LECTIO
1. čitanje: Djela apostolska 1, 1-11
¹ Prvu sam knjigu, Teofile, sastavio o svemu što je Isus činio i učio ² do dana kad je uznesen pošto je dao upute apostolima koje je izabrao po Duhu Svetome. ³ Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem. ⁴ I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju obećanje Očevo »koje čuste od mene: ⁵ Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim«.
⁶ Nato ga sabrani upitaše: »Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?« ⁷ On im odgovori: »Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. ⁸ Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.«
⁹ Kada to reče, bî uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. ¹⁰ I dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći ¹¹ i rekoše im: »Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.«
Riječ Gospodnja.
Kratki proslov Djela apostolskih povezuje ovu knjigu s Lukinim evanđeljem kao njegov drugi dio, i pruža sintezu Isusova zemaljskog djelovanja (rr. 1—3). Taj sažetak sadrži dragocjene podatke: Luka naime želi istaknuti kako su apostoli, izabrani u Duhu, svjedoci čitavog djela, naučavanja, muke i smrti Isusove i primatelji posebnih uputa koje im je Uskrsli dao prije svoga uzašašća na nebo. Za to ih je ovlastio Gospodin, koji ih je postavio za temelj Crkve svih vremena (Ef 2, 20; Dj 12, 14). Isus pokazuje da ima plan kojega njegovi u potpunosti ne razumiju (rr. 6s.). Kraljevstvo Božje o kojem govori (r. 3b) ne podudara se s mesijanskim kraljevstvom Izraela, samo Otac znade njegovo vrijeme a njegove granice su »krajevi zemlje« (rr. 7s.).
Apostoli dakle primaju poslanje, no njihov zadatak nije da ga ‘programiraju’. Oni samo moraju biti potpuno na raspolaganju Duhu, kojega je Otac obećao (rr. 4-8). Kao nekoć Abraham, i apostoli također moraju napustiti svoju zemlju – svoju sigurnost, svoja očekivanja – i donositi evanđelje u udaljene zemlje, bez straha od progonâ, naporâ i odbijanjâ. Povjeravanje poslanja zaključuje Kristovo djelo spasenja na zemlji. Nakon što je ostvario lik apokaliptičkog Sina čovječjega, on se podiže u visinu, u nebo (tj. k Bogu) pred očima apostola – svjedoka dakle njegove proslave – i oblak ga oduze njihovu pogledu (usp. Dan 7, 13).
Čitavo Isusovo služenje Luka predstavlja kao uzlaženje (iz Galileje u Jeruzalem i iz Jeruzalemu na nebo) i kao izlazak, koji se sada konačno dovršava: u uzašašću se u potpunosti ostvaruje ‘prijelaz’ (pasha) k Ocu. Kao što naviještaju dva čovjeka »u bijelim haljinama« – tj. dva nebeska poslanika – on će se jednoga dana vratiti, slavan, na oblacima (r. 11). Ne treba sada tjeskobno proučavati znakove s neba, jer će to biti očigledan događaj kao i njegov odlazak. To će vrijeme odabrati Otac za posljednji izlazak, prijelaz iz povijesti u vječno, pasha stvorenoga u Bogu, uzašašće čovječanstva u trojstveni zagrljaj.
2. čitanje: Poslanica Efežanima 1, 17-23
Braćo:
¹⁷ Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; ¹⁸ prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima ¹⁹ i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo: ona je primjerena djelotvornosti sile i snage njegove ²⁰ koju na djelu pokaza u Kristu, kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima ²¹ iznad svakog vrhovništva i vlasti i moći i gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovom svijetu nego i u budućemu. ²² Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – glavom Crkvi, ²³ koja je tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja.
Riječ Gospodnja.
Poslanica Efežanima se otvara velikim blagoslovom u kojem se razmatra čudesni naum Božji (»otajstvo svoje volje: r. 9«), koji od vječnosti uključuje cijelo čovječanstvo (rr. 13s.). Nakon takvog uvoda, Pavlovo slavljenje postaje zahvaljivanje i zagovaranje za kršćane Efeza, da im se dade »Duh mudrosti i objave«, tj. da prime – apokaliptičkim jezikom rečeno – dar da razumiju i okuse tajne Božje. On osobito traži za vjernike duhovno svjetlo da žive u svijesti onoga što je Bog predodredio za njih (r. 18) i što čini izvanrednom, nepogrešivom moći (r. 19).
