Na svetkovinu Gospe Voćinske, 21. kolovoza vjernici iz južnog dijela Požeške biskupije, iz župa Požeškog, Posavskog i Zapadno-slavonskog arhiđakonata hodočastili su u Voćin. Među prvima su stigli hodočasnici pješaci iz posavskog i požeškog kraja koji su proveli cijeli dan na putu, a po dolasku u Voćin oblikovali su procesiju te s pjesmom i molitvom ušli u Gospino svetište. Pridružili su im se i pješaci iz novljanskog i daruvarskog kraja. Potom su započeli pristizati autobusi sa skupinama 
hodočasnika iz pojedinih župa, a brojni su vjernici došli osobnim automobilima. Središnje večernje euharistijsko slavlje na otvorenom svetišnom prostoru predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević, u zajedništvu s četrdesetak svećenika, dok su brojni drugi svećenici bili na raspolaganju vjernicima za sakrament svete ispovijedi. Na slavlju su sudjelovali bogoslovi Požeške biskupije, sestre redovnice, vjeroučitelji te oko petnaest do dvadeset tisuća vjernika.
Nakon što je procesija biskupa i svećenika s likom Gospe Voćinske stigla iz crkve do oltarnog dijela svetišnog prostora na otvorenom, biskup Antun je uputio pozdrav Isusovoj Majci pred njezinim likom. Pozdravio je potom nazočne hodočasnike, napose pješake, rekavši kako smo se okupili u voćinskom svetištu da bismo svoje vjerničko i odano srce otvorili majčinskoj blizinu Blažene Djevice Marije, zahvalni za njezinu 
ljubav i zagovor koje smo osjetili u tolikim našim teškim životnim situacijama. Povjerit ćemo joj same sebe, svoje obitelji, našu domovinu, a napose mlade ljude koji su u nedoumicama što i kako trebaju činiti, kako živjeti, kamo otići, da Boga imaju u srcu i u njegovu svjetlu znaju točno odlučivati, kazao je biskup. Pozdravio je i nazočne predstavnike društveno političkog života među kojima je bio požeško slavonski župan, požeški gradonačelnik, i načelnik Općine Voćin.
U homiliji biskup je pohvalio nazočne što su svojom sabranošću i tišinom stvorili ozračje u kojem naviještena Božja riječ može doprijeti, ne samo do njihovih ušiju, nego i do srca. Upravo je tako i Marija duboko usvajala Božju riječ, o njoj razmišljala, u njoj razumjela Božje dimenzije svoga ljudskog postojanja, po njima živjela i ostvarila posebnu veličinu čovjeka. Podsjetio je nazočne vjernike kako su se od 1997. godine, kada je uspostavljena Požeška biskupija, do 2011. okupljali u Voćinu na ruševinama 
svetišne crkve te na njima svjedočili silnu moć Marijine prisutnosti. Okupljali smo se na ruševinama, ne da bismo bili zahvaćeni mržnjom prema onima koji su ih prouzročili, nego da bismo se ispunili nutarnjom moći u srcu, mogli praštali i živjeti milosrđe te tako biti iznutra ozdravljeni. To je snaga marijanskih svetišta, pa i ovoga u Voćinu, da se u ljudima koji su opterećeni tolikim nevoljama i zlima, Marijinim 
zagovorom ostvaruje Božja blizina koja nas čisti od naših zloća, sebičnosti i nemoći, stvarajući u nama zdravo duhovno stanje. Isusova Majko, hvala ti što nam pomažeš da u tolikim hrvatskim ruševinama ne budemo ruševine u srcima i dušama, nego da budemo zdravi ljudi, zaključio je biskup Antun.
Istaknuo je kako sv. Luka u Djelima apostolskim u naviještenom prvom čitanju bilježi da su učenici postali izgubljeni ljudi kada je Isus krivo optužen, popljuvan i obješen na križ. Oni odlaze u Dvoranu posljednje večere i ondje su jednodušno bili postojani u molitvi sa ženama i Marijom, Majkom Isusovom. To znači, nastavio je biskup, kad pritisnu najteže nevolje, kad se u duši do dna smrači, postoji lijek koji treba prihvatiti i upotrijebiti: Sabrati svoje pomračeno srce pred Bogom, otvoriti u molitvi dušu snazi Duha Svetoga i dopustiti da on u nama ostvari svoje djelo. I mi smo danas u ovako velikom
broju u Voćinu na svoj način nastavak molitvenog zajedništva u Dvorani posljednje večere. Ondje su Dvanestorica bila obdarena posebnom moći Duha Svetoga, krenula u svijet, te ono što je započelo u njima traje dvije tisuće godina, očituje se u nama u ovoj molitvi s Isusovom Majkom u Voćinu kao zajedništvo požeške mjesne Crkvi u kojem se ostvaruje opća Isusova Crkva. Kakvog li Božjeg djela! Ne samo da smo ovdje na voćinskim ruševinama stajali nutarnjom slobodom ozdravljeni od 
mržnje, nego se kroz tolike teške situacije svijeta, kroz zlo i nemoć grijeha promalja Božja moć, Isusova ljubav s križa koja pobjeđuje u pojedincima i zajednicama. To je Crkva Isusova, djelo Pobjednika na križu u snazi Duha Svetoga usred naše ranjenosti grijehom, kazao je biskup.
