Dvadeset i treća nedjelja kroz godinu (10.09.2017.)

26

Prvo čitanje: Knjiga proroka Ezekiela 33, 7-9

Ovo govori Gospodin:
⁷ »Tebe sam, sine čovječji, postavio za stražara domu Izraelovu: kad čuješ riječ iz mojih usta, opomeni ih u moje ime. Reknem li bezbožniku: ‘Bezbožniče, umrijet ćeš!’ – a ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika da se vrati od svojega zloga puta, bezbožnik će umrijeti zbog svojega grijeha, ali krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke. ⁹ Ali ako bezbožnika opomeneš da se vrati od svojega zloga puta, a on se ne vrati sa svojega puta: on će umrijeti zbog svojega grijeha, a ti si spasio život svoj.«

Riječ Gospodnja.

Nabukodonozorova invazija i propast Jeruzalema povijesna su pozadina na kojoj se izriče ovo Ezekijelovo proročanstvo, koje označuje početak drugoga razdoblja njegova poslanja. Prorokova trenutna zadaća je podržavati nadu Izraela jamčeći narodu u progonstvu da će Bog ispuniti svoja obećanja i da će započeti novo razdoblje ponovne izgradnje naroda. Slika stražara – već upotrijebljena u trenutku prorokovog poziva (3, 16-19) u savršenoj usklađenosti s današnjim ulomkom – izriče novo Ezekijelovo poslanje. Biti promatračnica naroda bez grada i bez zidova; izdaleka promatrati obzor povijesti da u njemu uoči nadolazeće opasnosti, da u njemu iščita skrivene znakove života i smrti, da ih protumači i obznani domu Izraelovu. Međutim, prispodoba stražara u sebi sadrži paradoks: opasnosti koje prijete narodu ne dolaze izvana, nego iznutra, od samog Gospodina. Pa ipak, umjesto da se tiho i iznenada prišulja i zaskoči svoje žrtve, Gospodin šalje svoju stražu da ih upozori. I kao da to još uvijek ne bi bilo dovoljno, Gospodin tog svog ‘kontraobavještajca’ obvezuje u savjesti da spriječi zlo koje prijeti narodu. To je objaviteljski paradoks: krug grijeh-prijetnja-kazna biva uklopljen u krug grijeh-prijetnja-obraćenje-oproštenje, jer Bog hoće život a ne smrt. Ovdje izranja ljubazno i očinsko srce Gospodina koji uvijek uspijeva pronaći načina da od smrti spasi vlastitog sina, Izraela, i da ga upravi na put obraćenja i života. Pored te ljubavi Gospodina, u kojoj se nalazi korijenje svakog njegova djelovanja, ova prispodoba podcrtava odgovornost proroka u prihvaćanju riječi Gospodnje i u postajanju njezinim glasnogovornikom, odgovornost koja, međutim, prestaje pred slobodnim izborom pojedinih građana.

Drugo čitanje: Poslanica svetoga Pavla apostola Rimljanima 13, 8-10

Braćo:
⁸ Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon. ⁹ Uistinu: Ne čini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne poželi! i ima li koja druga zapovijed, sažeta je u ovoj riječi: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. ¹⁰ Ljubav bližnjemu zla ne čini. Punina dakle Zakona jest ljubav.

Riječ Gospodnja.