Uskrsnuće, uzašašće, Kristova suverenost nad svom stvorenom stvarnošću očituju najuzvišeniju slavu Boga koji je u u njemu već pobijedio smrt i svaku duhovnu silu koja se protivi naumu spasenja (r. 21). Više nema razloga za strah: Krist, uzašao o desnu Očevu, kraljuje od ovog trenutka. On je glava svega stvorenja i osobito Crkve, s kojom tvori neraskidivo jedinstvo.
Evanđelje: Matej, 28, 16-20
U ono vrijeme:
¹⁶ Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. ¹⁷ Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. ¹⁸ Isus im pristupi i prozbori: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! ¹⁹ Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga ²⁰ i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«
Riječ Gospodnja.
Matejevo evanđelje se zaključuje perikopom o ukazanju Uskrsloga jedanaestorici u Galileji. Dok Isusov zemaljski boravak stiže svom kraju, počinje poslanje apostola, i to baš iz one »Galileje poganske« u kojoj je započelo Isusovo djelovanje u korist Izraela.
U zajednici Jedanaestorice izmiješani su klanjanje i sumnja, i znakovito dozivaju u sjećanje prizor u kojem Petar hoda po vodi (14, 31-33). Isus se, kao i tada, približava da potakne vjeru. On se svojima predstavlja kao proslavljeni Sin čovječji (r. 18; usp. Dn 7, 14), koji snagom svog uskrsnuća uzlazi k Bogu, i s punom vlašću kao posljednje povjerava svojima da nastave njegovo poslanje, da uče – doslovno, »da učine učenicima« (r. 9) – sve narode. To će se ‘učeništvo’ ostvariti uključivanjem u živu stvarnost Boga – Oca, Sina i Duha Svetoga – po krštenju i vršenju svega onoga što je Isusu zapovjedio (usp. Iv 14, 23).
Upravo ta povezanost potvrđuje da između povijesti i vječnog kraljevstva više ne postoji zapreka, nego nadovezivanje. Krist koji je uskrsnuo i uzašao na nebo nije ipak udaljen od zemlje, ili bolje rečeno, zahvaljujući Isusovu uzašašću zemlja više nije udaljena od neba. Matejevo evanđelje se otvara ‘radosnom viješću’ da je rođen Spasitelj, Emanuel, S nama Bog. A završava Kristovim odlaskom od svojih, ali s obećanjem svoje prisutnosti do svršetka svijeta: Isus zauvijek ostaje suputnik na stazama čovječanstva, dok ono ne postigne svoj slavni cilj, u krilu božanskog Trojstva.
MEDITACIJA
Ozračje bogoslužja uzašašća je uvijek prožeto snažnom nostalgijom jer nas snažno usmjeruje u Nebo, kršćaninovu pravu domovinu, i snažnije nam daje iskusiti onu želju za vječnošću koju bismo također trebali osjećati u sve dane. Trebali bismo se uistinu istrošiti u iščekivanju da gledamo otkrito lice Božje. Pa ipak prečesto se događa da nas pritišće teret materijalnih stvarnosti, kreše nam krila, izaziva umor i sumnju. Tada se postavlja pitanje: kako doći do toga da se radujemo stvarnostima koje nisu zemaljske, koje izmiču osjetilnom iskustvu? Imamo potreba da Duh Sveti u nama probudi jedan osjet.
‘Sveta radost’ koju Duh izaziva u nama veoma se razlikuje od one koja se stalno pojavljuje pred nama. To je radost blaženstava, plod trpljenja, jer izvire iz Kristove smrti i uskrsnuća. Riječ je o svetoj radosti jer je u Kristu, koji je na nebo uzašao, uzdignuto naše čovještvo, podignuto veoma iznad naših uskih obzora. Treba se prepustiti odgoju za gledanje nevidljivoga. Kako? Vidi se vjerujući, čuje se nadajući, spoznaje se ljubeći. Otajstvo uzašašća, tako lijepo i radosno zbog činjenice da nam prikazuje Krista koji se vraća u krilo Očevo, u isto nam vrijeme srce ispunja osjećajima poniznosti i dobrote: Isus ostaje među nama sve do svršetka svijeta. Samo je promijenio izgled: nalazimo ga u siromahu i u patniku. Za sada ga ne vidimo proslavljenoga. Doći ćemo do njega samo ako smo ga prethodno spoznali pravom ljubavlju u njegovu poniženju, prihvaćajući jedni druge.
