Prvo čitanje: Otkrivenje 11, 19a; 12, 1-6a.10ab
Otvori se hram Božji na nebu i pokaza se Kovčeg saveza njegova u hramu njegovu. I znamenje veliko pokaza se na nebu: žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja. I pokaza se drugo znamenje na nebu: gle, Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre Dijete. I ona porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom. I Dijete njezino bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu. A Žena pobježe u pustinju, gdje joj Bog pripravi sklonište. I začujem glas na nebu silan: »Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova!«
Riječ Gospodnja.
Ova je apokaliptička slika nadahnula našu najsvečaniju Marijinu pjesmu: »Zdravo Djevo, svih milosti puna – Vječnog Sunca ogrnu te sjaj. Oko čela zvjezdana ti kruna – Ispod nogu stenje pakla Zmaj«. U Mariji je oličeno cijelo čovječanstvo koje je na strani Boga. Marija je usredotočena na Dijete, to jest na Isusa. U Isusu svako ljudsko dijete, i ono tek začeto u majačinoj utrobi, postaje dragocjenost. Život svakoga čovjeka, i sam život zemaljski, a kamoli tek život nebeski što se iz zemaljskoga izvija – postaje središnja vrijednost Božjega čovječanstva, Marije, Crkve. No postoji veliki neprijatelj, Zmaj, Đavao, »ubojica ljudi od početka«. Velika Gospa nas poziva da se – pa i borbeno, protiv Đavla – založimo za život jedni drugih, za nove kolijevke u narodu i Crkvi.
Drugo čitanje: Prva poslanica Korinćanima 15, 20-27a
Braćo! Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! Doista, po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu biti svi oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu dolasku; potom – svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu. Doista, on treba da kraljuje dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje. Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt jer sve podloži nogama njegovim.
Riječ Gospodnja.
Bog je u Marijinu uznesenju predoznačio ono što sprema svakomu čovjeku i cijelom čovječanstvu – »uskrsnuće tijela i život vječni.« Marija je odmah nakon završena tijeka zemaljskog života i tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu. Stoga je blagdan Velike Gospe – na sliku Kristova Uskrsa – blagdan našega vječnoga života. Zato smo kršćani, zato smo ljudi – da bismo u Bogu i s Bogom vječno živjeli. Nada u uskrsnuće »tijela«, tj. cijeloga čovjeka te-melji se na vjeri u posvemašnju, neograničenu i sveobuhvatnu snagu Gospodina »Boga živoga« (Mt 22, 32). U 1 Kor 15, 12-28 u sporu s onima koji niječu uskrsnuće mrtvih, s judaizantima koji ga zamišljaju kao povratak u ovaj život te s gnosticima za koje ono nema nikakav smisao, Pavao tvrdi da se ono temelji na Isusovu uskrsnuću i na posjedovanju Duha (usp. Rim 8, 11). Za razumijevanje Novoga zavjeta u tom pitanju treba imati na pameti da se: protiv dualističkih pogleda koji očekuju samo uskrišenje ili usavršenje duše, čovjek poima kao nedjeljivo jedinstvo tijelo-duh te se kao nekršćansko osuđuje svako obezvređivanje tijela.. Izričaji o uskrišenju mrtvih nisu samo izričaji o budućnosti, nego govore o Bogu koji nam omogućuje puninu eshatološke egzistencije.
Evanđelje: Luka 1, 39-56
U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«Tada Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.« Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.
Riječ Gospodnja.
