Na prvu nedjelju Došašća, 3. prosinca biskup Antun Škvorčević već tradicionalno predvodio je misno slavlje u požeškoj crkvi sv. Lovre. Pozdravljajući okupljene vjernike spomenuo je kako je na adventskom vijencu postavljenom na trgu ispred Katedrale sinoć zapaljena prva adventska svijeća, a tako i diljem Hrvatske, posebno svečano u Zagrebu. Taj obred, kazao je, izraz je čežnje za svjetlom u našim srcima i savjestima, ustvrdivši da je došašće vrijeme u kojem nam valja svake nedjelje i na misama zornicama Bogu otvarati prostore svog duha da u njima zasja njegovo svjetlo.
U homiliji biksup je upitao nazočne jesu li se uspjeli bez rukohvata uspeti u crkvu sv. Lovre po obnovljenim stepenicama na koje je jutros pao slabi snijeg i mraz? Stepenice, naime, nisu dovršene jer neki majstori još nisu odradili svoj dio posla. Rekao je da ih gradnjom stepenica želi podsjetiti kako je kad čovjek nešto radi i gradi potrebna suradnja više stručnjaka, i da je djelo tek onda dovršeno kad svaki od njih napravi svoj dio posla. Ako samo jedan od njih ne napravi svoj dio, cijelo djelo ostaje nedovršeno. Slično je to s orkestrom, ako samo jedan instrument ne svira svoju dionicu ili je krivo odradi, skladba je 
nepotpuna ili uništena. Istaknuo je da u današnjem prvom čitanju Izaija prorok na neki način upozorava Židove da su nastojali izgrađivati svoj osobni i javni život, ali bez toga da omoguće najvažnijem graditelju – Bogu – da on u njima ostvari svoj dio te su završili u babilonskom sužanjstvu. Svjestan da se narod teško prevario kad je mislio da bez Boga može izgraditi zdanje svoga postojanja, prorok Izaija dvaput Boga naziva Ocem, moleći ga da oprosti svome narodu, i da mu pomogne doći do vlastite dovršenosti, do sreće. Na temelju toga biskup je kazao kako se i nama u našim hrvatskim nastojanjima oko izgradnje vlastitog, obiteljskog i javnog života može dogoditi da računamo s različitim čimbenicima, ali bez Boga. Podsjetio je da smo osobito nemoćni s obzirom na stanje svoga duha, srca i savjesti, ranjenog zlom, grijehom i smrću. Želimo li uistinu cjelovito uspjeti u svojim životnim nastojanjima, valja nam svakodnevno surađivati s onim što je Bog ostvario u muci, smrti i uskrsnuću svoga Sina, s njegovom ljubavlju moćnijom od smrti, povjeriti mu smrtno stanje svoje nemoći da ga on ozdravi.
Govoreći o evanđeoskom ulomku, u kojem Isus svojima kaže kako je važno znati bdjeti i čekati, biskup je upozorio na nestrpljivost suvremenog čovjeka na svim razinama, koji sve želi odmah imati. Na primjeru čekanja da iz zemlje nikne posijano sjeme, biskup je kazao 
da samo oni smisleno očekuje plodove koji su prethodno obradili zemlju, nastojali posijano okapati, prehranjivati i zalijevati. Tko pak samo čeka i pritom ništa ne radi, nema pravo očekivati plod. Spomenuo je da to vrijedi za svakog čovjeka, jer nitko od nas još nije izrastao do mjere za kojom nam srce čezne, na koju nas je pozvao Stvoritelj. Tumačeći Isusovu evanđeosku usporedbu o Gospodaru koji je otišao daleko i povjerio svoju kuću slugama, naloživši im da bdiju, očekujući njegov dolazak, biskup je kazao da je taj Gospodar Krist, koji je uzašao k Ocu, povjerio nam Crkvu kao svoju kuću u kojoj trebamo bdjeti, iščekujući njegov drugi dolazak, prigodom kojeg će biti dovršeno njegovo djelo u nama, ostvareno mukom smrći u uskrsnućem.
Pozvao je vjernike da kao članovi Crkve, čekajući i bdijući neprestano provjeravaju sami sebe, Božjom riječju okopavaju i zalijevaju vrt svog srca, duše i savjesti, da se griju na
svjetlu njegove dobrote i ljubavi kako se ne bi zaustavili u svom duhovnom rastu i počeli propadati, već neprestano rasli do punine i dovršenosti svog života. Zaključio je da je formula uspješnog života, kako u obitelji, tako u društvu, naša ljudska međusobna suradnja i svih nas zajedno s Bogom u borbi protiv zla i nastojanje oko dobra, u strpljivom čekanju da izraste onaj život koji nam je Bog po Sinu svome Isusu Kristu omogućio. Poželio je nazočnima da po toj suradnji ovoga adventa rastu u svom životu, te ožive u čvrstoj nadi onog života koji im samo Bog može darovati.
Na svršetku misnog slavlja pozvao je vjernike da pred onim mrakom kojega je u naš osobni i javni život unio nedavni događaj u Haagu saberu svoju dušu i u molitvi Bogu povjere generala Praljka, sve osuđenike, i sve ono što nose u svojim srcima kao našu hrvatsku nemoć.
