LECTIO
1. čitanje: Djela apostolska 10, 34a.37-43
U one dane:
³⁴ Prozbori Petar i reče: ³⁷ »Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: ³⁸ kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao. ³⁹ Mi smo svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na drvo! ⁴⁰ Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ⁴¹ , nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih. ⁴² On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti: Ovo je onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih! ⁴³ Za nj svjedoče svi proroci: da tko god u nj vjeruje, po imenu njegovu prima oproštenje grijeha.«
Riječ Gospodnja.
Pun Duha Svetoga, u kratkom i nadahnutom govoru Petar sažima sve što se događalo s Isusom Kristom. Po Petru, koji je već odbacio zapreke strogoga opsluživanja židovskog zakona, navještaj spasenja – kérygma – prvi put dopire do pogana, od kojih su mnogi došli do vjere jer im je srce otvoreno za slušanje. Donoseći nam ovaj govor, Luka nam prenosi vjerodostojne ulomke službe ‘prve evangelizacije’ Crkve koja se rađa. Tema propovijedanja je jedinstvena: sama osoba Isusa iz Nazareta, Mesije kojega je Bog pomazao Duhom Svetim (r. 28). Apostoli mogu svjedočiti da je on za svoga zemaljskog života činio čudesa, liječio bolesnike, izgonio zloduhe iz onih koji bijahu pod vlašću đavla. Ipak vjera, misionarski žar, nezadrživa radost njegovih učenika, dolaze iz vazmenog otajstva, iz susreta s uskrslim Kristom, za kojega su mislili da je zauvijek umro. O tome oni svjedoče. Onoga Isusa koji je, odbačen, raspet umro, »Bog je uskrisio«, potvrđujući time istinu onoga što je on propovijedao. Važno je uočiti da se ovdje uskrsnuće pripisuje Bogu a ne Kristovoj vlastitoj moći, što je dokaz drevnosti ovoga kerigmatskog ulomka.
A Petar u svom žaru uporno naglašava: to nisu tek puke priče, već zbilja tako stvarna da se može opisati dvama svakodnevnim izrazima: »s njime smo jeli i pili«. Isus se očitovao »svjedocima od Boga predodređenima«, no to izabranje je katoličko, otvoreno za sve i svima dostupno. Apostoli imaju zadatak naviještati, jer svi moraju znati da je Bog postavio sucem živih i mrtvih (usp. Dn 7, 13; Mt 26, 64) Raspetoga-Uskrsloga koji je vlastitom žrtvom priskrbio otkupljenje grijeha svakome koji vjeruje u njega (rr. 42s).
2. čitanje: Poslanica svetog Pavla apostola Kološanima 3, 1-4
Braćo:
¹ Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore , gdje Krist sjedi zdesna Bogu! ² Za onim gore težite, ne za zemaljskim! ³ Tȁ umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! ⁴ Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.
Riječ Gospodnja.
U poslanici Kološanima – jednoj od tzv. ‘uzničkih poslanica’ – Pavlovo razmišljanje, koje uvijek polazi od uskrsnog događaja (usp. Kol 1, 12-14), uspijeva dohvatiti kozmičke dimenzije Kristova otajstva, kojega imenuje nekim temeljnim nazivima. On je stvoritelj zajedno s Ocem (1, 16), prvorođenac stvorenja i novi Adam (1, 15), glava tijela koje je Crkva i otkupitelj svijeta (1, 16-20). Po krštenju, koje ga čini dionikom Gospodinove smrti i uskrsnuća i životom po vjeri, koja u potpunosti razvija krsnu klicu, kršćanin postaje živi ud Kristov. To uključuje ne samo nastojanje da se odrekne grijeha i zaživi novim životom, nego i odlučno opredjeljenje za nebeske stvarnosti, ojačan sviješću o vlastitom identitetu sina Božjega, hodočasnika u vječni grad, prema kojem, u jednu ruku, teži, dok se, u drugu ruku – u uskrslom Kristu –ondje već nalazi.
