Na svetkovinu apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla, 29. lipnja požeški biskup Antun Škvorčević u Banovoj Jarugi, filijali Župe Međurić, predvodio je misno slavlje tijekom kojega je blagoslovio novoizgrađenu crkvu sv. Petra. S biskupom su koncelebrirali svećenici Novljanskog dekanata na čelu s dekanom Milanom Vidakovićem, nekoć župnikom u Međuriću te svećenici iz susjedne Sisačke biskupije. Svetoj misi su među ostalima nazočili gradonačelnik Kutine i dožupan Sisačko-moslavačke županije. Na početku slavlja međurićki župnik Tomislav Vučur pozdravio je biskupa Antuna a djevojke u narodnim nošnjama uručile dar. Potom je župnik predstavio novu crkvu, izgrađenu po nacrtima arhitekta Ivana Antolića iz Zagreba. Biskup je uzvratio pozdravom nazočnim svećenicima i vjernicima i čestitao im svetkovinu sv. Petra. Rekao je da su stanovnici Banove Jaruge dugo živjeli bez ikakva kršćanskog znaka u javnom prostoru, i da su gradnjom crkve posvjedočili kako pod zaštitom sv. Petra žele s Bogom izgrađivati svoj život. Protumačio je da blagosloviti crkvu znači povjeriti je Božjoj prisutnosti i izdvojiti je za prostor odane molitvene i pobožne prisutnosti vjernika, slavljenju svete mise po kojoj se izgrađuje zajedništvo Crkve. Poželio je da ova crkva nikada ne bude prazna ili poluprazna, nego uvijek ispunjena vjernicima koji vole Boga. Protumačio je da će njezini zidovi i sami vjernici biti poškropljeni blagoslovljenom vodom, kako bismo se podsjetili da smo u krsnoj vodi ugrađeni u živi Božji hram kojem je materijalna crkva znak. Uslijedio je potom obred blagoslova vode i škropljenja zidova crkve i vjernika.
U homiliji biskup je podsjetio kako gotovo redovito procjenjujemo je li život dobar ili loš, polazeći od stvarnosti oko nas. Pojasnio je da biti dobro ne znači imati puno materijalnih dobara, nego imati nekoga s kime se može biti dobro, biti prihvaćen, poštivan, pomagan. Kazao je da je društveno stanje u Hrvatskoj teško ponajprije zato što je u javnom prostoru puno stranačkih, ideoloških i drugih isključivosti koje rađaju podjelama i sukobima. Podsjetio je da je čovjek biće ispunjeno nutarnjim čežnjama za drugačijim životom koje mu svjedoče da je stvoren za više i bolje, a ono se postiže međusobnim zajedništvom, napose s Bogom koji nam je u Isusu Kristu očitovao koliko nam želi dobro te je dao Sina svoga za nas da u njemu pobijedimo i samu smrt. Ustvrdio je da je Božja blizina u nama najbolje stanje našeg postojanja i da se ispunjeni njime uvijek osjećamo dobro, da bi stoga bila velika šteta svesti svoj život na kratkoročna postignuća određenog dobra isključivo ljudskim putem, nego vjerom prihvatiti Isusa Krista u njem primiti najveće dobro, život vječni.
U tom okviru, temeljeći svoj govor na svetim čitanjima, biskup je ocrtao lik sv. Petra. Podsjetio je da ga je Isus Krist susreo na Galilejskom moru dok je loveći ribu nastojao prehraniti sebe i svoju obitelj, i da je Božji Sin u Petrovo razmišljanje o životu probudio »nemire od iskona«, kako ih je u svojim spisima »Ex ponto« nazvao književnik Ivo Andrić, ustvrdivši da je Bog u nas ljude upisao istinu da nismo stvoreni ni za ono što imamo u džepu, ni za kuću u kojoj stanujemo, niti za automobil koji vozimo, te da stalno hoćemo više, jer smo u srcu izmjereni Božjim metrom te nas može usrećiti samo on. Biskup je upozorio nazočne kako Isus u današnjem evanđelju postavlja Petru najvažnije pitanje: što kažu ljudi – a što kažeš ti – tko sam ja? Nakon svoga uskrsnuća Isus će Petru postaviti tri puta pitanje voliš li me, te će nakon trostruke izjave da ga voli svečano ga proglasiti stijenom na kojoj gradi Crkvu svoju, i dati mu vlast ključeva, vezivati i razvezivati. Petar potpomognut Očevom objavom svjedoči da je Isus Krist pomazanik Božji koji ima riječi života vječnoga, odlučio je poći za njim. Ispunjen na dan Pedesetnice snagom odozgor započinje ljudima navješćivati da je u njihovu životu najvažnije pitanje tko je za njih Isus Krist, svjedočeći mu vjernost do mučeništva.
