Na spomendan sv. Huberta, zaštitnika lovaca, 3. studenoga u požeškoj Katedrali biskup Antun Škvorčević predvodio je misno slavlje za članove Saveza lovačkih društava Požeško-slavonske županije. Koncelebrirali su svećenici iz Župe sv. Terezije i iz središnjih biskupijskih ustanova. Na početku misnog slavlja biskup je čestitao lovcima blagdan njihova svetog zaštitnika i rekao da na ovom slavlju želi zajedno s njima zahvaliti Bogu za ljepotu njegovih stvorenja u prirodi. Istaknuo je da sv. Hubert osjetio tu ljepotu prirode kad je na Veliki petak između rogova jednog jelena prepoznao Isusov križ, po kojem su i čovjek i priroda oslobođeni od ranjenosti zlom i negativnošću. Zahvalio je lovcima za sve ono što čine za očuvanje prirode kao i za njihovu susretljivost kojem svake godine, 21. kolovoza ugošćuju hodočasnike na njihovu putu u Voćin. Osobitu pak zahvalnost izrekao im je za sudjelovanje na Trećem biskupijskom euharistijskom kongresu prigodom 20. obljetnice utemeljenja Požeške biskupije, minuloga 24. rujna. Povjerio je sv. Hubertu da zajedno s njima moli za dobro svakoga pojedinoga od njih i za dobro njihova Lovačkog saveza.
U homiliji je rekao kako je lijepo vidjeti lovce u šumi, ali da ih je još ljepše vidjeti u crkvi, jer su lovci ljudi koji imaju posebnu osjetljivost za prirodu u kojoj često borave, kao i osjetljivost jedni za druge u svojim druženjima koja je dar Božji. Izrazio je radost što se lovci rado okupljaju u Katedrali da zajedno proslave spomendan svoga nebeskog zaštitnika. Govoreći o sv. Hubertu, rekao je da je on živio u 8. stoljeća, bio biskup Maastrichta, i kao misionar naviještao Isusa Krista ljudima na području današnje Belgije i Nizozemske. Rado je boravio u prirodi, i pripovijeda se da je vidio prirodu označenu križem Isusa Krista. To znači, naglasio je biskup, da je Hubert spoznao da je sva stvorena stvarnost u nekom stanju muke – porođajnih bolova, kako je govorio sv. Pavao – i da ona zajedno s ljudima još nije dospjela u svoje konačno stanje. Istaknuo je kako čovjek neprestano želi nešto bolje i ljepše od onoga što trenutno proživljava te da je i okupljanje lovaca u društva i saveze neke vrste nastojanje postići bolje, ljepše i više. No, rekao je da čovjek i priroda nisu u mogućnosti sami se osloboditi ranjenosti prolaznošću, zlom i smrću, nego je to ostvario Bog u Sinu svome Isusu Kristu koji je postao čovjekom, ušao u naše nemoći i umiranje, i na taj način omogućio da najprije ljudi a onda i cijela stvorena stvarnost dospje u puninu svoga postojanja.
Za tu se istinu Hubert oduševio i odlučio je naviještati drugima i poticati ih da dopuste Isusu Kristu neka ih oslobodi prolaznosti, zla i smrti. Možemo s pravom reći, ustvrdio je biskup, da se Hubert oduševio Kristom onim oduševljenjem o kojem govori sv. Pavao u ulomku prvog čitanja iz poslanice Rimljanima, kad kaže da je spreman biti i proklet samo da njegovi sunarodnjaci Židovi, koji su Krista prezreli, odbacili i razapeli, na koncu ipak prihvate biti u zajedništvu s njime kroz krštenje i život u skladu s krsnim opredjeljenjem. Sv. Hubert je pavlovskim žarom ljudima naviještao tko su oni – ne po ljudskim znanostima i ideologijama – nego po Isusu Kristu. Ustvrdio je biskup, kad sebe prosuđujemo s Božjih polazišta, onda znademo tko smo po Božjoj ljubavi koja nas je smislila i pozvala u život, i kad nas je u Isusu Kristu oslobodila iz zarobljenosti smrću. Pozvao je nazočne da se potaknuti današnjim slavljem obnove u svijesti vlastitog dostojanstvo te da sebe i stvarnost oko sebe uvijek prosuđuju s Božjeg polazišta.
Sv. Hubert se opredijelio za čovjeka po mjeri Isusovoj o kojoj je riječ u Lukinu evanđeoskom ulomku. Pripovijeda sv. Luka kako je neki farizej jedne subote ugostio Isusa za objed, i kako se u Isusovoj blizini pojavio čovjek koji je bolovao od vodene bolesti. Farizeji su, podsjetio je biskup, pripadali najvišem društvenom sloju, i bili su ponešto omraženi jer su nerijetko živjeli prijetvornim životom: izvana su pokazivali jedno, a u nutrini živjeli drugo. Tako ovaj farizej izvana glumi da je Isusov prijatelj, a u duši vreba kako da ga optuži što u subotu liječi bolesnike. Isus se mogao odreći bolesnog čovjeka radi subote. No, nije to učinio zastupajući da je subota radi čovjeka a ne čovjek radi subote. Farizeji su nerijetko svjedočili da su na Božjoj strani a bili protiv čovjeka, dok Isus uvjerava da smo najbolje za Boga onda kad smo posvema za čovjeka. Ustvrdio je da bi Isus sjeo i s lovcima za stol i porazgovarao s njima o njihovim lovačkim pričama, ali bi ih sigurno pozvao da nedjeljom nastoje sudjelovati na svetoj misi, budu za euharistijskim stolom, i pritom bi nekom svojom gestom svakoga od njih podsjetio na dostojanstvo koje im je Bog dao i koje ne gube ni onda kad sagriješe. 
Bog se, naime, ne odriče ni grešnika: U Isusu Kristu očitovao je da je u svom milosrđu i praštanju veći od čovjekove zloće i da ga ozdravlja ne samo od njegovih tjelesnih bolesti, nego i od njegove ranjenosti na duši i savjesti. Na temelju toga biskup je poručio lovcima da će samo ozdravljenom savješću moći pristupiti prirodi na Božji način. Ekološko pitanje nas podsjeća da s prirodom ne smijemo raditi što hoćemo, ne smijemo je samo iskorištavati, jer je ona krhka kao i mi, i zato joj treba pristupati s nježnošću, naglasio je biskup, kao što nama pristupa Bog. Zamolio je sv. Huberta neka pomogne požeškim lovcima da budu na visokoj razini duha i savjesti, zdravi iznutra, i po njima zdrave njihove obitelji i priroda.
Na svršetku slavlja biskup je predsjedniku Lovačkog saveza požeško-slavonske županije Zdravku Vujnoviću uručio medalju Trećega biskupijskog euharistijskog kongresa. Lovci su pak biskupu darovali zastavu s grbom Požeške biskupije. Predajući zastavu biskupu Antunu predsjednik Saveza mu je zahvalio što je večeras po deseti put predvodio misno slavlje u čast njihova nebeskog zaštitnika sv. Huberta i ustvrdio da su biskupove riječi koje im tom prigodom upućuje poticaj i nadahnuće za njihovo djelovanje. Biskup je zahvalio za lijepo izrađenu zastavu, i za dobre želje koje su u nju utisnute te je na sve nazočne zazvao Božji blagoslov.
