LECTIO
1. čitanje: Knjiga o Jošui 24, 1-2a.15-17.18b
U one dane:
¹ Jošua sabra sva plemena Izraelova u Šekem; i sazva starješine Izraelove, glavare, suce i upravitelje njihove i oni stadoše pred Bogom. ² Tada reče Jošua svom narodu:
¹⁵ »Ako vam se ne sviđa služiti Gospodinu, onda danas izaberite kome ćete služiti: možda bogovima kojima su služili vaši oci s onu stranu Rijeke ili bogovima Amorejaca u čijoj zemlji sada prebivate. Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu.«
¹⁶ Narod odgovori: »Daleko neka je od nas da ostavimo Gospodina, a služimo drugim bogovima. ¹⁷ Gospodin, Bog naš, izveo je nas i naše oce iz Egipta, iz doma robovanja, i on je pred našim očima učinio velika čudesa i čuvao nas cijelim putem kojim smo išli i među svim narodima kroz koje smo prolazili. ¹⁸ I mi ćemo služiti Gospodinu jer on je Bog naš.«
Riječ Gospodnja.
Knjiga o Jošui pripovijeda o tri događaja: prijelaz preko Jordana i osvajanje obećane zemlje (1.-12. pogl.), razdioba zemlje po plemenima (13.-21. pogl.); aktivnosti pri koncu Jošuina života, napose njegov posljednji govor i skupština u Šekemu (22.-24. pogl.). Narod je sad primio na dar »zemlju za koju se niste trudili i gradove koje niste gradili, i u njima se nastaniste; i vinograde vam dadoh i maslinike koje niste sadili« (Jš 24,13): Bog pokazuje da je vjeran obećanju koje je vodilo i podupiralo korake Abrahama, Izaka, Jakova…(usp. Post 12,7; 26,3; 28,13…).
Jošua se oprašta od Izraela a ondašnji narod potiče da odgovorno odabere. Odluka prihvatiti Boga ili ga odbiti kao trajni temelj ima djelotvornu prisutnost Gospodina. Kao u svečanim vjeroispovijestima u Pnz 6, 21-24; 26, 5-9; Neh 9, 7-25, tako i Jošua kao poticaj na vjeru nazočnima stavlja pred oči spomen Božjih zahvaćanja u korist svog naroda (rr. 2-13). Dakle, »danas izaberite kome ćete služiti« (15. r.): možete i odbaciti ono što je Gospodin za vas učinio (i vratiti se bogovima koji su se štovali prije Abrahamova poziva, ili odabrati božanstva kojima se klanjaju Amorejci koje ste vi pobijedili i osvojili im zemlju); što se pak mene tiče, ja sa svojim domom, odabirem i vas potičem da se opredijelite za Boga, služeći mu »savršeno i vjerno« (14. r.). Izraelska skupština odabire Boga, obnavlja čin vjere i sklapa savez (rr. 16-28).
Predlažući obnovu saveza, Jošua podvlači trenutak odluke: »danas« (15. r.). Odgovor naroda i sklapanje saveza je ritmizirano ponavljanjem zamjenica u prvom licu množine »mi«, »naš« (rr. 16-18.21.24.27). Zanimljivo je uočiti da i glas Božji (usp. Br 14,20-23), i moderno egzegetsko proučavanje tvrde da oni koji sklapaju savez u Sihemu (1. r.) nisu oni koji su prošli pustinjom…već njihovi potomci. Kao u svakom činu vjere, onaj koji ga ostvaruje, taj uprisutnjuje i po sebi ostvaruje povijest spasenja.
2. čitanje: Poslanica Efežanima 5, 21 – 32
Braćo:
²¹ Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! ²² Žene svojim muževima kao Gospodinu! ²³ Jer muž je glava žene kao i Krist glava Crkve – On, spasitelj Tijela. ²⁴ Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu!
²⁵ Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju ²⁶ da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ ²⁷ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. ²⁸ Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. ²⁹ Tâ nitko nikad ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. ³⁰ Doista, mi smo udovi njegova tijela! ³¹ Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. ³² Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu.
Riječ Gospodnja.
