NEDJELJA DOBROG PASTIRA (22. 04. 2018.)
LECTIO
1. čitanje: Djela apostolska 4, 8-12
⁸ U one dane Reče Petar pun Duha Svetoga: »Glavari narodni i starješine! ⁹ Zar mi danas odgovaramo zbog dobra djela učinjena bolesnu čovjeku? Po kome je ovaj spašen? ¹⁰ Neka bude znano svima vama i svemu narodu Izraelovu: po Imenu Isusa Krista Nazarećanina, kojega ste vi raspeli, a kojega Bog uskrisi od mrtvih! Po njemu ovaj stoji pred vama zdrav!
¹¹ On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste,
ali koji postade kamen zaglavni.
¹² I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga Imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.«
Riječ Gospodnja.
Ozdravljenje hromoga ponudilo je Petru prigodu da progovori mnoštvu sabranom u hramu (3, 12-26) koje se je, u čudu velikom, otvorilo vjeru u Isusa. Upoznati s događajima, židovski glavari hapse apostole. Pred Sinedrijem (židovsko veliko vijeće) Petar odgovara »pun Duha Svetoga« (po Isusovu obećanju: Lk 12, 11s.).
Temeljne tvrdnje njegova govora sve više i sve bolje opisuju lik mesije. Iznad svega on izjavljuje »kojom snagom ili po kojem imenu« je učinio to čudo (7. r.): to nije ljudsko djelo, već plod »moći Isusova imena«. Čudo se moglo dogoditi – to je drugo tvrdnja – jer je Nazarećanina, kog glavari židovski razapeše, Bog uskrisio. Ozdravljenje hromoga potvrđuje djelotvornost njegove trenutne nazočnosti, trajnost njegova poslanja, a ta je spašavati (spasitelj je etimološko značenje riječi ‘Isus’). On ne samo da je sada živ, nego je on – to je treća točka govora – jedini Spasitelj, kako potvrđuju Pisma. Kamen koji odbaciše graditelji (Ps 118, 22), kamen spoticanja koji proniče nakane srdaca (Iz 8, 14), Isus je temelj (Lk 20, 17s), na kome sve počiva (Iz 28, 16). »Graditeljima«. To jest glavarima naroda, Petar daje razumjeti kako si nijedan čovjek ne može prisvojiti pravo gospodovanja nad osobama, već samo mudro raspoređivati pojedino kamenje na takav način da se izgradi čvrsta građevina: temelj, postojan i dobro provjeren bolima muke, već je postavljen. »Nema ni u kom drugog spasenja«.
2. čitanje: Prva poslanica svetog Ivana apostola 3, 1-2
Ljubljeni:
¹ Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo.
A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega. ² Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest.
Riječ Gospodnja.
U samo dva retka Ivan s velikim divljenjem promatra stvarnost koja utemeljuje naše kršćansko postojanje: ljubav koju nam je Bog, Otac, darovao u izobilju, do te mjere da je na svijet poslao svoga Sina jedinorođenca da mi imamo život po njemu (4, 9). Njegovom žrtvom (2, 2) čovjek je ne samo otkupljen od grijeha, nego je i uzdignut na veće dostojanstvo. Krštenje, koje je sakramentalno uranjanje u Kristovo vazmeno otajstvo, stvarno mu daje identitet sina Božjega.
Jedna tako velika i nečuvena stvarnost ipak se ne shvaća uvijek, pa stoga biva podcijenjena. Kao što je sam Isus prorekao svojim učenicima, svijet »mrzi« one koji mu ne pripadaju. Pod pojmom »svijet« ne treba pak razumjeti samo izvanjsku stvarnost, već nutarnje stanje, stvarnost grijeha, sklonost na zlo koja one koji su već kršteni nagoni ponašati se kao neprijatelji evanđelja.
Ivan je dakle uporan u podsjećanju kršćana na »spoznaju vjere«, to jest da održe živom svijest da su po posinjenju za djecu Božju primili milost, da su pozvani na gledanje Boga, na život potpunog zajedništva s njime u slavi, kad u njemu budemo uistinu spoznali i nas same. Vidjeti Boga, međutim, je blaženstvo čistog srca (usp. Mt 5, 8): naša sadašnja stvarnost i naše buduće stanje sa sobom dakle nose nastojanje trajnog obraćenja (3. r.), koje je potpomognuto ne toliko dragovoljnim naporima, već je hranjeno željom da uživaju u gledanju Boga i da odgovore na njegovu ljubav.