Ovaj odlomak Poslanice Rimljanima spada u njezin egzortativni (poticajni) dio, u kojem Pavao svoj govor s doktrinarnog seli na praktično područje kršćaninova života. Apostol ovdje ponovno upozorava na zapovijed ljubavi, koristeći se tako djelotvornim i zbijenim izrazima da zbog toga ovaj odlomak zavrjeđuje naslov »Pavlov drugi hvalospjev ljubavi«. U prethodnim recima Pavao se bio zadržao na dužnostima kršćanina prema građanskim vlastima, osobito na dužnosti »dati svakomu što mu pripada« (r. 7); sada govori o osobitom »dugu« kojeg se nikad ne možemo riješiti, a to je međusobna ljubav. »Taj dug« primjećuje Hans Urs von Balthasar, »proistječe iz kršćanskog imena, kojeg oni nose samo zato jer žele biti u skladu sa savezom Božje ljubavi sa čovječanstvom, savezom koji se konkretno ostvaruje u sakramentu Crkve. Nitko ih ne prisiljava da vjeruju, no kad već vjeruju oni ‘moraju’ ljubiti ‘slobodno’, s onakvom bezuvjetnošću kako je bezuvjetna vjera sama«. Pavao ovdje zapravo navodi Lev 19, 18 (»Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe«), tumačeći, međutim, ovu zapovijed u novom smislu koji joj je dao Isus u Mt 22, 40, gdje »bližnji« nije samo sunarodnjak, i shodno tome član kršćanske zajednice, nego svaki čovjek. Projekt kršćanskog života stoga pronalazi svoje uporište u zapovijedi ljubavi koja u sebi objedinjuje sav zakon, kako onaj Starog zavjeta tako i onaj Novog zavjeta. U tom smislu »ljubav je punina zakona« (r. 10), to jest njegovo ispunjenje, njegova puna zrelost, njegova bitna jezgra.

Evanđelje: Matej , 18, 15-20

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: ¹⁵ »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. ¹⁶ Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. ¹⁷ Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.
¹⁸ Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.
¹⁹ Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. ²⁰ Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.«

Riječ Gospodnja.

Današnji evanđeoski ulomak pripada Isusovoj ‘Besjedi o Crkvi’ (ili besjedi o bratstvu) a Matej ga donosi iza prispodobe o izgubljenoj ovci i o Isusovoj skrbi za »malene«, to jest osobe najslabije u vjeri, a onda i najizloženije opasnosti obeshrabrenja i bijega. Sâm ulomak može se čitati kao primjer potrage i pomoći izgubljenoj ovci. Površno čitanje ovog teksta može ostaviti dojam tvrdog govora, koji detaljno navodi nîz disciplinskih normi i koji se zaključuje sudskom presudom. U stvarnosti čitav je ulomak prožet pastirskom skrbi za spasenje najslabije braće i poticanjem da se svi osjetimo odgovornima doprinijeti obraćenju brata koji je sagriješio.
Kategorička zapovijed »idi« (r. 15) daje naslutiti da je potrebna određena hrabrost kako bi se pozvalo brata koji je pogriješio, da pritom treba prevladati određeni nutarnji otpor, no dobro brata vrijedi više od spomenute neugodnosti i za nj se rado žrtvuje vlastita ‘ugodnost’. Isus ovdje predlaže da u bratskom opominjanju slijedimo put po susljednim dionicama. Pa ako će krajnje zahvaćanje zajednice imati negativan ishod, veli Učitelj, ostaje službeno priznanje odijeljivanja brata od Crkve. Nije riječ o ‘izopćenju’ u pravom smislu riječ, već o izričitom proglašavanju stanja koje se već dogodilo: »Neka ti bude kao poganin i carinik« (r. 17), to jest zajednici kao tuđinac.
Naglasak na suglasju postaje očit u završnim retcima (rr. 19s): zajedništvo srdaca – što se na grčkom kaže ‘sintonia’ ili ‘sinfonia’ – koje se usuglašuje da zatraži sve što jamči uslišanje molitve, kao i zajedništvo »u Isusovu imenu«, to jest sabrati se oko njegove osobe prianjajući uz njegovu riječ i uz njegovo poslanje u povijesti, jamči Božju prisutnost. Evanđeoski ulomak bi se sada mogao ponovno čitati počevši od tih zadnjih redaka, u svijetlu kojih se osvjetljuje pravo lice Crkve: zajednica ljubavi koja svoje korijene ima duboko u otajstvu Krista, u otajstvu Ljubavi do kraja.

