U predvečerje svetkovine sv. Lovre, zaštitnika Požeške biskupije i biskupijskog Caritasa, 9. kolovoza svečanom službom večernjih hvala u svečevoj crkvi u Požegi započelo je molitveno bdijenje. Službu večernjih hvala predvodio je požeški biskup Antun Škvorčevića, a sudjelovali su kanonici, svećenici iz središnjih biskupijskih ustanova i gradskih župa, časne sestre, bogoslovi, aspiranti za svećeništvo, mladi, članovi molitvenih zajednica te drugi vjernici. U homiliji nakon kratkog čitanja iz Prve Petrove poslanice, u kojoj apostol Petar poziva kršćane da se kao zajedničari Kristovih patnji raduju svojim patnjama i trpljenjima, biskup Antun je primijetio kako taj poziv s 
ljudskog gledišta može naići na odbijanje, jer ljudi po svojoj naravi teže k izbjegavanju patnje, trpljenja i u konačnici umiranja. No, kad dublje promotrimo svijet u kojem živimo, onda uočavamo da je sebičnost umiranje za nestanak, a ljubav umiranje da bi bilo punijeg i drugačijeg života, ustvrdio je biskup. Tvrdnju je potkrijepio logikom pšeničnog zrna koje mora pasti u zemlju, mora trpjeti i umrijeti, da bi se pokrenula klica, započepo novi život i stabljika donijela plod. Toj logici umiranja dao je božansku snagu Isus Krist, živeći je do kraja na križu, do u smrt. Biskup je rekao da sv. Lovro nije želio ostati na površini postojanja, nego je u Isusu Kristu i u njegovu umiranju 
otkrio model za svoj život. On je očitovao vjernost Isusu Kristu služeći Crkvi kao njezin đakon, vodeći posebnu brigu za siromahe. Bio je uhvaćen za vrijeme progona cara Valerijana, zajedno s papom Sisktom II. koji je odmah bio pogubljen, a njega su progonitelji još neko vrijeme ostavili na životu, nadajući se da će od njega doznati gdje je pohranjeno crkveno blago. Međutim, kad su ga na sudskom procesu tražili da im preda crkveno blago, on im je rekao da su siromasi najveće njegovo blago i blago Crkve. Položio je život bačen u vatru, a zapravo je izgorio u onoj ljubavi koja je uvijek spremna umirati za drugoga, da bi života bilo. Kazao je da prigodom ovih svečanih Vespera
kojima otvaramo svetkovinu sv. Lovre, zaštitnika Požeške biskupija želi sabrati u molitvu i zahvalnost, u veliku radost i povjerenje sva ona umiranja koja postoje u Požeškoj biskupiji na različitim razinama: od svećenika koji vjerno služe i polažu sebe za Isusovo djelo, do majki i očeva koji u svojim obiteljima svaki dan izgaraju jedni za druge i na taj način jamče da život na našim prostorima neće iščeznuti, pa sve do mladih ljudi koji poput Lovre promišljaju i odvaguju u izabiranju modela po kojem žele živjeti. Riječ poticaja i ohrabrenja biskup je uputio nazočnim bogoslovima Požeške biskupije, da se ne prestraše poteškoća koje sa 
sobom donosi opredjeljenje za život po Isusovu modelu umiranja. Zamolio je sv. Lovru da sve vjernike u Požeškoj biskupiji obdari uvjerenjem kako se po Isusovu modelu žrtve za drugoga stiže do najvećih životnih visina, do ovjenčanosti pobjedom, kako kaže i samo ime Lovro, što znači «ovjenčan».
Prije završnog blagoslova biskup je zahvalio nazočnima što će po njihovu sudjelovanju u 
molitvenom bdijenju, u gradu Požegi i u cijeloj Požeškoj biskupiji biti stvoreno duhovno ozračje po kojem proslava sv. Lovre neće ostati na površini, nego duboko u srcima i dušama.
Bdijenje je nastavljeno klanjanjem pred Presvetim oltarskim sakramentom, koje je predvodio Krunoslav Siroglavić, svećenik Požeške biskupije na postdiplomskom studiju u Rimu. Uz bogoslove i svećeničke aspirante, unatoč ljetnom odmoru, na klanjanju su sudjelovali mladi koji su redovito svake subote okupljaju na molitvu u požeškoj Katedrali. Program je bio prožet meditacijom, pjesmom i molitvom do duboko u noć.