Evanđelje: Ivan, 10, 11-18
U ono vrijeme: Reče Isus:
¹¹ »Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. ¹² Najamnik – koji nije pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: ¹³ najamnik je i nije mu do ovaca. ¹⁴ Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, ¹⁵ kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce. ¹⁶ Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir. ¹⁷ Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. ¹⁸ Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.«
Riječ Gospodnja.
Ozdravljenje hromoga ponudilo je Petru prigodu da progovori mnoštvu sabranom u hramu (3, 12-26) koje se je, u čudu velikom, otvorilo vjeru u Isusa. Upoznati s događajima, židovski glavari hapse apostole. Pred Sinedrijem (židovsko veliko vijeće) Petar odgovara »pun Duha Svetoga« (po Isusovu obećanju: Lk 12, 11s.).
Temeljne tvrdnje njegova govora sve više i sve bolje opisuju lik mesije. Iznad svega on izjavljuje »kojom snagom ili po kojem imenu« je učinio to čudo (7. r.): to nije ljudsko djelo, već plod »moći Isusova imena«. Čudo se moglo dogoditi – to je drugo tvrdnja – jer je Nazarećanina, kog glavari židovski razapeše, Bog uskrisio. Ozdravljenje hromoga potvrđuje djelotvornost njegove trenutne nazočnosti, trajnost njegova poslanja, a ta je spašavati (spasitelj je etimološko značenje riječi ‘Isus’). On ne samo da je sada živ, nego je on – to je treća točka govora – jedini Spasitelj, kako potvrđuju Pisma. Kamen koji odbaciše graditelji (Ps 118, 22), kamen spoticanja koji proniče nakane srdaca (Iz 8, 14), Isus je temelj (Lk 20, 17s), na kome sve počiva (Iz 28, 16). »Graditeljima«. To jest glavarima naroda, Petar daje razumjeti kako si nijedan čovjek ne može prisvojiti pravo gospodovanja nad osobama, već samo mudro raspoređivati pojedino kamenje na takav način da se izgradi čvrsta građevina: temelj, postojan i dobro provjeren bolima muke, već je postavljen. »Nema ni u kom drugog spasenja«.
MEDITACIJA
Gospodin nam se predstavlja kao dobri pastir, onaj koji brani od opasnosti svoje ovce i vodi ih na životne pašnjake, pozivajući ih da ga slijede s povjerljivom sigurnošću na putu na kojem im prethodi i na kojem ih prati. Neprimjerena slika da se progovori ljudima našeg vremena? U stvari, dvije osobine koje označuju Isusa kao pravog, dobrog pastira pomažu nam da se snađemo u mnoštvu ponuda modernog društva.
Isus tvrdi iznad svega da dobri pastir »život svoj polaže za ovce«, ne samo riječima, nego i djelima. Kolika naučavanja, koliki učitelji mudrosti ili znanosti nam obećavaju da će nas odvesti daleko, do potpunog ostvarenja…Ali tko može osloboditi čovjeka od sve težeg i nerazumljivijeg ropstva grijeha, iz kojeg potječe svako drugo ropstvo? Isus daje svoj život da nas probudi za život beskrajnih obzora, pun nade i ljepote. K tome, on »poznaje svoje ovce«, s njima ulazi u odnos kakav ga sjedinjuje s Ocem, odnos ljubavi tako cjelovite i sebedarne da drugoga čini osobom, da postoji u svojoj istini i svojoj drugačijosti, da ga osposobi potpuno se izraziti u daru samoga sebe. Ako prihvatimo život što nam dobri pastir daje, ako dopustimo da nas on sa sobom uvede u odnos spoznaje/zajedništva ljubavi, već sada ćemo moći začuđeno otkriti da smo stvarno sinovi Oca, a u vječnosti ćemo biti njemu slični. Neka nam srce ne otvrdne, te odbacimo onaj ugaoni kamen što ga je Bog postavio za temelj novog čovječanstva: Krist je jedino pravo spasenje čovjeka; upravimo svoje korake njegovim sigurnim stopama!
MOLITVA
Isuse, božanski goste i prosjače ljubavi na vratima ljudskog srca, učini da nam ništa ne bude slađe, ništa poželjnije od hodanja s tobom i prebivanja u tebi. Sad u postljudskom razdoblju, u surovim ljudskim situacijama, potom kroz vjekovječne vjekove, na sočnim nebeskim pašnjacima.