Marijin pohod Elizabeti slika je trajnoga pohoda Marijina sva¬kom čovjeku, cijelom čovječanstvu, svakoj ljudskoj obitelji, napose svakoj ženi-trudnici. Ona je Majka života, naša domaćica i zagovornica. Elizabeta hvali vjeru kojom se Marija uključila u veliko djelo Božjega spasenja i postala suradnicom Božjom. Sva je ljepota Marijina od Boga; od Boga je njezino bezgrješno začeće, od njega je njezina povlastica da može istovremeno biti i djevica i majka, od Boga je što je dušom i tijelom uznesena na nebo. Na Marijin »Veliča« papa Ivan Pavao II. na Veliku Gospu 1980. nadovezuje ovo svoje razmišlja¬nje: »Crkva stavlja u usta Uznesene, Majke Božje kantik ‘Veliča’. Kojom novom istinom zvone te riječi što ih je jednog dana Marija proglasila za vrijeme pohođenja Elizabeti? »Duh moj klikće u Bogu, mome Spasitelju… Jer, velika mi djela učini Svesilni« (Lk 1,27.49). Učinio ih je odmah od početka, od početka njezina začeća u krilu njezine majke Ane, kada je nju, izabranu od vijeka za Majku svoga Sina, Bog oslobodio jarma baštine grijeha istočnoga. I zatim, kroz godine njezina djetinjstva, kada ju je pozvao da bude posve njegova, u njegovoj službi, kao zaručnicu iz Pjesme nad pjesmama. A onda, preko Navještenja, u Nazaretu, i kroz betle¬hemsku noć, potom kroz svih trideset godina Isusova skrovita života u Nazaretu. Zatim po iskustvima u godina¬ma naučavanja njezina Sina, Krista i u strahovitom trpljenju njegova križa te zori uskrsnuća. Doista, »velika mi djela učini Svesilni, Sveto je Ime njegovo!« (Lk 1,49). U ovaj se čas dovršava posljednji čin zemaljske dimenzije, čin koji je u isto vrijeme prvi u nebeskoj dimenziji. U krilu vječnosti. Marija proslavlja Boga, svjesna da će je zbog Njegove milosti slaviti sva pokoljenja jer »milosrđe je njegovo od koljena do koljena nad onima koji ga se boje« (Lk 1,50). I mi zajedno s Marijom hvalimo Boga za sve što je učinio za nju, poniznu svoju Službenicu. Slavimo ga! I oživimo svoju nadu i ufanje, nadahnjujući se uvijek iznova na tom Gospinu blagdanu. U riječima Magnifikata–Veliča očituje se sve srce naše Majke. One su nam danas kao njezina duhovna oporuka. Svatko od nas treba da Marijinim očima gleda svoj vlastiti život, povijest čovjeka i čovječanstva. U tom smislu prekrasno je rekao sv. Ambrozije, čije riječi ra¬do s vama danas ponavljam: »Neka u svakome od nas bude duša Marijina da u nama slavi Gospodina. Ako je po tijelu samo jedna majka Kristova, po vjeri sve duše rađaju Krista, jer svaka u se prima Riječ Božju«. Riječi nam Marijine otvaraju novi pogled na život. Pogled ustrajne i dosljedne vjere. Vjere što je svjetlo svagdašnjem životu. Svjetlo našim danima, nekad mirnim ali češće olujnim i teškim. Vjere što napokon prosvjetljuje i samu tamu smrti svakoga od nas.
MEDITACIJA
Svi ćemo uskrsnuti. »Svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu dolasku«. Tako sv. Pavao piše u drugom čitanju. Među onima koji su Kristovi ima jedna osoba koja je »Kristova« na jedinstven i neponovljiv način: to je njegova Majka, ona koja ga je rodila kao čovjeka, koja je s njim živjela, s njime sudjelovala u svim svakodnevnim zbivanjima i u molitvi i, nadasve, stojeći uz njega podno križa. Kad se radilo o ovoj osobi, Krist nije čekao svoj posljednji dolazak da je pridruži u svoju slavu, nego je to učinio odmah. Nije dopustio da njezino tijelo vidi truljenje, nego ga je uznio u slavu: »Zdesna ti je kraljica u zlatnoj odjeći« (Ps 45, 10). To je osvjedočenje vjere koje Crkva danas slavi u ovoj najstarijoj svetkovini, koja je postala još svečanija otkako je 1. studenoga 1930. godine, Pio XII. Uznesenje Blažene Djevice Marije proglasio dogmom katoličke vjere. Mi ne znamo kakvo je točno stanje uskrsnulih, kako i gdje svojim tijelom živi Krist. Još manje to možemo znati za Mariju. Znamo samo da je »uz Gospodina« u slavi; da sudjeluje u njegovu življenju uskrsloga, i to je srce otajstva koje slavimo u današnjoj svetkovini. Naše razmatranje može danas poći u dva pravca: može se zaustaviti na temeljitijem produbljivanju onoga što svetkovina kaže o Mariji, o njezinoj veličini, o njezinoj slavi i o moći njezina posredovanja; ili se može zaustaviti na promatranju onoga što svetkovina znači za nas i za Crkvu. Oba su ta gledišta prisutna u bogoslužju, ali je za nas sigurno korisnije ovo drugo. Što nam kaže otajstvo Uznesenja? I Marija je prvina, iako drukčije negoli je to Krist: prvina uskrsnuća i Crkve. Bog je u njoj na neki način povukao nacrt onoga što će na kraju biti Crkva, jer će i sva Crkva na kraju, neokaljana i sveta, kao i ona, biti uznesena na nebo. Zato nam je sv. Ivan, u prvom čitanju, i govorio o nebeskoj Crkvi u slici žene zaodjenute suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda (te je riječi kršćanska predaja uvijek primjenjivala i na Mariju i na Crkvu) i na kraju nam predstavlja nebeski Jeruzalem, tjest Crkvu, sabranu oko Božjega prijestolja.
MOLITVA
»Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka« (Lk 1, 46-55).
