Biskup je ustvrdio kako stanje koje je u Hrvatskoj stvorila nogometna reprezentacija osvajanjem srebrne medalju na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, zaslužuje našu pozornost, jer se dogodilo nešto što je mnoge ljude uzdiglo na neku višu razinu postojanja koju ne uspijevamo dokraja dohvatiti niti opisati. Spomenuti fenomen je snažno očitovao da je čežnja za pobjedom duboko upisana u nas ljude, te je niti iskustvo poraza i gubitništva na pojedinim razinama života ne može ugušiti. Biskup je osobito istaknuo činjenicu da se zajedništvo među nogometašima tijekom natjecanja, međusobno poticanje i podržavanje na putu uspjeha, prelilo u zajedništvo među ljudima u domovini. Ustvrdio je da su nogometaši svojim stavom »jedan za drugoga, a ne jedan protiv drugoga« napravili veliki pomak nabolje u društvenom ozračju gdje vladaju međusobna suprotstavljanja, omalovažavanja, podcjenjivanja i ocrnjivanja. Spomenuo je kako su neki u tom zajedništvu vidjeli ponavljanje iskustva koje je hrvatski narod doživio u Domovinskom ratu kada su hrvatski branitelji i drugi domoljubi zajedno jedni s drugima izvojevali pobjedu. To iskustvo je još jednom posvjedočilo da ljudi ne mogu pobjeđivati kada nastupaju sebično samo za sebe kao pojedinci, a još manje kao suparnici, nego samo kad zajedno, u suradnji i nesebičnosti jedni druge prihvaćaju, vrednuju i podupiru. Pozvao je nazočne da ostvarenu sportsku pobjedu naših nogometaša iskoriste kao dragocjenu prigodu da u svjetlu naviještene Božje riječi promisle o vrijednosnim sustavima koje ostvarujemo u Hrvatskoj.
Rekao je da prorok Jeremija, koji je živio u veoma teškom gubitničkom vremenu odvođenja naroda u babilonsko sužanjstvo, u današnjem prvom čitanju tumači kako su oni kojima je bilo povjereno da budu vođe naroda, tu svoju službu zloupotrijebili u sebičnom nastojanju da sebi priskrbe korist. Ondašnje prorokovo iskustvo, kao i naše današnje, govori nam da uz osobno dobro svakog pojedinog čovjeka, postoji i opće dobro određene ljudske zajednice, i da ljudi najbolje djeluju kad se zalažu za opće dobro. Kad god ljudi koji imaju odgovornost u društvu, zanemare opće dobro i počnu se ponašati sebično, tada i kao pojedinci i kao narod završavaju u porazu, gubitništvu i neuspjehu. »Djelovati za dobro drugih, znači djelovati za svoje osobno dobro. Djelovati za svoje sebično dobro, znači razarati i sebe i drugoga«, ustvrdio je biskup.
Podsjetio je kako sv. Pavao u drugom današnjem čitanju uvjerava Efežane da zaista postoji razdaljina među ljudima koja je utemeljena na ranjenosti zlom i na ljudskoj sebičnosti koja stvara u nama podjele i udaljuje nas od nas samih. Ustvrdio je da je Bog u Isusu Kristu stao na našu stranu i svojim moćnim »za nas« slomio podjele u svakome od nas, koje uzrokuju podjele među nama. Rekao je da mu se sviđa što su naši nogometaši često ponavljali da ne igraju utakmice samo za sebe, nego za narod, da ljudima priskrbe radost. Kazao je da smo u pobjedi naših reprezentativaca naslutili onu višu razinu postojanja koju je Bog u Sinu svome Isusu Kristu za nas ostvario. Naglasio je potrebu da se to Božje »biti za drugoga« pretoči u naš život u braku i obitelji, u politici i na svim drugim razinama života.
Tumačeći evanđeoski ulomak u kojem Isus izražava žalost što je narod bio prepušten samom sebi »kao ovce bez pastira«, biskup je pozvao sudionike slavlja da preispitaju kakav je suodnos između pojedinca i zajednice u našim obiteljima, u našem gradu i u našoj domovini. Upozorio je da bi bilo krivo taj suodnos promatrati samo kroz prizmu ljudskih prava o kojima se danas s pravom mnogo govori. Naime, kad se počne prenaglašavati nečije osobno pravo, upada se u zamku individualizma koji lako dovodi do sebičnosti. »Umjesto da pitamo koje je moje pravo, trebamo najprije pitati koje je pravo drugoga, jer kad se bude ostvarivalo pravo drugoga, bit će ostvareno i moje pravo«, ustvrdio je biskup. S tim u vezi poručio je nazočnima da Božja pravednost ljubavi i njegova blizina u nama premošćuje sve provalije koje postoje između pojedinca i drugoga, između nas i Boga. Osvrnuvši se na Isusovu riječ učenicima da se povuku u osamu, na samotno mjesto, biskup je rekao kako odlazeći na godišnji odmor tražimo neko mjesto na kojem bi se odmorili, a da je istinita Isusova tvrdnja, kako nas samo osoba može istinski odmoriti u našim egzistencijalnim izmorenostima te nas on poziva da dođemo k njemu. Stoga je biskup potaknuo nazočne da se ovoga ljeta, odlazeći na odmor, povuku u osamu, i da kroz dijalog sa sobom i s Isusom Kristom preispitaju tko su oni zapravo, što im u životu najviše treba i kamo žele dospjeti.
