Druga nedjelja došašća (10.12.2017.)

69

LECTIO

1. čitanje: Knjiga proroka Izaije 40, 1-5.9-11

¹ Tješite, tješite moj narod,
govori Bog vaš.
² Govorite srcu Jeruzalema,
podvikujte mu,
da mu se ropstvo dȍkonča,
da mu je krivnja okajana,
jer iz Gospodnje ruke primi
dvostruko za sve grijehe svoje.
³ Glas viče:
»Pripravite put Gospodnji u pustinji,
poravnite u stepi,
stazu Bogu našemu.
⁴ Svaka dolina nek’ se povisi,
Svaka gora i brežuljak nek’ se spusti;
što je krivudavo neka se izravna,
što je hrapavo neka se izgladi!
⁵ Objavit će se tada slava Gospodnja,
i svako će je tijelo vidjeti,
jer Gospodnja su usta govorila.«
⁹ Na visoku se uspni goru,
blagovjesnice sionska!
Podigni snažno svoj glas,
blagovjesnice jeruzalemska!
Podigni ga, ne boj se,
reci judejskim gradovima:
»Evo Boga vašega!«
¹⁰Gle, Gospodin Bog dolazi u moći,
mišicom svojom vlada!
Gle, naplata njegova s njime,
i nagrada njegova pred njim!
¹¹ Kao pastir pase stado svoje,
rukama ga svojim skuplja,
jaganjce nosi u naručju,
a dojilicama otpočinut daje,

Riječ Gospodnja.

Ovaj Izaijin ulomak je dio proroštva iz vremena povratka iz sužanjstva, kad je edikt perzijskog kralja Kira dopustio Židovima, koji su bili odvedeni u ropstvo u Babilon, da se vrate u domovinu.
Proročanstvo se sastoji od mnoštva glasova: tu je prorok koji govori, tu su slušatelji kojima prorok naređuje da postanu posrednici utjehe gradu Jeruzalemu, žrtvi tolikih poniženja, a tu je i sâm grad Jeruzalem (Sion) kojemu je u konačnici upućena poruka.
Središnja poruka je Božji dolazak: »Gle, Gospodin Bog dolazi«(10. r.). Samo Gospodin znade uistinu tješiti, zauzimajući dva stava: prvi je onaj vlasti koja uistinu mijenja stanje u kojem se ovaj narod nalazi, dokidajući ropstvo (2. r.); u drugom se on prikazuje kao pastir koji vodi vlastito stado prilagođavajući se hodu svakog pojedinog (11. r.: »Jaganjce nosi u naručju,a dojilicama otpočinut daje«).
Samo Bog može tješiti, no ljudima ostaje zadaća da postanu glasnogovornici i glasnici njegove utjehe. »Tješite moj narod…govorite srcu Jeruzalema«(1-2. rr.); oni koji navješćuju utjehu moraju dijeliti Božju strast za svoj narod e biti kadri ‘govoriti srcu’.
Božja utjeha, međutim, ne isključuje da čovjek učini svoj dio. Evo stoga poziva na »pripravljanje puta u pustinji«; ovdje se doslovno misli na put koji židove iz babilonskog progonstva vraća u Jeruzalem, no pobudnica nesumnjivo poprima šire značenje: treba otvoriti srce Bogu, u činu pravog obraćenja.

2. čitanje: Druga poslanica svetoga Petra apostola 3, 8-14

⁸ Jedno, ljubljeni, ne smetnite s uma: jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan.⁹ Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju. ¹⁰ Kao tat će doći Dan Gospodnji u koji će nebesa trijeskom uminuti, počéla se, užarena, raspasti, a zemlja i djela na njoj razotkriti.
¹¹ Kad se sve tako ima raspasti, kako li treba da se svi vi ističete u svetu življenju i pobožnosti ¹² iščekujući i pospješujući dolazak Dana Božjega u koji će se nebesa, zapaljena, raspasti i počéla užarena, rastaliti. ¹³ Tȁ po obećanju njegovu iščekujemo nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva.
¹⁴ Zato, ljubljeni, dok to iščekujete, uznastojte da mu budete neokaljani i besprijekorni, u miru.

Riječ Gospodnja.