Ovaj tekst je dio zakonika ponašanja Božje obitelji (Ef 5, 21-6,9; usp. Kol 3, 18; 1 Pt 3,1-6). U vrijeme kad je napisan mogao je služiti kao odgovor na optužbe upućene kršćanima da ugrožavaju stabilnost društvenog poretka budući da su zahtijevali određenu jednakost među svim vjernicima. Suprugama se kaže da budu »podložne muževima« (22. r.); sa svoje pak strane muževi trebaju »ljubiti« (25. r.) svoje bračne družice.
Ali to nije dovoljno. Ulomak se otvara i zatvara izričitim pozivanjem na Krista i na Crkvu (rr. 21.23). Osim toga, poticaji, čim se izreknu, odmah se počinju promatrati specifično kršćanski: »kao Gospodinu« (22. r.) »kao što je i Krist glava Crkve« (23. r.) »kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju« (rr. 25.29). U ovom slučaju ‘kao’ nema komparativno, nego uzročno značenje: živite u uzajamnoj ljubavi ‘jer’, ‘budući da’ je sâm Krist tako činio.
U Kristu je Crkva pronašla svog »spasitelja« (23. r.), onoga koji je »posvećuje« i »čisti« (26. r.), čini da bude »slavna, bez ljage i nabora ili čega takva« (26. r.). Na drevnom Istoku, drugi bi zaručnicu bi oprali i uresili nakitom te je potom takvu doveli zaručniku. No Krist je sâm sa svoje Crkve sprao svaku prljavštinu »očistivši je kupelji vode uz riječ« (26.r.) – tj. krštenjem – da se takva pojavi pred njim. Ta neodoljiva ljepota Crkve u svemu svom sjaju zablistat će u punini vremena, no Pavao nas uvjerava da je ta ljepota, premda sada još u sjeni, obilježje Crkve koje joj je već sada darovano. Krist je, naime, u odnosu prema Crkvi osobno htio ostvariti ono što je Postanak opisao kao poziv svakog muškarca i svake žene (Post 2,24).
Evanđelje: Ivan 6, 60-69
U ono vrijeme: Mnogi od Isusovih učenika rekoše:
⁶⁰ »Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?« ⁶¹A Isus, znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: »Zar vas to sablažnjava? ⁶² A što ako vidite sina Čovječjega kako ulazi onamo gdje je prije bio? ⁶³ Duh je onaj koji oživljava, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su. ⁶⁴ A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.« Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati. ⁶⁵ I doda: »Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.«
⁶⁶ Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. ⁶⁷ Reče stoga Isus dvanaestorici: »Da možda i vi ne kanite otići?« ⁶⁸ Odgovori mu Šimun Petar: »Gospodine, kamo da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! ⁶⁹I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.«
Riječ Gospodnja.
Nakon opširnoga Isusova izlaganja u sinagogi u Kafarnaumu o kruhu života, učenici pokazuju svoje nezadovoljstvo zbog ‘nerazumnih’ tvrdnji njihova Učitelja, koje su ljudski gledano teško prihvatljive. Pred sablažnjenim učenicima koji mrmljaju Isus dodatno pojašnjava da se ne treba vjerovati u njega tek nakon što se vidi njegovo uzašašće na nebo, kao što to bijaše slučaj s Enohom i Ilijom, jer bi to značilo da se ne prihvaća njegovo božansko podrijetlo. To nema smisla, budući da on, ‘koji bijaše prije postanka svijeta’, dolazi upravo s neba (usp. Iv 3, 13-15).
Nevjera učenika u Isusa, međutim, očitovana je činjenicom da je »Duh onaj koji oživljava, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su.« (63. r.) Ivan tvrdi da kao što je stvarno Isusovo fizičko tijelo, tako je stvarna i euharistijska istina. Oboje su dar s istim učinkom: čovjeku daju život. Međutim, mnogi učenici ne htjedoše vjerovati i ne učiniše korak naprijed prema povjerenju u Duha Svetoga, ne uspijevajući se osloboditi ropstva tjelesnosti.
