SVETKOVINA KRISTA KRALJA SVEGA STVORENOGA
LECTIO
1. čitanje: Knjiga proroka Ezekijela 34, 11-12.15-17
Ovako govori Gospodin Bog: ¹¹ »Sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti. ¹² Kao što se pastir brine za ovce svoje kad se nađe uza stado raspršeno, i ja ću se pobrinuti za svoje ovce i skupit ih iz svih mjesta u koje se raspršiše u dan oblaka i mraka. ¹⁵ Sam ću pasti ovce svoje i sam ću im dati počinka – riječ je Gospodina Boga. ¹⁶ Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom – past ću ih pravedno.
¹⁷ A vama, ovce moje, ovako govori Gospodin Bog: Evo me da sudim između ovce i ovce, između ovnova i jaraca!«
Riječ Gospodnja.
Tekst, namijenjen narodnim starješinama, rabi sliku pastira, preuzimajući temu iz Jer 23, 1-6. Kraljeve i one koji su obnašali nekakvu vlast u Izraelu (svećenici i učitelji), Bog prekorava da nisu izvršili svoju dužnost, da su zakazali u svojoj službi narodnih vođa. Sve ono što su učinili stadu-Izraelu bilo je nečasno i smrtonosno: više su mislili na sebe nego na narod, uporabili su nasilje protiv svoje braće, prouzročili su raspršivanje, predajući ih u ruke susjednih naroda.
Suočavajući kraljeve s njihovim grijesima, Bog naviješta da će im narod uzeti iz ruku i da će on sâm preuzeti brigu za nj, osobno upravljajući svojim stadom, kao kralj i mesija (rr. 11-16; usp. Iz 40, 11; Ps 22). Nije, dakle, riječ o tome da se u vođenju naroda nedostojni glavari zamijene s drugim glavarima; ne radi se o smjeni vlasti, već o naviještaju istinske bogovladavine (teokracija). Proroštvo se ispunilo kad »ostatak Izraelov« po povratku iz babilonskog sužanjstva više nije imao kralja, već naviještenu bogovladavinu. Tada će sâm Bog hraniti svoj narod, zadovoljit će njegove potrebe i želje sviju.
Ezekijel će tako nagovijestiti novu bogovladavinu (teokraciju) u kojoj će Krist, pravi pastir naroda, svoje neprijatelje podložiti pod svoje noge. On, naime, ne ‘raspršuje’, nego ‘sabire’; svoje ovce vodi na pašu i daje im odmora; ide u potragu za izgubljenom ovcom i liječi onu ranjenu. To su osobine koje evanđelja pridaju Kristu. Kralj Mesija je kralj za druge: njegovo kraljevanje je darivanje sebe i služenje, nije gospodovanje, nego naklonost siromašnima i slabima.
2. čitanje: Prva poslanica svetoga Pavla apostola Korinćanima 15, 20-26a.28
Braćo:
²⁰ Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! ²¹ Doista, po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! ²² Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni. ²³ Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koju su Kristovi, o njegovu Dolasku; ²⁴ potom – svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, poštom obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu. ²⁵ Doista, on treba da kraljuje dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje. ²⁶ Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt. ²⁸ I kad mu sve bude podloženo, tada će se i on sam, Sin, podložiti Onomu koji je njemu sve podložio da Bog bude sve u svemu.
Riječ Gospodnja.
Ovaj Pavlov tekst Isusovo kraljevanje povezuje s njegovim uskrsnućem i s pobjedom nad grijehom i nad smrću. To je veličanstvena vizija Kristova kraljevanja. Reklo bi se, kraljevanja u odvijanju: Isus je već uskrsnuo, no još je uvijek u borbi s grijehom svijeta i sa smrću. Međutim, sigurno je da će na koncu sile zla i smrti biti poražene i da će Krist moći svoje kraljevstvo predati Ocu.
Tekst počinje govoreći da »u Adamu svi umiru« (22. r.), osim prvaka novog čovječanstva, Isusa Krista, uskrsloga, koji se je oslobodio od svakog ropstva. Ipak, on nije htio ostati sam u svojoj pobjedi nad smrću, već je uz sebe vezao crkvu, pokazujući joj praktična sredstva za pobjedu nad smrću i zlom. Doista, prvi Adam odveo je svoje čovještvo u smrt, dok drugi Adam, Isus Krist, svoje odvodi u uskrsnuće. On je već uskrsnuo kao »prvina«, kao prva stanica novog svijeta. Zatim će u njegovu dolasku uskrsnuti »oni koji su Kristovi«. »Posljednji neprijatelj«, koji će trebati biti uništen, bit će »smrt«. Međutim, između prvina Kristova uskrsnuća i konačnog događaja uskrsnuća njegovih sljedbenika, postoji povijest i život svijeta kojim vlada bitka između Krista i sila: »Doista, on treba da kraljuje dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje« (25. r.). Ta bitka je sada u tijeku, no na koncu će smrt biti pobijeđena.