Otuda potreba mudro izabirati i tražiti »ono što je gore«, što je u skladu s uskrslim, nebeskim životom. Otuda i poziv da napustimo sve ono što postojanje čini previše izvanjskim i ispraznim (3, 3). Kršćanin je mrtav ‘zemaljskim stvarima’ i živi skriven u Živome. Kad se Krist očituje u slavi, tada će se također objaviti, pred očima sviju, duhovna ljepota onih koji su, živeći po vjeri u svakodnevnom prianjanju uz Krista, u njemu pronašli jedinstvo i puninu (3,4).
ili:
2. čitanje: Prva Korinćanima 5, 6b-8
Braćo:
⁶ Zar ne znate da malo kvasca sve tijesto ukvasa? ⁷ Očistite stari kvasac da budete novo tijesto, kao što i jeste beskvasni jer već je žrtvovana Pasha naša, Krist. ⁸ Zato svetkujmo, ne sa starim kvascem ni s kvascem zloće i pakosti, nego s beskvasnim kruhovima čistoće i istine.
Riječ Gospodnja.
Susret s uskrslim i živim Kristom određuje moralno ponašanje kršćanina, već slobodnog od više ili manje strogih ili sitničavih normi. Pavao se, dakle, bez ikakvog naprezanja, može pozvati na vazmeno otajstvo, dok se s autoritarnom čvrstoćom mora umiješati u određene nečasne radnje koje su se dogodile u korintskoj zajednici.
Nadovezujući se na obred židovske pashe, koji je Isus doveo do ispunjenja kao spomen svoje spasonosne smrti, Pavao podsjeća na običaj da se prije blagdana spali sav stari kvasac, simbol propadljivosti koja ne smije zagaditi novi život (r. 7).
Vi sami – veli on Korinćanima – morate biti čisti, novi kruh, što ga Krist posvećuje prinosom samoga sebe. On je prava Pasha, žrtveni jaganjac, čija nas krv štiti od zatornika (Izl 12, 12s). Svjestan značenja takve žrtve, kršćanin je pozvan živjeti u novosti izbacujući iz srca kvasac starih navika, malih ili velikih poroka s kojima je suživio, kako bi se pojavio pred Bogom u čistoći i istinitosti, kao novi vazmeni kruh (r. 8).
Evanđelje: Ivan, 20, 1-9
U ono vrijeme:
¹ Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. ² Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«
³ Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. ⁴ Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. ⁵ Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. ⁶ Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže ⁷ i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednom mjestu.
⁸ Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. ⁹ Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.
Riječ Gospodnja.
Prije negoli će se susresti s uskrslim Gospodinom, učenici proživljavaju bolno iskustvo praznog groba: utvrđuju odsutnost Isusova tijela. Četvrti evanđelist jako naglašava tu činjenicu, uvodeći u dijalektiku gledanja/vjere/duhovnog viđenja koje se postupno razvija i raste u 20. I 21. Poglavlju, pozivajući i čitatelja i sve koji ne vidješe a vjeruju (20, 29). U ovoj je perikopi to izraženo upotrebom triju različitih glagola: ugleda, opazi i vidje (rr. 1, 5.6.8), koji su inačice ljudske radnje gledanja.
Izvještaje o uskrsnuću otvaraju dva vremenska pojašnjenja: »Prvi dan un tjednu« i »Još za mraka«. Dan kojim započinje novi tjedan tako će postati početak novog stvaranja, pravi ‘dan Gospodnji’ (dies dominica), u kojem vjera koja ljubi, još neobasjana svjetlom Uskrsloga, ipak hodi u tami, i odlazi iznad smrti.
