Isusu Kristu bio je puno više nego li institucionalna pripadnost Crkvi, koju je poštivao i u koju je svojim umjetničkim djelima želio unijeti snagu vlastitog iskustva vjere. Nije se dao sputati ponekim negativnim tadašnjim crkvenim pristupom prema njegovom sakralnom izrazu a još manje ideološki nametnutom jednoumnom društvenom okviru, te je svoju slobodu platio teškim računom podcjenjivanja i ignoriranja. Time je samo potvrdio veličinu i snagu svoga duha.
Osobno sam smatrao kako Ivi Dulčiću i s crkvene strane treba vratiti dug te ispraviti nepravdu koja mu je nanesena i time što za života niti nakon smrti nije dobio monografiju kakva dolikuje umjetniku njegova kova. Bio sam uvjeren da je nakon svega može napisati Igor Zidić, jedan od njegovih najboljih poznavatelja i štovatelja, a njezino tiskanje bila je spremna prihvatiti Požeška biskupija. Raduje me što je to djelo ugledalo svjetlo dana upravo za stotu obljetnicu Dulčićeva rođenja u nakladi Požeške biskupije, Matice Hrvatske i Moderne galerije u Zagrebu, što nam je u njem Igor Zidić sebi svojstvenim umijećem opisao umjetnikov životni put i otkrio izvornost i ljepotu Ivina stvaralaštva u dubokim dimenzijama njegova izraza. Ugledni pisac je svojim djelom pomogao da nam se dogodi čudo te progledamo u onom što je Dulčić vidio, uputimo se u duhovni svijet kojim se on kretao. To je, naime, sadržaj Zidićeva djela koje nadilazi ono što je napisano na gotovo 650 stranica monografije. Za tu dragocjenu uslugu od srca mu i duboko zahvaljujem, sa željom da se čitatelji po njoj upute u svijet Dulčićeve onostranosti i duhovno obogate.“
Vijesti U ZAGREBU PREDSTAVLJENA MONOGRAFIJA „IVO DULČIĆ“
