Na blagdan Rođenja BDM, 8. rujna, središnje euharistijsko slavlje u 11.00 sati u starodrevnom marijanskom svetištu u Kutjevu predvodio je biskup Antun Škvorčević. Na početku biskup je rekao da je Isusova majka tijekom stoljeća ovdje po liku Gospe Kutjevske okupljala ljude oko Isusova otajstva muke smrti i uskrsnuća koje slavimo u svetoj misi i da je po tom otajstvu Bog ulazio u sudbine nas ljudi i pobjeđivao naše nemoći. Ustvrdio je da Ona s istim raspoloženjem želi da hodočasnici i danas otvore svoja srca njezinu Sinu Isusu Kristu, te On po žrtvi svoje ljubavi s križa koju obnavlja i u ovoj svetoj misi pobjedi u njima ono što je nemoćno. Pozvao ih je da Mariji iskažu zahvalnost za to njezino majčinsko služenje i u ovom svetištu, te se u pripravi za Treći biskupijski euharistijski kongres o 20. obljetnici utemeljenja Požeške biskupije obnove u središnjem značenju svete mise za njihov život.
U homiliji je biskup nazočnima čestitao svetkovinu Rođenja Blažene Djevice Marije, a vjernicima kutjevske Župe na čelu sa župnikom Marijanom Đukićem svetkovinu njihove Zaštitnice te gradonačelniku i svim građanima grada Kutjeva Dan Grada. Kazao je kako događaji u našoj svakodnevici, kao što su klimatske nepogode ovih dana u nas i u svijetu – uragani koji haraju Amerikom i razorno brišu sve pred sobom – odnosno okolnosti oko nas – jasenovačka ploča, politika, gospodarstvo i drugo stavljaju u opasnost da polazišta našeg razmišljanja i opredjeljivanja o životu ostanu ograničena na ovozemaljsko. Istaknuo je da nas naviještena Božja Riječ uči gledati svijet i nas same s Božjih polazišta. Spomenuo je kako u prvom čitanju prorok Mihej, promatrajući svoj narod pogledom Božjim, tumači da će usred ljudski stvorenih gubitničkih stanja Bog iz malog i beznačajnog gradića Betlehema izvesti Onoga koji će ostvariti njegov naum s ljudima, po ženi koja ima roditi. Rekao je da je Marija živjela u konkretnim ljudskim situacijama svoga doba, i vjerojatno nije puno razumjela što želi svojim inicijativama postići kralj Herod ili car u Rimu, ali se pitala što ona može s Bogom ostvariti, i na taj način ona jednostavna nazaretska djevojka postala najboljom Božjom sugovornicom među ondašnjim ljudima o njegovom najvećem naumu: da se njegov vječni Sin utjelovi u vremenu i postane čovjekom iz njezina majčinskog krila, i tako ostvari ono najvažnije za nas ljude – da umre za nas na križu. Dok nas neki uče i uvjeravaju da je Bog neko daleko biće koje sa svog dalekog neba samo vreba da nas kazni, mi smo u Marijinoj školi naučili da Bog voli čovjeka, i da je svoju ljubav prema čovjeku posvjedočio na Isusovu križu. Isus, sin Marijin, ostao je na sakramentalni način u svetoj misi trajno prisutan među nama, i ispunja nas svojom ljubavlju. U svijetu u kojem radom nastojimo steći materijalna dobra, upozorio je biskup, trajno smo u opasnosti iznutra ostati praznima. Međutim, ako u naše srce uđe ona ljubav koja pobjeđuje i smrt, bit će ispunjeno onim za čim iskonski čezne. Potkrijepio je to primjerom iz svakodnevice kad majka, otac, djed, baka i drugi iskazuju djetetu ljubav, ono po njoj postaje sretno, a ne po onome što ima u rukama. Ono zna da je skrojeno, ne na mjeru igračke koju mu dajemo u ruke, nego na mjeru srca, u kojem se događa najljepše i najveće.
Povezujući to s Pavlovom tvrdnjom u ulomku drugog čitanja iz Poslanice Rimljanima da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, biskup je poručio nazočnima da Bog koji je u Isusu Kristu posvjedočio da voli čovjeka do u smrt, i njih želi ispuniti svojom ljubavlju, da i oni mogu ljubiti kao on, živjeti za drugoga. To se događa u svetoj misi gdje uskrsli Gospodin obnavlja svoju pobjedničku žrtvu ljubavi te nas u svetoj pričesti ispunja njezinom snagom. Rekao je da Marija, koja se uključila u Božji dinamizam vječnosti želi da i oni budu njegovi dionici. Oni koji su se hranili Isusovom ljubavlju s križa u svetoj misi i u svetoj pričesti, nikada nisu iznutra ostali prazni, ili zapali u besmisao, jer je u njima bdjela Isusova ljubav jača od smrti.
Podsjetio je nazočne da ćemo se na Euharistijskom kongresu 24. rujna u Požegi sabrati iz svih naših župa kako bismo zajednički Bogu i jedni drugima posvjedočili od čega na koncu živimo, u što smo položili svoju sudbinu, i da svoju vječnost želimo pronaći u onoj ljubavi koja je za nas išla u smrt, a u svetoj euharistiji ostala s nama na putu. Rekao je još da danas na ovom hodočašću želimo s Isusovom Majkom zahvaliti Bogu što je smislio strategiju pobjede nad smrću u Isusovoj ljubavi na križu, zahvaliti mu što ta strategija nije ostala u prošlosti, nego je i danas na djelu po euharistijskom otajstvu. Zato ono zadnje što vjernik na svršetku zemaljskog života treba učiniti, jest primiti svetu pričest, odnosno popudbinu (lat. viaticum). Kao što putnik tijekom putovanja mora uzimati hranu kako bi stigao na odredište, tako i mi ne možemo prijeći granicu smrti bez prave hrane, odnosno bez svete pričesti. Podsjetio je nazočne da su kršćani u prvim vremenima svetu pričest nazivali lijekom besmrtnosti. Rekao je da mi po liječnikovu receptu kupujemo lijekove da pobijedimo bolest, ali nema ljudskog lijeka kojim možemo pobijediti smrt. Pozvao je nazočne da se zagriju za Božji naum o nama, da ova naša Hrvatska ne bude izgrađivana samo po nečemu materijalnome oko nas, nego po onome što Bog izgrađuje u nama, jer to traje za vječnost. Također ih je pozvao da svoje životne napore ulože u ono što im je Bog dao na raspolaganje, da omoguće Isusu Kristu kako bi u njih ugradio ljubav koja pobjeđuje i smrt – to će biti građevina kojoj ne može ništa nauditi. Rekao je kako Isusova Majka želi da oni s ovog slavlja otiđu radosni što se Bog za njih zauzeo snagom svoje ljubavi da i oni s njime budu pobjednici ne samo ovdje na zemlji, nego i u vječnosti.
Završavajući homiliju, uputio je Isusovoj Majci molitvu da pomogne hodočasnicima biti žarkima za ono što Krist ostvaruje za njih u euharistijskom otajstvu. Zaželio im je puno radosti na putu s Marijom, te da u toj radosti stignu u Požegu na Euharistijski kongres, slaviti euharistijsko otajstvo njezina sina s kardinalom Stanislawom Dziwiszom iz Poljske, tajnikom pape Ivana Pavla II., utemeljitelja naše Biskupije, da posvjedoče koliko vole Isusa, a on njima posvjedoči koliko ih voli zagovorom svoje Majke.
