Godine 1752. biskup Franjo Thauzy uz “Consistorium subalternum” osnovao je u Požegi sjemenište, najprije za 6 a potom za 12 klerika iz Slavonije. Započeo je djelovati u zgradi “Biskupata”, koja se do konca 19. stoljeća nalazila na mjestu današnjega suda. Kako stoji na natpisu iznad ulaza u katedralu, biskup Thauzy izgradio je uz katedralu posebni zgradu za potrebe sjemeništa (Aris. E. Clero Suo Ministros Addidit / Neve deficerent unquam / Alumn: Virtutumque Seminarium Adjunxit). Za potrebe sjemeništa pojedini građani Požege oporučno su ostavljali svoja dobra. Poznato je da je senator Josip Brajković u svojoj oporuci od 27. veljače 1756. godine napisao: “Na Seminarium mladih popovah illiti czernih Diakah, koj će se takojer u Posegi nacsiniti, 100 for. odregyuiem”. Jamačno je to pripomoglo kupnju drvene jednokatne kuće liječnika Valusija, koja je upotrebljena za sjemenište. Između ostalih i Dominika Pejačević rođ. Marinović, udova Đure baruna Pejačevića ostavila je oporukom još od 19. prosinca 1732. godine znatnu svotu za sjemenište u Požegi (usp. Kempf, str. 534., bilješka 3).
Upravitelj sjemeništa postao je ponajprije Blaž Dumbović a poslije njega između ostalih i požežanin Franjo Sebastijanović. O požeškom sjemeništu imademo i vijest iz godine 1757. kada je zagrebački kanonik Ivan K. Paxy pregledao požešku župu i sjemenište. Ravnatelj sjemeništa bio je Balž Dumbović, nasljednik župnika Petrovića. Prvi slušači bili su Franjo Al. Sebastijanović, požežanin, kasniji glasoviti latinski pjesnik; Tomo Grgurević, gradiščanin; Josip Slavnović, đakovčanin – “retori”; Šime Štefanac, slunjanin; Marin Đukić, brođanin; Martin Popijevac, križevčanin – “poete”; Ivan Grčić, virovitičanin; Ivan Lipljanić i Mato Tadić, požežani, “sin taksiste”. Izvještaj veli da su svi dobro učili.
Godine 1761. od spomenutih slušaća još uvijek su u požeškom sjemeništu Martin Đukić, Ivan Grčić, Ivan Lipljanić i Mato Tadić. A novi su Đuro Štetić, pleterničanin; Marko Čakalić, stražemančanin i Petar Stanković, kobašanac. Ravnatelj je tada bio Antun Pozoević. Sjemenište je bilo u jednokatnoj kući uz župnu crkvu i to u prizemlju u dvije sobe (jedna za učionicu i blagovaonicu a druga za spavanje). U prvom katu bile su dvije sobe i kuhinja za ravnatelja. U isto vrijeme biskup je bio i vlasnik požeške tvrđe koju je želio popraviti i urediti za smještaj obnovljenog kaptola što se ipak nije dogodilo jer je carica Marija Terezija smatrala da obnovu kaptola treba odložiti za zgodnija vremena (Kempf, str. 535 i 542). Biskup Thauzy kupio je također jedan dio stražemanskih dobara od savjetnika Vebera. Tako se proširio donji dio Stražemana nazvan Biškupci, jer se u njega naselilo nekoliko hrvatskih obitelji koje su bile u biskupovoj službi.
Sjemenište je djelovalo do ukinuća isusovaca kada je prestala i Academia Posegana. Požeški župnici imali svoj smještaj u zgradi Biskupata, koja je bila pod upravom gradske općine. Gradski magistrat obvezao se 1770. godine da će grad Požega kao patron župe pobrinuti se za izgradnju župne kuće, za koju je i sam biskup Franjo Thauzy ostavio legat od 800 forinti. No, kuća nije nikada izgrađena, nego je 1785. g. Franjo Petrović, zastupnik zagrebačkog biskupa ponudio gradskom magistratu da zgradu sjemeništa kupi za župničku kuću. Magistrat ju je pak želio dobiti besplatno te ju je grad Požega tek 1804. godine otkupio za stan gradskom župniku (usp. Kempf, str. 538).