Petrove riječi danas se odnose na točno određeni problem u kršćanskoj zajednici, u kojoj netko uznemiruje vjeru vjernika dovodeći u sumnju obećanje Gospodnjeg povratka, govoreći: »Gdje je obećanje njegova dolaska?« (2 Pt 3, 4). Štoviše, prigovor ide još dublje i dotiče vjerodostojnost same Božje riječi, koja se čini da ne mijenja ništa u ljudskoj povijesti. »Otkad očevi pomriješe, sve ostaje kao na početku stvaranja« (2 Pt 3, 4).
Prvi odgovor je dan navođenjem Ps 90, 4: »Jedan je dan u očima Gospodnjim k’o tisuću drugih«; iščekivanje Isusova povratka nije pitanje količine, danâ ili stoljećâ, već kakvoće vremena koje je dano svakom pojedinom. S Božjeg gledišta vrijeme čovjeka nije zbroj danâ njegova života, već je godina milosti ponuđena za obraćenje (usp. Lk 4, 19 i 13, 8), ono je »jedan jedini dan«, dakle vrijeme objedinjeno jednom jedinom brigom koja njime treba vladati: a to je briga da mu budemo vjerni. Dani poklonjeni čovjeku jesu vrijeme prikladno za obraćenje koje Bog želi ponuditi svima, no oni koji ne smatraju da im treba obraćenje ne znaju iskoristiti tu ponuđenu im prigodu i zamjenjuju njegovu strpljivost s oklijevanjem da nešto poduzme (9. r.).
Isto tako, i kozmološke slike koje slijede: »nebesa koja će trijeskom uminuti, i počéla koja će se, užarena, raspasti, a zemlja razotkriti« (rr. 10. 12), više nego prethodni doslovni opis onoga što će se dogoditi na zemlji, žele potvrditi da će Bog uništiti zloću ovoga svijeta, da će ga korjenito obnoviti i u nj uvesti novo stanje (novo nebo i novu zemlju).

Evanđelje: Marko, 1, 1-8

¹ Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega.
² Pisano je u Izaiji proroku:

Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim
da ti pripravi put.
³ Glas viče u pustinji:
‘Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!’

⁴ Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. ⁵ Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. ⁶ Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom.
⁷ I propovijedao je: »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstih vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim«

Riječ Gospodnja.

Za Marka evanđelje Isusa, koji je Krist (Pomazanik) i Sin Božji (1. r.), ne otvara se odmah Isusovim dolaskom, već vremenom priprave. U tom vremenu priprave ističu su najmanje tri sastavnice, od kojih su prva sveta Pisma (rr. 2-3), jer će im Isusovo evanđelje dati konkretno ostvarenje i ona će se istinski shvatiti jedino meditirajući bez prestanka na onim stranicama preko kojih je Bog već bio progovorio. Riječi koje Marko ovdje donosi navodeći Izaiju dozivajući u pamet put koji valja pripraviti: Božji put prema njegovu narodu i put naroda prema Bogu.
Prelazi se, tako, na drugu sastavnicu, a to je poziv jednog proroka, Ivana Krstitelja, koji je u stanju ljudima ukazati na put u pustinji, na mjesto gdje Bog nudi mogućnost nudi mogućnost istinskog obraćenja (rr. 4.7-8). Po Marku, Ivan Krstitelj ne naglašava toliko moralno propovijedanje, nego iznad svega nužnost iščekivati ‘drugoga’, onoga koji treba doći od Božje strane.
Treća sastavnica je sâm narod koji se obraća na Ivanovo propovijedanje i kao narod izlaska odlazi u pustinju. (5. r.). Rađa se, dakle, novi narod, no to se može dogoditi samo pod jednim uvjetom: da čovjek krene na put, izađe i uputi se prema Krstitelju da prihvati njegovu poruku obraćenja. To znači zajedno ići tamo gdje odjekuje riječ Božja da se ovaj narod opet može obnoviti.

MEDITACIJA

Jedna metafora prevladava današnjim čitanjima, a to je ona ‘puta’. U tijesnoj povezanosti s metaforom staze, jest ideja Crkve kao našeg postojanja kao naroda koji se oblikuje polazeći na put. Izaija se obraća razočaranom narodu kojeg treba tješiti i kojem valja pomoći da krene na put; to su dakle od pomoći proroci kadri govoriti srcu, proroci pouzdanja a ne zloguki proroci. Pred opustošenjem naših savjesti, zapljusnutih negativnim i nihilističkim porukama, za svakoga od nas postaje važno ohrabrenje od strane proročkog navještaja.
I riječi Ivana Krstitelja idu u tom smjeru, pripremajući naša srca na dolazak onoga koji krsti u Duhu Svetom. Jamačno, njegov isposnički i pokornički lik predstavlja ne malu poteškoću našem načinu života kad više ne osjećamo potrebu za obraćenjem: ‘jeftina’ utjeha nas ne bi obogatila, već neki trajni plod.
Iznad svega je neizostavno naše svjedočenje nadahnuto na dubokoj vjeri u od Boga ponuđeno spasenje, naša volja da budemo narod koji se dade privući Krstiteljevim obećanjem, da bi potom bili u stanju uvjeriti druge da je spasenje blizu. Osim toga uvijek će se u nama pojavljivati pitanje sumnjivaca: isplati li se to? Riječ Božja nam odgovara da se isplati. Petrova poslanica nas podsjeća da je ovo vrijeme bremenito Božjom prisutnošću, a to se jedino može razumjeti ozbiljno vjerujući i zalažući se u tom svim svojim bićem: obećanje »novog neba i nove zemlje« rađa u onom koji vjeruje život istinske svetosti, koji je sâm navještaj i uočljiv znak onoga novog svijeta.