Evanđelje: Matej, 25, 31-46
U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima:
³¹ »Kad Sin Čovječji dođe u svojoj slavi i anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. ³² I sabrat će se pred njima svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. ³³ Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.
³⁴ Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni oca mojega! Primite u baštinu kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! ³⁵ Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; ³⁶ gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’
³⁷ Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? ³⁸ Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te ? ³⁹ Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’. ⁴⁰ A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’
⁴¹ Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! ⁴² Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; ⁴³ stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’
⁴⁴ Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici i ne poslužismo te?’. ⁴⁵ A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste!’
I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni«.
Riječ Gospodnja.
Nalazimo se pred klasičnim prizorom posljednjeg suda, kojim Matej zaključuje »Eshatološku besjedu« i čitavi odjeljak Isusovih govora. Zapravo, kad je izgovorio ovu besjedu on nam nije želio opisati konačne događaje koji se odnose na posljednji sud. Ipak, čitajući o događajima iz njegova vremena, Isus je htio usaditi konkretna sredstva da se pokažemo pobjednicima u konačnom iskušenju života, kad će se cijelo čovječanstvo naći pred njim, kao obnoviteljem Kraljevstva i sveopćim kraljem. Ovaj evanđeoski tekst pokazuje izvanrednu snagu, bilo zbog svoje poruke, bilo zbog sugestivnosti prizora. Tekst se sastoji od tri dijela: uvod, koji prikazuje dolazak Sina čovječjega, sabiranje narodâ i njihovo razdjeljivanje (rr. 31-33); razgovor kralja najprije s onima s njegove desne (strane), koji će moći u posjed dobiti njegovo kraljevstvo, potom s onima s njegove lijeve (strane), koji će iz njega biti isključeni (rr. 34-45); konačno, zaključak koji donosi izvršenje presude (46. r.).
Najvažniji dio teksta je onaj u kojem se naglašava važnost milosrdnih djelâ bez postavljanja granicâ ljubavi, to jest radosno prihvaćanje ili odbacivanje siromaha i potrebitih, a to besplatna djela iz ljubavi prema bližnjemu Bog nagrađuje. Jasno je da je taj kralj i eshatološki sudac, koji ispunjava drevna proročanstva je Isus iz Nazareta, raspeti, onaj koji je iskusio glad, golotinju, osamljenost, bol. Taj kralj i Gospodin, koji se poistovjećuje s najmanjima i najsiromašnijima, živi u skrovitosti a osobito u onoj svojoj ‘najmanjoj braći’.
MEDITACIJA
S cijelom Crkvom završavamo još jednu liturgijsku godinu. Stoga je potrebno izraditi osobni obračun – a možda i zajednički – i zapitati se je li se proteklog vremena ostvarilo dosljedno evangelizacijsko djelovanje, ljudsko promaknuće, osobno posvećivanje i posvećivanje braće s kojom živimo, proslava Boga u Kristu, prema kojoj kao prema cilju teže sva djelatnost Crkve. No treba se pitati i mnogo više, u svjetlu Božje riječi, ove svetkovine Krista Kralja: kako živimo ovaj sadašnji život u perspektivi onog budućeg?
Naš se život odvija u dva vremena. Prvo vrijeme je ono zemaljsko, »milosno vrijeme« u kojem upravo živimo, vrijeme našeg spasenja (usp. 2 Kor 6, 2). U njemu susrećemo Krista kao »dobrog pastira« i odluka o našem spasenju je u našim rukama. No tada će doći »onaj dan«, kad će Krist sudac sjesti na prijestolje i pred njim ništa neće ostati nekažnjeno. Misao na koju se Pismo poziva ovog dana je veoma oštra. Svetkovina Krista Kralja želi samo da opet otkrijemo da smo još uvijek u vremenu pogodnom za spasenje, gdje sve ovisi o spremnosti da odgovorimo na Božji poziv. On nas, kao dobri pastir, poziva da nam srce otvrdne i da nas grijeh ne zavede. I danas je potrebno uvjerljivo ponavljati: »Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam!«-
MOLITVA
Gospodine, prodornom i istinitom riječju koju si nam danas dao, razumjeli smo da u životu nije najbitnije da te priznamo riječima, već da činimo konkretna djela ljubavi siromasima i onima kojima život nije bio naklon. To znači činiti volju Oca tvoga, živjeti od tebe, pa možda i od strane onih koji te dobro ne poznaju. Gospodine Isuse, ti se poistovjećuješ s progonjenima, sa siromašnima i slabima. Ti si nam u evanđelju, a osobito u blaženstvima na Gori, dao jasni primjer života.
Znak da je tvoje Kraljevstvo stiglo vidi se po tome što u tebi konkretna ljubav Božja dopire do siromaha, onih na rubu, ne zbog njihovih zasluga, već zbog same činjenice da su isključeni, potlačeni, jer Ti si Bog i jer oni posljednji su Tvoje i Očeve prve ‘mušterije’.