MEDITACIJA

Riječ Božja što nam ovo bogoslužje daruje kao za ruku uzima naš um i naše srce vodeći ih da se zaustave nad evanđeoskom zapovijedi bratske opomene: prorok Ezekijel doziva joj u sjećanje osobnu odgovornost; apostol Pavao podsjeća da se njezini korijeni nalaze u uzajamnoj ljubavi, konačno evanđelist Matej uči kako je po primjeru Isusovu konkretno ostvariti. Pred ovom temom otkrivamo u sebi određenu nelagodu, neki otpor: moramo priznati da se često trudimo izbjeći bratsku opomenu. Zbog toga je hitno potrebno da joj ponovno otkrijemo najdublji teološki smisao. Zadržimo svoj nutarnji pogled na Isusovu križu: po njemu nam je došlo spasenje; križ je znak velike Božje ljubavi za nas koje je, spašavajući nas, učinio donositeljima svog spasenja. Istinska bratska opomena rađa se upravo »u onom susretištu u kojem primljeno spasenje postaje darovano spasenje, gdje grješnik kojemu je oprošteno postaje sposoban za otkupiteljsko praštanje, za posredovanje spasenja, i poput njega ide u susret bratu grješniku, kako bi i on poput njega primio dar Božji« (A. Cencini). Ako je Isusov križ u središtu našega osobnoga vjerskog iskustva, bit će također i u središtu bratstva koje se sabire u njegovo ime: kroz njega će proći svaki naš odnos. Jedino križ Isusov ima moć suditi i izmiriti, i ako ja živim u poniznom i iskrenom osluškivanju Riječi križa, znat ću izbjeći krajnost nemoći i preuzetnosti s obzirom bratsku opomenu, krajnost – jedna i druga – koja otkriva nedostatak smisla za komunikaciju i raspoloživost bratski opomenuti i dati se bratski opomenuti.

MOLITVA

Pomozi mi, Isuse, da u tišini ostanem podno tvoga križa, slušam ovu tvoju Riječ i daj da ona dopre do mene i da me oblikuje. Jedino Riječ tvoga križa ogoljuje istinu mog života i otkriva svaku njegovu laž. Isuse, ta mi tvoja Riječ sudi, i to strogo, no ja se pred njom više ne znam sakriti, više se ne želim sakrivati. Začuđen i radostan poput djeteta otkrivam da, dok ta tvoja Riječ »ranjava i ranu povija« (usp. Job 5, 18), iz nje se rađa novi život. Otkrivam da ti »koriš onoga koga ljubiš kao otac sina koga voli« (usp. Izr 3, 11). Otkrivam da po tvom prekoravanju i opominjanju ti »me koriš, odgajaš i poučavaš kao pastir stado svoje« (usp. Sir 18, 13). I također otkrivam da me Riječ križa privlači k sebi i njezina božanska moć prihvaća onu moju slabost koju nisam skrio i njezino zlo preobražava u dobro. Isuse, pomozi mi da budem kao ta tvoja Riječ.

KONTEMPLACIJA

Mi […] moramo željeti da se svi spase. Treba [dakle] da prema svima oštro postupamo, kao kad ih liječimo gorkim lijekom, da se ne izgube i ne pošalju druge u propast. Mi doista nemamo u srcu veće ljubavi od one blaženog Apostola koji kaže: » Sokolite malodušne, podržavajte slabe, budite velikodušni prema svima! Pazite da tko komu zlo zlom ne uzvrati« (1 Sol 5, 14s). Iz ovog odlomka treba naučiti da se zlo zlom uzvraća kad se ne sokoli onoga koga treba sokoliti, već ga se zanemaruje ostavljajući ga živi nepravedno. Kaže također: »One koji griješe, pred svima ukori da i drugi imaju straha« (1 Tim 5, 20). Ovo valja shvatiti u odnosu na one grijehe koji ne mogu ostati skriveni, inače bismo morali misliti da je govorio protiv misli Gospodnje. Doista on kaže: »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo« (Mt 18, 15). Unatoč tome on sam naglašava strogost prijekora do te mjere da kaže: »Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik« (Mt 18, 17). A tko je ljubio slabe više nego Onaj koji se učinio slabim svima na korist, i po toj slabosti na korist svima bio raspet? Dakle, na temelju takvog pitanja, niti milost zabranjuje kažnjavanje, niti kažnjavanje niječe milost. Zbog toga život treba urediti da se živi u pravednosti, na način da se, moleći pobožno, ište milost kojom se izvršuje ono što je naređeno; a i jedno i drugo od toga treba učiniti a da se ne zanemari niti pravedna kazna. No, neka se sve to vrši s ljubavlju, jer »ljubav pokriva mnoštvo grijeha« (1 Pt 4, 8) (SV. AUGUSTIN, La correzione e la grazia, 16, 49).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Ljubav bližnjemu zla ne čini« (Rim 13, 10)

