Prigodom godišnjice smrti pomoćnog zagrebačkog biskupa Josipa Salača, rodom iz Daruvara, biskup Antun Škvorčević predvodio je 19. prosinca euharistijsko slavlje u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Daruvaru u koncelebraciji s Matijom Jurakovićem, zapadno-slavonskim arhiđakonom i Jozom Zorićem, pakračkim dekanom. Prethodno je u pratnji župnika Ante Ivića pohodio njegov grob, pomolio se za njegovu dušu, položio vijenac i zapalio svijeću. Pozdravljajući nazočne na početku misnog slavlja, biskup je podsjetio da je na današnji dan prije trideset i osam godina preminuo Daruvarčanin Josip Salač, i rekao da večeras želimo posvjedočiti kako ga nismo zaboravili, da pamtimo njegova opredjeljenja za Boga i njegovo djelovanje za dobro duša, i time očitovati da poštujemo naše velikane duha.
U homiliji je rekao kako nam misna čitanja pred oči stavljaju dvije situacije ljudske slabosti i nemoći, u kojima je Bog ostvario svoj naum. U prvom čitanju iz Knjige o sucima govori se kako je jedna nerotkinja, čudesnim Božjim zahvatom postala majkom glasovitog Samsona koji je odigrao značajnu ulogu u Božjem djelu spašavanja svog naroda; a u evanđeoskom ulomku, kako je starica Elizabeta, također nerotkinja, postala izabranicom 
Božjom, rodiljom Ivana Krstitelja, koji će pripraviti put Isusu Kristu Sinu Božjemu. Ustvrdio je da i danas ima ljudi koji poput spomenutih žena imaju poslušno srce, čuju i razumiju Boga te vrše njegovu volju, ali i onih koji u svojoj neposlušnosti ostaju tvrdi za Božju riječ. Podsjetio je nazočne, osobito roditelje, kako im bude teško u srcu kad ih njihova djeca unatoč mnogih uvjeravanja i opominjanja ne poslušaju, nego nastavljaju raditi po svome, a da ni Bogu nije lako s ljudima koji su mu neposlušni. Rekao je da se uvijek raduje kad u crkvi susretne vjernike koji srcem pozornim za Boga uspijevaju razumjeti one dimenzije svog postojanja u koje ih uvodi Bog, i koji su radosni što ovom zemljom ne idu sami, nego hode u prisutnosti Božjoj. Naglasio je da je otvorenost životu i rađanje djece ono područje na kojem suvremeni ljudi iskazuju osobitu tvrdoću i neposlušnost Bogu, za razliku od starine u kojoj je bilo sramota biti nerotkinjom a ideal bio biti suradnikom Božjim u stvaranju novog života, i imati brojno potomstvo.
Govoreći o čovjekovoj suradnji s Bogom, biskup je ustvrdio da je Bog mužu i ženi u braku udijelio kreativnu moć da budu začetnici novog života, i da svatko od nas zahvaljuje svoje postojanje činjenici da su se naši roditelji poslužili tom Božjom kreativnom sposobnošću i donijeli nas na svijet. Nazvao je neshvatljivim ponašanje onih ljudi koji zbog svoje sebičnosti onemogućuju Bogu da po njima ostvaruje svoj naum pobjede života. Naglasio je da Bog uvijek bira malene i neznatne ljude, koje zbog njihova siromaštva i neobrazovanosti mnogi po svojim ljudskim mjerilima smatraju beznačajnima i beskorisnima, i po njima 
ostvaruje svoje naume, jer oni imaju sposobnost duha da svoje najobičnije stvarnosti života, poput svakodnevnih kućnih poslova, žive u povezanosti s Bogom. U povijesti Crkve mnoštvo je svetaca koji su po ljudskim mjerilima bili mali i neznatni ljudi, a duhovni velikani po Božjim mjerilima. Bog je svoje opredjeljenje za malene i neznatne najsnažnije očitovao rođenjem svoga Sina u obitelji malih i neznatnih ljudi, kakvi su bili Marija i Josip, i u siromaštvu betlehemske štalice, pri čemu je progovorila njegova najveća ljubav koja je pokrenula svjetove. Ustvrdio je da se Božja istina o nama očitovala u Isusu, malenom u jaslicama a još manjem na križu, po kojem je progovorila velika Božja ljubav. Pozvao je nazočne da u svojoj malenosti pokrenuti Isusovim Duhom ovog došašća prihvate tu istinu, i na Božju ljubav odgovore svojim većom vjernošću i još zauzetijom ljubavlju. Podsjetio ih je da time što su se danas ispovjedili Bogu posvjedočili kako ne žele ostati na razini nemoći, zla i sebičnosti, koja ih čini zarobljenicima mraka, nego da osnaženi Božjim milosrđem žele zakoraknuti na put nutarnje bistrine na kojem se može ostvarivati dostojanstvo koje im je Bog udijelio, i doprinositi da život oko njih bude svjetliji i radosniji.
Ustvrdio je da je tim putem nutarnje bistrine u jednom trenutku svoga života odlučio krenuti mladi Daruvarčanin Josip Salač, koji u svojoj mladosti nije računao s Bogom, ali je kasnije postao svećenik i zagrebački pomoćni biskup. Dodao je kako je izazovno podsjetiti 
se da se to moglo dogoditi samo zato što je bio iznutra pokrenut Božjim svjetlom, u kojem je oblikovao koncept svog života po Božjim mjerilima, te u svom opredjeljenju za Boga uvijek ostao vjeran, pa i onda dok je tamnovao u Staroj Gradiški. Pozvao je nazočne, neka mole za njega i za njegovu dušu, i neka mole također i za sebe, da uvijek nastoje Bogu biti vjerni u svakodnevnom životu, i kroz tu vjernost dospjeti u Božju vječnu blizinu. U tom molitvenom raspoloženju poželio im je dobru pripravu za svetkovinu Isusova rođenja.
Na svršetku misnog slavlja biskup je upravio Bogu molitvu da Daruvarčaninu Josipu Salaču udijeli puninu svoga mira u vječnosti, a nazočnima po primjeru njegove vjernosti udijeli istu snagu. Zaželio im je radostan Božić, i zazvao na njih Božji blagoslov.