Gospodine, pomogni nam razumjeti da zanemariti onu konkretnu ljubav za siromahe, strance, utamničenike, gladne i gole, znači ne živjeti po vjeri Kraljevstva i isključiti se iz njegove logike. Zakazati u ljubavi znači tebe zanijekati, jer su siromasi tvoja braća, a to su upravo zbog svog siromaštva.
Učini da do kraja shvatimo da su oni povlašteno mjesto tvoje prisutnosti i prisutnosti tvoga nebeskog Oca.
KONTEMPLACIJA
Svemogući, presveti, višnji Bože, sveti i pravedni Oče, Gospodine Kralju neba i zemlje, hvalimo te zbog tebe samoga, jer si svojom svetom voljom i po svom Sinu jedincu Duhom Svetim stvorio sve duhovne i tjelesne stvarnosti, a nas, stvorene na tvoju sliku i priliku, postavio si u Raj […] I zahvaljujemo Ti, jer će se taj isti tvoj Sin vratiti u svojoj slavi baci zle, one koji nisu činili pokoru i koji Te nisu poznavali, u vječni oganj, i da svima koji su Te poznavali, koji su te štovali i koji su ti služili, kaže: »Dođite, blagoslovljeni oca mojega! Primite u baštinu kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!« FRANJO ASIŠKI, Nezapečaćeno pravilo u: Franjevački izvori, padova, 1996, str. 119s.).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Sin Čovječji će doći u svojoj slavi suditi narodima« (Mt 25, 31s.).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Važno je znati da je Isus Gospodin i da on predstavlja osobni i konačni susret Boga sa čovječanstvom. Važno je znati da moramo biti osjetljivi na zahtjeve drugih, naročito onih najsiromašnijih, najprljavijih i najsmrdljivijih. No, znanje nije presudno. Presudno je stvarno djelovanje. Ne spašava se onaj koji zna i govori »Gospodine, Gospodine«, već onaj koji čini ono što Bog od njega traži. Spasenje se ostvaruje u prijelazu s teorije na istinsko prakticiranje. Prava solidarnost, bez interesna ljubav, iskreno oproštenje i velikodušno otvaranje ruke je ono što nas približava spasenju.
Šimun Cirenac je bio milosrdni samaritanac Isusu koji je trpio na križnom putu. Nije pritekao u pomoć onome koji je u očima rimske i židovske pravednosti bio osuđenik i kriminalac. Pomogao je samom Bogu. »Gospodine, kada te vidjesmo u patnji i pomogosmo ti? Kad smo te vidjeli da si okrvavljen pao i podigosmo te? Kad smo te vidjeli da nosiš križ i oslobodismo ti rame ponijevši tvoj križ?« A Gospodin će nam reći: »Zaista, zaista, kažem vam: što god ste učinili kao Šimun Cirenac, koji je ponio križ jednog osuđenika, meni ste učinili« […].
U presudi o našem vječnom spasenju ili propasti, Bog se neće dati voditi kriterijem bogoštovlja – kako molimo – niti doktrinarnim kriterijima – u koje smo istine vjerovali -, već etičkim kriterijima – onim što smo učinili za druge. Po ono malo solidarnosti s gladnima, žednima, golima i potlačenima odlučit će se vječna sudbina svakog čovjeka. Na zalazu života bit ćemo suđeni ljubavlju. A siromasi i potrebni će suditi nas u Božje ime: »Ti si vidio da gladujem, vidio si moju djecu koja su jela otpatke, i nisi mi dao niti komadić iz tvoga prepunog tanjura. Vidio si me u dronjcima, vidio si moju obitelj koja se skrivala pod kartonskim kutijama i limenim nastambama, i otjerao si me i oduzeo mi i taj komadić tla da na njemu prebivam. Vidio si cijeli niz obespravljenih radnika, i nisi bio solidaran s njima; prijavio si njihove vođe kao buntovnike, njihove zahtjev za pravednošću kao napad na sigurno društvo bogatih, i njihovu organizaciju kao nasilnu pobunu koje razara mir. Budući da nisi želio živjeti u solidarnosti, osuđen si da vječno živiš u samoći! Jer si bio neosjetljiv na pravednost, nećeš moći živjeti s pravednicima. Ti si za života već primio svoju utjehu!« […] Evanđelje se ne svodi na jednu klasu. Ali ima udjela u Božjem kraljevstvu, i spašava se samo onaj koji živi i radi, premda bogat, prima kao svoje vapaje siromaha, i zahtijevajući pravednost; onaj koji u svoj životni program uključuje najveću čežnju siromaha, a to je priređivanje bratske i ravnopravne gozbe za sve, i koji aktivno doprinosi da se to ostvari. (L. BOFF, Via crucis della giustizia /Križni put pravednosti/, Rim, 1979, str. 34-37).