Marija Magdalena je pralik te vjernosti. Došavši na grob – po svemu sudeći ne sama, kako pokazuje množina u r. 2b – »opazi« (blépei, r. 1) da je kamen s groba dignut. Sva obuzeta tim što je vidjela, ne primjećuje ništa drugo osim toga i odmah trči nestanak Gospodina prijaviti Petru – čiju važnost u uskrsnim događajima ističe sve predaje – i »učeniku kojega je Isus ljubio«, a to je po svemu sudeći isti onaj Ivan kojemu predaja pripisuje četvrto evanđelje. Ovaj posljednji stiže prvi na grob, ali odmah u nj ne ulazi. I on najprije »opazi« (blépei, r. 5) povoje gdje leže). Stiže Petar; ulazi i »ugleda« (theorêi, r. 6) povoje gdje leže – što navodi na pomisao da su ostali na svom mjestu, bez tijela oko kojeg su bili omotani – i ubrus koji pokrivaše lice, svijen i odložen sa strane.
Evanđelist nam daje dragocjene zabilježbe. Znakovito je razlikovanje ovih pojedinosti od onih koji se odnose na uskrišenje Lazarevo (11, 44). Pomni Petrov pogled na svaku pojedinost unutar praznog groba stvara ozračje velike tišine, zaustavljenog pitanja… »Tada uđe i onaj drugi učenik, i vidje i povjerova« (r. 8). Glagol koji je ovdje upotrijebljen je êiden. Da se shvati njegovo značenje dovoljno je pomisliti da od njega potječe riječ »ideja«. Učenik, sada, vidjevši, shvaća što se dogodilo. Od stvarnosti koju vidi pred sobom prelazi na onu skriveniju, dolazi do vjere, premda još nejasne, kako pokazuju 9. redak i nastavak izvještaja, iz kojeg proizlazi da čovjek nema vjeru kao trajni posjed, već je ona početak zajedničkog hoda s Gospodinom, zajedništvo koje se održava živim i produbljuje, kako bi doseglo do punine života s njime u kraljevstvu svjetla bez kraja i konca.
MEDITACIJA
»Moja radost, Krist je uskrsnuo«. Tim je riječima sv. Serafin Sarovski običavao pozdravljati svoje posjetitelje, bivajući tako u svako vrijeme glasnik uskrsne radosti. U uskrsno jutro, po evanđeoskom pripovijedanju, uskrsnuće svim ljudima naviještaju sami anđeli i, nakon njih, pobožne žene na povratku s groba, apostoli i kršćani kasnijih naraštaja, već sada zauvijek živi u Živome. Njihove riječi su poziv, gotovo izazov. One u svačijem srcu uvijek iznova postavljaju temeljno životno pitanje: Tko je za tebe Isus? No to bi pitanje ostalo bolno otvorena rana, kad istovremeno ne bi naznačilo gdje pronaći odgovor. Ne treba među mrtvima tražiti Začetnika života. Isusa se neće pronaći na stranicama povijesnih knjiga niti u riječima onoga koji ga opisuje kaom jednog od tolikih učitelja mudrosti čovječanstva. Slobodan od okova smrti, on sâm dolazi ususret; ima mnogo načina da ns životnom putu naiđemo na njega, koji se ne libi s hodočasnikom biti hodočasnik, prosjak, obični vrtlar. On, Neizrecivi, potpuno Drugi, daje se pronaći u svojoj Crkvi, poslanoj donijeti radosnu vijest uskrsnuća sve do krajnjih granica zemlje.
Samo je jedno pitanje uistinu važno: krenuti na put u zoru, više ne oklijevati, zarobljeni predrasudama i strahovima, nego nadvladati tmine sumnje. Zašto se i danas ne bi moglo dogoditi da susretnemo Gospodina živog? Štoviše, ssigurno se može dogoditi. Za svakoga će biti drugačiji način i drugačije mjesto, sasvim osobni. Međutim, jedan je ishod takvog događaja: korjenita preobrazba osobe. Susrećeš li brata koji te bez stida pozdravlja: »Moja radost, Krist je uskrsnuo«? Pa ipak, budi siguran da je on susreo Krista. Susrećeš li nekoga tko se potpuno darovao braći i koji sav teži za onim što je gore? Pa ipak, budi siguran da je on susreo Krista. Slijedi njegove stope, nastoj otkriti njegovu tajnu pa će i tebi kucnuti toliko željeni čas.