Učini sve to zbog ljubavi svog imena, da očituješ svoju slavu u radosti našega spasenja. »Dobrota i milost pratit će mene« na svim mojim životnim putovima, ne jer mu se ništa loše neće dogoditi, već stoga što će sve s tobom biti milost, življena u radosti i miru.
KONTEMPLACIJA
Ti, čovječe, moraš priznati što si bio, gdje si boravio, kome si bio podvrgnut: bio si izgubljena ovca, bio si u pustom i bezvodnom kraju, hranio si se trnjem i korovom, bio si povjeren najamniku koji te nije štitio kad bi naišao vuk. Sada te, naprotiv, traži pravi pastir koji te je iz ljubav stavio na svoja ramena, natrag te vratio u ovčinjak, a to je kuća Gospodnja, Crkva: tu je tvoj pastir Krist i tu ovce zajedno borave.
Taj pastir nije poput najamnika pod kojim si bio kad te pritiskala tvoja bijeda i kad si se plašio vuka. Briga s kojom o tebi skrbi dobri pastir vidi se iz činjenice da je on za tebe položio svoj život. Dao je sebe vuku koji je tebi prijetio, davši se ubiti za tebe. Sada, dakle, stado počiva sigurno u ovčinjaku, i nisu mu više potrebni drugi da zatvaraju i otvaraju ulazna vrata: Krist je pastir i vrata, on je ujedno i pašnjak i onaj koji pašu daje. Pašnjaci što ih je dobri pastir pripravio za tebe i na koje te je odveo, nisu oni zeleni pašnjaci puni raznih trava, slatkih i gorkih, kakve su na njemu sada, već prema godišnjim dobima. Tvoj pašnjak je riječ Božja, a tvoje su zapovijedi slatka polja gdje valja pasti. (AUGUSTIN, Govor 366, 3).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Zla se ne bojim jer ti si sa mnom« (Ps 22, 4).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Kad Isus kaže: »Ja sam pastir dobri, poznajem svoje ovce«, pojmu ‘poznavati’ treba pridati sve ono što najdubljega, najsrdačnijega ima na usnama Gospodina Isusa. »I moje ovce mene poznaju«, jer tako i mi moramo poznavati sebe onim životnim poznavanjem koje nadilazi svaku spoznaju.
Jednoga dana shvatio sam na egzistencijalni način što je ‘poznavanje’ dobrog pastira. Bijah za stolom, u podne. Radili smo cijelo jutro, gadni posao, noseći vreće šećera. Sjeđah na čelu stola i na taj sam način, s obzirom na raspored mjesta, gledao svakoga svog kolegu licem u lice. Pogodila me činjenica da su njihova lica bila prekrivena nekom vrste bezimene maske, od prašine, prljavštine, umora…Svi su bili slični jedni drugima. Nakon ručka, budući da je ostalo nešto slobodnog vremena, nekih pola sata prije nastavka rada, s petoricom ili šestoricom njih odlazim u mali kafe-bar Gaby, nazvan po vlasnici. Bijaše to prava marsejeza (žena iz Marseillea), vesela, živahna, vedra; i svaki put kad sam odlazio u bar Gaby, mislio sam na Isusove riječi: »Ja poznajem svoje ovce, i mene poznaju moje«. Doista vlasnica bara Gaby poznavala je ovce koji su dolazile k njoj na piće; znala je ime, prezime i nadimak svakoga od njih. Pa i imena koja bi zvučalo neugodno na usnama nekoga drugoga, kad bi ih ona izgovorila poprimala bi prijateljski prizvuk. Poznavala me je. Za nju sam ponekad bio Jackie, pokatkad ‘Očalinko’. Svatko je bio netko. Dakle, u dodiru s tom ženom koja je poznavala svoje ovce i koju su njezine ovce poznavale, vidio sam kako pada maska koja me je toliko pogađala časak ranije u blagovaonici: pred tom su ženom ponovno postali ljudi, s vlastitim imenom i prezimenom. I – iznenada – izbijalo je nešto svjetlo i jednostavno iz njihovih pogleda koji su ponovno postajali dječački pogledi (J. LOEW, Gesù chiamato il Cristo /Isus zvani Krist/, Brescia, 1971, str. 182s, passim).
