Na susretu s novinarima, 21. prosinca, požeški biskup Antun Škvorčević predstavio je svoju ovogodišnju božićnu Poruku pod naslovom „I život bijaše svjetlo ljudima“. Nakon što u Poruci biskup čestita vjernicima svetkovinu Isusova rođenja, podsjeća ih na iskustvo tmurnog vremena tijekom minulih prosinačkih dana te kaže da mu je sunce koje je konačno zasjalo snažno dozvalo u svijest „kako smo stvoreni za svjetlo a ne za mrak, te da je radi toga naše postojanje popraćeno silnom čežnjom za svjetlom“. U tom smislu tumači u Poruci i zagrebački advent koji očarava svojim svjetlosnim scenarijem, ali još više zajedništvom ljudi koje se na njem ostvaruje. Istaknuo je: „Voditeljica adventskog projekta protumačila je kako je Beč – a uz njega vjerojatno i neka druga svjetska mjesta – po svjetlosnim efektima možda privlačniji od našega glavnog grada. Ali, ustvrdila je, Zagreb je ljepši od njih zbog toga što brojni njegovi građani i posjetitelji žive otvorenost, toplinu, blizinu, zajedništvo i radost, stvarajući ugođaj posebne ljudske dimenzije. To naš advent uzdiže iznad čisto komercijalnog projekta i čini ga izazovnim.“
S tog polazišta biskup je ustvrdio da je Božić dalekosežnija Božja inicijativa u povezivanju ljudi, jer je u rođenju Isusa Krista „uspostavljeno najdublje zajedništvo između Boga i čovjeka, povezano nebo i zemlja, obasjana naša smrtna staza, te su čovjek i svijet u njegovu svjetlu dobili neke svoje posebne dimenzije. Božić nam doziva u svijest da se u lutanjima suvremenim mrakom nije ugasilo naše hrvatsko svjetlo, Isus Krist, koji je sebe ugradio u naše postojanje te je već četrnaest stoljeća prisutan među nama. On nas poziva da mu se obnovljenom vjernošću približimo, kako bi nas snažnije obasjao, međusobno povezao u zajedništvo ljudskog poštovanja i dostojanstva, sloge i mira, zauzetosti oko onoga što je za istinsko dobro pojedinca, obitelji i cijeloga društva. Isus Krist je Božja inicijativa za naše najteže ljudske situacije, o čemu svjedoči siromaštvo štalice u kojoj se on rodio te križ odbačenosti i prezira na kojem je umro. Božja inicijativa ostvaruje se među nama kao prisutnost Sina koji ljubi, trpi, tješi, hrabri, zajedno nosi naše terete siromaštva, umire za nas te tako liječi naše ranjenosti i izgubljenosti. U njemu je „život ljudima postao svjetlost“. On je više od umjetnog adventskog zagrebačkog ili božićnog hrvatskog svjetla, jer je „istinsko svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka“.
Biskup potom podsjeća da na tom temelju ne grade oni ljudi koji svakodnevno tumače kako u Hrvatskoj ništa ne valja, kako se ništa ne može i ne isplati te kaže: „Ovaj defetistički pristup postao je životnom filozofijom određenog broja ljudi i u Slavoniji, te nas ta filozofija psihološki oslabljuje a na praktičnoj razini umrtvljuje. Božić nas potiče da se odupremo takvom pristupu životu. Oni koji su obasjani svjetlom blizine Sina Božjega i zahvaćeni snagom njegove pobjedničke ljubavi nad smrću imaju hrabrosti u svakom životnom stanju djelovati, uvjereni da nema situacija u kojima ne bi mogli pobijediti. Isus Krist je snaga i pokretač njihovih životnih inicijativa i u najtežim okolnostima osobnog, bračnog ili društvenog života. Ohrabruju primjeri ljudi koji, vjerujući u mogućnost napretka kod nas, međusobno se udružuju, stvaraju koncept djelovanja, prave važne korake u poduzetništvu ili radu na poljoprivrednoj zemlji, ostvaruju pomake na bolje, čine svojim marom i žrtvom našu Hrvatsku i Slavoniju ljepšom, svjedoče da postoji alternativa pokatkad lakom donošenju odluka o iseljenju u inozemstvo.“
U Poruci biskup Škvorčević zatim naglašava da Božić potvrđuje vrijednost čovjeka i života iznad onoga što imamo, odnosno nemamo te nastavlja: „Božić nas želi oduševiti za život, otvoriti oči za njegovu vrijednost i probuditi spremnost žrtvovati se za njega. Uistinu, ako sasvim ozbiljno promislimo, iznenađujuće je što svaki od nas postoji. Sama činjenica da živimo kao ljudi, kao jedinstvene i neponovljive osobe, od neprocjenjiva je značenja, te vlastito postojanje trebamo prihvatiti sa zahvalnošću i radošću. ‘Lijepo je što postojim’, trebala bi biti naša svakodnevna jutarnja zahvalna molitva, u uvjerenju da je život najveća vrijednost koju smo po naumu Božje ljubavi primili. Pogledajmo jedni druge u obitelji, na poslu, u školi i na drugim životnim mjestima pa zadivljeni svaki dan recimo: ‘Lijepo je što postojimo’! Tako ćemo se oduprijeti napasti da vrednujemo sebe po onom što nam možda nedostaje, po zdravlju ili bolesti, po mladosti ili starosti, izbjeći ćemo da jedino tome posvetimo pozornost te budemo nesretni ljudi, prezirući ono što jesmo. Zapitajmo se s Isusom: ‘Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?’ (Mt 6,25). Osim toga, prosuđujući sebe s polazišta života koji nam je darovan, stječemo sposobnost da s posebnom osjetljivošću i strahopoštovanjem pristupamo tek začetom ljudskom životu kao neizmjernoj vrijednosti koju treba štititi. Darovanost života razlog je zbog kojeg prihvaćamo sebe u cjelovitosti svoje pojavnosti, bez pokušaja da našoj spolnoj određenosti dajemo značenje ideološki smišljenog roda, te postanemo žrtvama antropološke konfuzije suvremenog društva. Vrednujući život kao Božji dar, crpimo snagu da novim žarom nastojimo oko poštivanja i pomaganja svakog čovjeka u njegovoj posebnosti: Pripadnike različitih rasa i nacionalnosti, vjera i nazora na svijet, bolesnog čovjeka, starog, siromašnog, ovisnog o drogi, alkoholu ili nekoj drugoj nemoći, ugroženog na bilo koji način. Našu posebnu pozornost zaslužuju umirući, kojima je potrebna naša blizina i poštivanje njihova života kao nepovredive vrijednosti sve do prirodne smrti. To je antropologija Božića, Boga koji je rođenjem svoga Sina potvrdio naše ljudsko dostojanstvo i u koje je uložio ljubav svoga Sina na križu. „
Biskup Škvorčević završava Poruku tvrdnjom da su vjernici Požeške biskupije učvrstili svoje opredjeljenje za navedeni pristup životu na nedavnom Trećem biskupijskom euharistijskom kongresu o 20. obljetnice utemeljenja Biskupije, te im je zahvalio za sudjelovanje na njemu, i pozvao da se ovog Božića u tom obnove.