MOLITVA

Gospodine, Ti nam govoriš po prorocima koji su u potpunosti uronjeni u događaje svog naroda i svog vremena i ujedno kadri ostati u samoći ili otići u pustinju da onima koji ih slijede omoguće da ponovno slušaju tvoju Riječ.
Gospodine, Ti nam govoriš po svjedocima koji su u stanju podijeliti muke njihove braće, ljudske strahove i drame, i ujedno puni vjere u ukazivanju na Tvoju već djelotvornu nazočnost, na Tvoje obećanje koje potiče na život.
Gospodine, Ti nam govoriš po ljudi koji se hrabro znaju usprotiviti modama, navikama, predrasudama, onome što je zajedničko njihovim suvremenicima i ujedno duboko solidarni s njima u ponovnom traženju Tvog lica koje spašava, u govorenju srcu onoga koji očajava.
Pogledaj, molimo te, na svoju Crkvu, na Crkvu našeg vremena, na nas koji smo Tvoj narod, po Tvojoj milosti postavljeni prorocima i svjedocima Tvoje istine: daj nam da budemo posrednici Tvoje utjehe u samom trenutku kad razotkrivamo naše i tuđe licemjerje. U pustinjama našeg društva učini da odjekne Tvoja Riječ, da i mi ‘izađemo’, ispovijedajući naše grijehe da budemo opet uronjeni u milost Duha Svetoga.

KONTEMPLACIJA

O veličini ljubavi, po kojoj ljubimo Boga, njega izabiremo, idemo prema Njemu, do Njega dopiremo i Njega posjedujemo! Kad se pitam koje su Tvoje značajke, opažam da si najbolji put koji nas upravlja i vodi do cilja; Ti si čovjekov put k Bogu i Božji put čovjeku.
O sretna cesto, koja si jedina poznavala razmjenu velikih dobara, od kojih poteče naše spasenje! Ti si doveo Boga do čovjeka, ti upućuješ čovjeka prema Bogu. On je sišao na ovaj put, kad nam je došao u susret; mi njime idemo uspinjući se, kad idemo prema Njemu; niti je Bog mogao doći k nama, niti mi možemo ići k Njemu, osim po ljubavi.
Na znam što bi bila najveća pohvala koja bi ti se mogla izreći, ako ne tvrdnja da si učinio da Bog siđe s neba, ili da si čovjeka sa zemlje uzdigao na nebo: velika je Tvoja moć, kad se po Tebi Bog toliko ponizio a čovjek toliko uzvisio (HUGO OD SV. VIKTORA, In lode del divino amore /U hvalu božanskoj ljubavi/, Milano, 1987, str. 280-281).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Pokaži mi, Gospodine, putove svoje, nauči me svojim stazama (Ps 25, 4).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Ako je strpljivost majka čekanja, samo čekanje je to što daje novu radost u našim životima. Isus nam je dao uvidjeti ne samo naše patnje, nego i ono što ih nadilazi. »Tako ste i vi sada u žalosti; no opet ćete me vidjeti i radovat će se srce vaše«. Muškarac, žena koji ne goje nadu u budućnost, nisu u stanju stvaralački živjeti u sadašnjosti.
Paradoks čekanja nalazi se upravo u činjenici da oni koji vjeruju u sutrašnjicu mogu bolje živjeti današnjicu; da oni koji čekaju da iz žalosti provre radost mogu i u starosti otkriti obilježja novoga života; da oni koji s nestrpljenjem gledaju na Gospodinov povratak, mogu otkriti da je on već od ovog trenutka ovdje, posred njih (…).
I baš u pouzdanom i vjernom iščekivanju ljubljenoga mi shvaćamo koliko je on već ispunio naše živote. Kao što ljubav majke prema vlastitom sinu može rasti dok ona iščekuje njegov povratak, kao što oni koji se ljube mogu ponovno otkriti jedno drugo za vrijeme duge odsutnosti, tako se i naš nutarnji odnos s Bogom može produbiti i sazreti dok ostajemo u strpljivom iščekivanju njegovog povratka (H. J. M. NOUWEN, Forza della solitudine /Snaga samoće/, Brescia, 1998, str. 59-62).