KONTEMPLACIJA
Bog je u Mariji htio pokazati koliko je bilo veliko i potpuno otkupljenje koje je izvršio Krist, i do kakve sve slave može dovesti stvorenje koje dopusti da ga ono u potpunosti prožme. Ali, Marija nas, sa svoje strane, iz te slave u kojoj je danas gledamo, uči kako se do te slave može stići, i pokazuje nam put. To je put koji je na svoj svojoj dužini obilježen s dvije ravne crte: vjerom i poniznošću. »Blažena ti što povjerova« Marija je vjerovala uvijek. Vjerovala je u utjelovljenju i rekla: »Neka mi bude«: vjerovala je u tišini Nazareta; vjerovala je na Kalvariji. Vjerovala je i onda kad se činilo da je sve demantira, i onda kad nije shvaćala (usp. Lk 2,50): prepustila se poslušno da je Bog vodi, kao ovčica koja ide za Janjetom što ga vode da bude žrtvovano, kako je nazivlje jedan himan u bizantskom bogoslužju. »Bog milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju: Gle! Odsad će me blaženom zvati svi naraštaji«. Marija je u svom životu iskusila tu tajanstvenu i odlučnu istinu da Bog uzvisuje ponizne, a ponizuje ohole, i tu je sigurnost radosno opjevala u svojoj pjesmi »Veliča« još i prije negoli ju je Isus učinio srcem Evanđelja. Marija nije samo shvatila da to »jest« tako, nego da »je i pravedno da bude« tako, pa je Bogu i zahvalila na tom njegovom stavu, i to riječima koje su gotovo istovjetne s onima koje će jednoga dana izreći njezin Sin: »Slavim te Oče… što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima« (Mt 11,25). Poniznost je tumačenje Marijina otajstva i Marijina izbora. Bila je »puna milosti«, jer je sebe ispraznila od sebe. Dakle, da bi Bog i u nama mogao činiti »velika djela« i da bi nas mogao dovesti do one konačne slave do koje je stigla Marija, potrebno je da i mi Bogu iskažemo vjeru i poniznost. Tko bi mogao doći do onako čiste i jake vjere kao što je vjera Božje Majke? Tko bi mogao doseći onako duboku i iskrenu njezinu poniznost? Nitko! Međutim, mi se možemo Mariji približiti, nasljedovati njezinu poslušnost i njezino otvaranje Bogu. Nadasve je možemo moliti: Umnoži nam vjeru; pouči nas da budemo ponizni. Dižemo svoj pogled i njoj upravljamo molitvu danas, kad nam je bogoslužje predstavlja kao Kraljicu koja sjedi s desne Kraljeve: kao Kraljicu koja – za razliku od zemaljske kraljice o kojoj pjeva pripjevni psalam – nije zaboravila na svoj narod, ni dom oca svoga; kao onu koja se nije odvojila od nas ni onda kad je bila »uznesena na nebo«. »A dolje ti u smrtnih ljudi ufanje budiš poput živa vrewla«, pjeva Dante Alighieri (Raj XXX, 11-12); »Živote, slati i ufanje naše«, pozdravljamo je u himnu Zdravo Kraljice. Crkva je od nje prvi put primila Krista. Od nje ga prima uvijek. Prima ga i sada kada dolazi k nama svojim tijelom, koje je »rođeno od Marije Djevice«.
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Veliča duša moja Gospodina« (Lk 1, 46)
ZA DUHOVNO ČITANJE
Velika Gospa je po svojoj prilici najstariji Marijin blagdan, jer se spominje već u 5. stoljeću, i to 15. kolovoza, pod nazivom »Dan Marije Bogorodice«. Slavio se očito pod znakom uznesenja jer se pjevao Ps 132,8: »Ustani, Gospodine, pođi k svom počivalištu!« s izrazi¬to kristološkim i mariološkim značenjem. Psalam pozivla Krista Gospodina da iziđe ususret svom »počivalištu«, tijelu Marijinom, o njezinu preminuću. Blagdan se nazivao Rođendanom Marijinim za nebo te Usnućem ili Preminućem Marijinim, a na Zapadu se ustalio naziv Uznesenje. Kroz duga stoljeća Crkva je sve rasla u vjeri da je blažena Djevica Marija bila dušom i tijelom zahvaćena snagom Kristova uskrsa. Ako je i umrla, ona je ubrzo po smrti već doživjela svoje uskrsnuće tijela koje svi drugi Kristovi spašenici očekuju za Dan suda i konačne proslave. Godine 1950., na blagdan Svih Svetih, papa Pio XII. proglasio je najsvečanijim načinom dogmu Uznesenja riječima: «Vlašću Gospodina našega Isusa Krista te blaženih Apostola Petra i Pavla i svojom vlastitom: proglašujemo, objavljujemo i određujemo da je božanski objavljena dogma da je Bezgrješna i uvijek Djevica Marija Bogorodica – nakon završena tijeka zemaljskoga života – dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu« (usp. LG 59). Tema blagdana najljepše je izražena u misnom predslovlju. «Danas je na nebo uznesena Djevica Bogorodica – početak i slika budućeg savršenstva Crkve – i putokaz sigurne nade i utjehe putničkomu Božjemu narodu«.