MOLITVA
Učini, Gospodine, da se mi osjetimo da nas ti koji si Prisutni pozivaš, gledaš poznaješ, i da tako možemo otkriti jedincatu vrijednost našeg postojanja usred beskrajnog mnoštva drugih stvorova.
Daruj nam ponizno srce, otvoreno i raspoloživo, da tre mognemo susresti i dopustiti ti da na nas staviš svoj božanski pečat, koji je kao rana duboka, bol i radost bez imena: sigurnost da smo stvoreni za tebe, da ti pripadamo i da ne možemo željeti drugo nego zajedništvo života s tobom, svojim jedinim Gospodinom.
K Tebi ovoga uskrsnog jutra želimo prići bosih nogu nade, da te dotaknemo praznom rukom siromaštva, da te gledamo čistim očima ljubavi i da te slušamo otvorenih ušiju vjere. I dok, s drhtanjem, dolazimo k Tebi, zazivamo tvoje ime, koje poput glazbe i pjesme odzvanja u najdubljoj nutrini našeg srca, gdje Duh Sveti neizrecivim uzdasima oplakuje našu bol, te nas slatkoćom i snagom potiče na put ljubavi.
KONTEMPLACIJA
Bit ćeš u stanju prepoznati da je tvoj duh potpuno uskrsnuo u Kristu ako budeš mogao reći s najiskrenijim uvjerenjem: »Ako Isus živi, to mi je dovoljno!« Ta riječ doista izražava duboko prianjanje dostojno Isusovih prijatelja. Kako je čista privrženost onoga koji može reći: »Ako Isus živi, to mi je dovoljno!« Ako on živi, ja živim, jer je moja duša navezana na njegovu, štoviše, on je moj život i sve ono što mi je potrebno. Što mi zapravo može nedostajati, ako Isus živi? Štoviše, ako budem lišen svega ostaloga, ništa mi ne znači, sve dok Isus živi…Ako bi njemu bilo drago da ja nedostajem samome sebi, meni je dosta da on živi, pa bilo to sebi samome. Kad Kristova ljubav tako potpuno prožme srce čovjeka, do mjere da on zanemari i zaboravi samoga sebe i bude osjetljiv jedinio na Isusa Krista i na ono što se odnosi na Isusa Krista, samo je tada ljubav u njemu savršena. (GUERRICO D’IGNY; Sermo in Pascha I,5).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore« (Kol, 3, 1).
ZA DUHOVNO ČITANJE
U zamršenom odvijanju događaja pronađeno je središte, otkriveno je uporište: Krist je uskrsnuo! Postoji jedna jedina istina: Krist je uskrsnuo! Postoji jedna jedina istina za sve: Krist je uskrsnuo!
Da Bogočovjek nije uskrsnuo, sav bi svijet tada postao potpuno besmislen i Pilat bi imao pravo postavljajući svoje omalovažavajuće pitanje: »Što je istina?« Da Bogočovjek nije uskrsnuo, tada bi najdragocjenije stvari nepovratno postale pepeo, ljepota bi neopozivo bila izgubljena. Da Bogočovjek nije uskrsnuo, tada bi se most između neba i zemlje zauvijek srušio. I mi bismo ih izgubili oboje, jer ne bismo upoznali nebo i ne bismo se mogli obraniti od uništenja zemlje. Međutim, uskrsnuo je onaj pred kojim smo vječno krivi, a Pilat i Kajfa su prekriveni sramotom.
Poklik radosti obuzima stvorenje koje kliče od čiste sreće, jer je Krist uskrsnuo i poziva k sebi svoju Zaručnicu: »Ustani dragano moja, ljepoto moja i dođi!« Dovršuje se veliko otajstvo spasenja. Raste sjeme života i čudesno se obnavlja srce stvorenja. Zaručnica i Duh govore Jaganjcu: »Dođi!«. Sva u slavi, u sjaju svoje prvotne ljepote, Zaručnica će susresti Jaganjca (P. FLORENSKIJ, Il cuore cherubico /Kerubinsko srce/, Casale Monferato 1999, 172-174, passim).