MOLITVA
Isuse, htjeli bismo znati kako ti je bilo vratiti se u krilo Očevo, vratiti se onamo ne samo kao Bog, nego i kao čovjek, s rukama, nogama i bokom izranjenima ljubavlju. Znademo što je među nama razdvojenost od onih koje ljubimo: naš pogled ih prati dokle god je to moguće…
Neka Otac i nama dade, kao što je dao apostolima, ono svjetlo koje prosvjetljuje oči srca i koje te nazire prisutnoga, zauvijek. Tada ćemo moći od sada okusiti živu nadu na koju smo pozvani i s radošću prigrliti križ, znajući da je ponizna žrtvovana ljubav jedina snaga sposobna podići svijet.
KONTEMPLACIJA
O dobroto, djelatna ljubavi, čudesna velikodušnosti! Gdje je Gospodar, ondje će biti i sluga: može li biti dana veća slava? […]. On je na sebe uzeo ljudsku narav, proslavljajući je darom svetog uskrsnuća i besmrtnosti, prenio je vrh svih nebesa i postavio sebi zdesna. Evo sva moja nada, sve moje pouzdanje: u njemu, čovjeku Kristu, postoji zapravo dio svakoga od nas, krv i naše tijelo. A tamo, mislim, gdje vlada jedan dio mog bića, vladam i ja. Gdje je proslavljeno moje tijelo, i ja sam u slavi. Premda sam ja grješnik, moja vjera ne može dovesti u sumnju to zajedništvo.
Ne, Gospodin nije lišen nježnosti do mjere da bi zaboravio čovjeka i da se više ne bi sjećao onoga kojega nosi u sebi samome. Upravo u njemu, u Isusu Kristu, Bogu i Gospodinu našemu, neizmjerno slatkom, neizmjerno dobrom i milostivom, u kojem smo već uskrsnuli, u kojem već živimo novim životom, već smo uzašli na nebo i boravimo u nebeskim dvorima. Po svom Svetom Duhu, daj nam, Gospodine, da možemo razumjeti, slaviti i častiti to veliko otajstvo milosrđa (GIOVANNI DI FÉCAMP, Confessio theologica II, 6; tal. Prijevod Milano 1986, str. 56ss).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Vjernost Gospodnja ostaje dovijeka« (Ps, 117, 2).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Postoji jedan drugi svijet. Njegovo vrijeme nije naše vrijeme, njegov prostor nije naš prostor; ali postoji. Ne može ga se smjestiti, niti mu dodijeliti neki predio na nekom mjesto našega osjetilnog svemira: njegovi zakoni nisu naši zakoni; ali postoji.
Ja sam ga vidio, pogledom duha, kako se proteže kao ‘tiha munja’, transcendencija koja se dariva; u sličnoj situaciji duh jasno vidi ono što tjelesne oči ne vide, ma koliko bile otvorene i premda u njima, nakon svega, postoji neki osjet.
Gotovo da postoji trajno proturječje kad se govori o tom svijetu, koji je tu i koji je tamo, kao o evanđeoskom »kraljevstvu nebeskom«, koje se može učiniti shvatljivim bez riječi i vidljivim bez likova, koje potpuno iznenađuje a da ne unosi zbrku; ali on postoji. Ljepši od onoga što zovemo ljepotom, svjetliji od onog što zovemo svjetlost, bila bi velika pogreška zamisliti si ga fantomski i bezbojno, kao da bi bio manje stvaran od našega osjetilnog svijeta.
Prema tom drugom svijetu, u kojem se smješta uskrsnuće tijela, svi mi idemo; u njemu se ostvaruje u jednom trenutku onaj bitni dio nas samih koji se u jedni očituje krštenjem, i drugih duhovnom intuicijom, u svima ljubavlju; u njemu ćemo opet pronaći one koje mislimo da smo izgubili i koji su spašeni. Nećemo ući u neki eterički oblik nego u puno srce samog života, i ondje ćemo iskusiti onu nečuvenu radost što se umnaža u svu sreću, i središnje otajstvo božanskog izlijevanja. (A. FROSSARD, C’è un altro mondo, Torino 1976, 142s.).