ZA DUHOVNO ČITANJE

Postoji klasični smisao bratske opomene, savršeno u skladu s evanđeoskom zapovijedi u Mt 18, i koji ovo bratsko služenje tumači u smislu ponovnog zadobivanja onoga koji je pogriješio, kao evanđeoskog načina sučeljavanja s grijehom drugoga […] No, postoji i drugi smisao koji se postupno sve više nameće u tumačenju bratske opomene. »Tijekom posljednjih stoljeća«, s teološkog gledišta primjećuje Carlo Collo, »bratska opomena se preselila iz pokorničkog područja u ono duhovno«, odnosno njezina svrhovitost je postupno prešla iz isključivo negativne (pokuda zbog pogreške) u onu pozitivno-predlagateljsku […] Riječ je […] uvijek o zahvaćanju koje je potaknuto prisutnošću zla, ograničenosti, slabosti, nesigurnosti, ali koje je usmjereno da ga nadvlada snagom pozitivne energije koja se u svakom slučaju nalazi u čovjeku; bratska opomena to dobro želi iznijeti na vidjelo kako bi se time omogućilo da ono procvjeta. To je popravljanje promicanjem i promicanje popravljanjem. Upravo u tom smjeru ide definicija po kojoj je bratska opomena »skup djela prosvjetljivanja, savjeta, ohrabrivanja, osuđivanja, prekoravanja, moljenja da se ta djela njeguje strpljivo kako bismo ih posjedovali kao svojevrsni stil i učinili ostvarivim svakog dana«, po kojima se bratu nastoji pomoći da se okani zla i čini dobro. »Bratska opomena je ulaženje u intimnost onoga tko je kriv: međutim, on u svom životu krije tko zna koliko toga pozitivnoga: i zbog toga ga treba pohvaliti«. To je prilično proširenje značenja i jamačno u suglasju s onim smislom odgovornog bratstva koji je ključ za razumijevanje Mt 18, 15-17. Doista glagol ‘opominjati’ je prijevod hebrejskog glagola koji u svom korijenu znači ‘poticati i odgajati’, a ne samo ‘ispravljati i kažnjavati’. Zatim, postoji doista veoma sugestivno etimološko tumačenje (premda ne znam koliko je utemeljeno), po kojem bi ‘ispravljati’ dolazilo od cum-regere (s nekim nositi) te bi zapravo doslovno značilo ‘nositi zajedno’, nositi zajedno teret nekog problema, slabosti, grijeha, zamršene situacije, brata, sve u svemu, da ga ne ostavimo samog i da mu pomognemo izaći iz njegovih nevolja […]. Bratska opomena je [dakle] također i ovo: na svoja leđa natovariti teret nekoga tko je slab i koji sa svojim snagama nikad ne bi mogao riješiti svoje probleme, dobro znajući da je i nas nekoć nosio netko drugi. Tada se uistinu ostvaruje prevladavanje zla. (A. CENCINI, »…Come olio profumato…«, Milano 1999, str. 273-276).