Polazeći od pitanje Crkve koju Isus gradi na Petru, biskup je ustvrdio kako je prvotna namjena svake crkvene zgrade u tome da se u njoj slavi sveta misa, istaknuvši da ona nije ljudsko djelo, nego stvarnost uskrslog Krista, koji na oltaru obnavlja svoju žrtvu s križa. Rekao je, kad se pričestimo, postajemo dionici Kristove pobjede nad smrću, i da je to najveći razlog zbog kojeg treba graditi crkve, pa i onda kad smo skromnih materijalnih mogućnosti. Pozvao je nazočne da u vrijeme priprave za Treći biskupijski euharistijski kongres promišljaju jesu li se opredijeli za velike Božje istine, ili su ostali zarobljenicima nekih sitnih ljudskih istina. Potaknuo ih da i oni poput svetog Petra prihvate Isusa ne samo riječju, nego da, do kraja opredijeljeni budu spremni i umrijeti za njega, ne umiranjem za nestanak u zlu sebičnosti i pokvarenosti, nego umiranjem pšeničnog zrna kako bi pobijedio život. Poželio je da iz ove novoizgrađene crkve odjekuje poruka Isusove pobjede života nad smrću, i vjernici snažno svjedoče koliko opredjeljenjem svoje slobode slobode vole Boga. Rekao je nazočnima kako je dobro da su sv. Petru izgradili crkvu da bi ih on svojom mučeničkom vjernošću trajno poticao na budnost za Boga i svojim ih zagovorom uznemiravao kako ne bi postali ravnodušni prema njemu , umrtvljeni u dušama.
Prikazavši potom Petra kao čovjeka koji je osluškivao Božju objavu o sebi, biskup je naglasio da ona do ljudi dolazi služenjem Crkve, koja nije tek jedna od ljudskih organizacija i društava – čijim se članovima postaje i prestaje po vlastitom nahođenju – nego je Crkva organizam, tijelo Isusa Krista koji nas trajno oživljava svojom pobjedničkom snagom nad smrću, osobito kad nas u euharistijskom otajstvu čini dionicima svoga tijela, u kojemu kola njegova milosna krv. Kazao je nazočnima kako se često rastuži kad čuje da neki vjernici govore negativno i površno o Crkvi, i time pokazuju da je prosuđuju mjerilima onih koji ne vjeruju. Pozvao ih je da si o 20. obljetnici utemeljenja Požeške biskupije posvijeste kako su oni Božje djelo i Božji narod, da dostojanstvo koje im je Bog dao ne žive protiv nekoga, nego za druge i da životom svjedoče da su pripadnici Kristove Crkve. Rekao im je da su onoliko ugrađeni u opću Crkvu, kojoj je na čelu rimski biskup, nasljednik sv. Petra, koliko vole svoju mjesnu Crkvu, Požešku biskupiju. Protumačio je da voljeti svoju biskupiju znači voljeti Isusa Krista prisutnoga među nama u euharistijskom otajstvu, u našim župama i crkvama, te već ovdje na zemlji živjeti u ozračju vječnosti. Uputio je molitvu sv. Petru da pomogne nazočnima da u vjeri ne budu površni, plitki, ravnodušni, hladni, umrtvljeni u srcu i u duši, nego živi svakodnevnom molitvom, osobito svetom misom, te u Hrvatskoj budu svjedoci Božjeg nauma o nama.
Na svršetku slavlja biskup je spomenuo da je slavljenje Boga najveći i najvažniji posao u našem vjerničkom životu te je zahvalio nazočnima što su svojom ustrajnošću u sudjelovanju na misi bili jači od vrućine. Zahvalio je svim onima koji su iz ljubavi prema Bogu dali svoj doprinos da se izgradi ova crkva: od grada Kutine do svih onih koji su dali novčani prilog i svojim molitvama pratili izgradnju ovog zdanja.