Istaknuo je kako nas to hrabri i potiče da poput dviju trudnih žena, Marije i Elizabete u današnjem evanđelju nastojimo razumjeti Boga i njegovo djelo usred suvremenih svjetskih 
zbivanja, da s njime surađujemo i jedni druge promatramo u onome što Bog u nama ostvaruje. Zacijelo spomenute dvije žene ne bi mogle spoznati i razumjeti tko su one po Bogu da su bile u srcu zarobljene onodobnom sebičnom politikom i interesom kralja Heroda u Jeruzalemu, cara Augusta u Rimu, Pilata, Ane, Kajfe i drugih političko-vjerskih dužnosnika. To su dvije izvanredne žene koje nam svjedoče kako su i u današnjem svijetu potrebni ljudi koji imaju oči za Božje djelo. Imamo li takve oči? Evo nam prigode na ovom hodočašću 
moliti Isusovu Majku: Daj mi zdrave fizičke oči, a još zdravije oči srca, da vidim Božju prisutnost u mom životu i mojoj obitelji! Da vidim Boga na djelu u događajima koji su počesto mračni, teški, ali nikad nisu samo ljudski, nego je u njima prisutna Božja blizina, da onda drugima koji zdvajaju i ne znaju što će, ja budem čovjek nade koji ih hrabrim i tješim, pomažem i dižem, kazao je biskup hodočasnicima.
Pri tom je silno važno djelovati iz svijesti položaja koji nam je darovao Bog. Sv. Pavao nam u današnjem drugom čitanju iz Poslanice Galaćanima na jezgrovit način jednostavno kaže: Odasla Bog Sina svoga, od žene bi rođen, i mi u njemu postadosmo sinovi i kćeri Božje te mu možemo govoriti: Abba! Oče! Nisi više rob, nego sin i baštinik po Bogu! To znači, nemojmo sebe svesti na onaj status koji nam može dati društvo, nego živimo dostojanstvo sinova i kćeri Božjih, kao baštinici svega onoga što je
Isus Krist za nas ostvario svojom ljubavlju na križu koja je pobijedila smrt. To je naše dostojanstvo u rođenju i smrti, mladosti i starosti, braku i obitelji, siromaštvu i bolesti, kazao je biskup.
Naglasio je potrebu molitve za mlade koji počesto gledaju sebe i budućnost s društvenih površnih stanovišta, nametanih putem medija, po kojima ne vide sebe u Božjoj cjelovitosti, u onom statusu koji imaju u Bogu. Gledajući i razmišljajući o sebe s Božjih polazišta, mladima se otvara mogućnost točnijeg životnog 
odlučivanja i u pogledu njihova odlaska iz domovine za boljim materijalnim stanjem. Biskup je još podsjetio na nemoć koja se može roditi u braku kad muž i žena nemaju više povjerenja jedno u drugo te pomišljaju na rastavu. Kazao je kako je važno i u braku ne promatrati jedan drugoga po onome nemoćnome, lošemu i zlome, nego trajno gledati Božje, vidjeti sina i kćer njegovu koji su oboljeli i treba im lijeka. Baš tako, naglasio je biskup, kad neki ne mogu jedni u druge imati povjerenja u braku, to je velika nemoć, te valja moliti za Božju moć da živimo međusobno povjerenje na svim razinama, napose u braku.
Kao što su mnogi tijekom stoljeća iskusili zagovor Isusove Majke u voćinskom svetištu te ozdravili duhovno a brojni i tjelesno, zacijelo možemo i mi uz pomoć Isusove Majke ustati iz svojih nemoći te zdravim srcem i savješću svjedočiti u našoj Hrvatskoj, u obitelji i školi, politici i gospodarstvu te na svim drugim razinama dostojanstvo sinova i kćeri Božjih. Otvarajmo mu svoja srca te u najtežim situacijama svoga života molimo. Budimo zajedništvo molitve u obitelji, u župi i u biskupiji. Isusova Majko, Gospo Voćinska, ti si ovdje tijekom nekoliko stoljeća tumačila ljudima Božju
istinu o njima te su je razumjeli, utješeni odlazili kući i od nje živjeli. Daj izmoli danas svakom tvome hodočasniku u Voćinu Božju blizinu, svjetlo u duši, zdravlje u savjesti, krepkost tjelesnu i sve drugo potrebno, da mi s tobom i ti s nama, Gospo naša Voćinska, hrabro i vedro kročimo ovim svijetom, unatoč životnim poteškoćama, vjerujući u Božju pobjedu, zaključio je biskup.
Nakon popričesne molitve uslijedila je mala procesija s likom Gospe Voćinske kroz okupljeno mnoštvo hodočasnika na liturgijskom prostoru pod nebom. Izmjenjivale su se pjesme, poklici, molbenice Isusovoj Majci, popraćene uzdizanjem upaljenih svijeća prema njezinom liku. Procesija je završila činom povjere nazočnih Isusovoj Majci koju je predvodio
biskup Antun. On je na kraju izrazio uvjerenje da hodočasnici s ovog slavlja odlaze svojim kućama punoga srca, puni blizine Božje, ostvarene po zagovoru Isusove Majke. Zahvalio je hodočasnicima za njihovu molitvu, sabranost i pjesmu, svećenicima koji su ih dopratili, kao i onima koji su bili na raspolaganju za sakrament svete ispovjedi. Posebno je zahvalio dosadašnjem župniku u Voćinu i voditelju svetišta Mladenu Štivinu za sve ono što je učinio tijekom jedanaest godina službe u svetištu te pozdravio novoga voćinskog župnika i voditelja svetišta Ivana Ereiza. Zaželio je nazočnima sretan povratak kućama i zazvao na njih Božji blagoslov.
Lik Gospe Voćinske prenesen je potom u procesiji na njegovo mjesto u crkvi, nakon čega je uslijedio oproštaj hodočasnika u molitvi i pjesmi oko oltara na kojem se lik nalazi.