Isusa se nije zatekao iznenađen ovim činom prestajanja biti njegovim učenicima. On poznaje svakog čovjeka i njegove skrivene odluke. Prianjati uz njegovu osobu i uz njegovu poruku u vjeri jest dar što ga nitko ne može dati samome sebi. Jedini koji ga može dati je Otac. Čovjek, koji u svojoj ruci drži vlastitu sudbinu, uvijek je slobodan odbaciti Božji dar i zajedništvo života s Isusom. Samo onaj tko je rođen od Duha Svetoga i njime oživljen i koji ne živi po tijelu, shvaća Isusovu objavu i biva uveden u Božji život. U vjeri učenik treba prihvatiti Duha Svetoga i euharistijski kruh samoga Isusa, sakrament koji daje Duha Svetoga i preobražava tijelo.
MEDITACIJA
Isusov govor je tvrd, ne zato jer je nerazumljiv, već stoga što ga je teško prihvatiti, osobito zbog posljedica koje sa sobom nosi. Pitanje ‘govora’ u prenošenju vjere je važno, ali stvarnost vjere, pa makar izložena u najsuvremenijem govoru, uvijek će biti ‘tvrda’. Minulih godina uveden je govorni jezik u bogoslužje, no zbog toga nije porastao broj sudionika. Ne samo zbog određene kulturološke različitosti od biblijskog svijeta, nego i zbog toga što Riječ odjekuje u svoj svojoj tvrdoći. Riječ, u svom bitnom sadržaju, podrazumijeva izbor, savez poput onoga na koji pozivaše Jošua, podrazumijeva biranja područja, koja nisu uvijek lagana i nisu uvijek bezbolna. A pred zahtjevima koji se čine da guše život, u napasti smo i mi učenici, razmišljati poput većine: Crkva pretjeruje u svojim zahtjevima, želi nam zakomplicirati život, Riječ valja prilagoditi našem vremenu jer sadašnje društvene situacije ne dopuštaju živjeti po mjerilima prošlosti. I tako dalje…
Nama, meni, danas Gospodin veli s još većom jasnoćom i tvrdoćom da treba uzeti ili ostaviti. No, nama, meni, danas Otac je dao mogućnost i žar da ponovimo Petrove riječi: »Gospodine, kamo da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!«. Krhki smo, srca nam se često koleba, um sumnjiči, no Petrova tvrdnja se ustrajno ponavlja jer jedino Gospodin ima riječi života vječnoga.
MOLITVA
Daj mi, Gospodine, svoga Duha da mogu razumjeti tvoje riječi vječnoga života. Bez tvoga Duha ja mogu ugušiti tvoje stvarnosti, izokrenuti tvoju riječ, svesti euharistiju na običnu stvar, stvoriti si vjeru po mjeri, uplašiti se tvojih zapovijedi, smatrati tvoj zakon ropskim moralom. Daj mi svoga Duha da ne uzmaknem, da te ne napustim u trenucima iskušenja, kad mi se činim nečovječnim u svojim zahtjevima, kad se evanđelje, umjesto radosne vijesti, doživljava kao prijetnja mojem ostvarenju, kad mi se savez s tobom učini lancem koji me sapinje. Ti znadeš, Gospodine, da su se i tvoji sveci ponekad žalili na tebe. Sv. Terezija Avilska ti je govorila da shvaća zašto si imao tako malo prijatelja, budući da si se tako tvrdo odnosio prema njima. No, ako mi podariš svoga Duha, ne kažem da se ja neću žaliti, ali sigurno te neću napustiti, jer ću ostati ukorijenjen u tebe i s tobom povezan, veoma sretan da te slijedim, daj Bože s mnogim drugima. Doista »ti jedini imaš riječi života vječnoga«!
KONTEMPLACIJA
Onih koji su se povukli nije bilo malo, bilo ih je mnogo. To se možda dogodilo za našu utjehu: doista, može se dogoditi da netko kaže istinu i da ne bude shvaćen, i štoviše, da se oni koji ga slušaju udalje sablažnjeni. Taj čovjek bi se mogao pokajati što je rekao istinu: »Nisam trebao tako govoriti, nisam trebao reći te stvari«. Gospodinu se dogodilo ovo: rekao je i izgubio mnoge učenike, i ostao s njih nekoliko. No njega to nije uznemirilo jer je od početka znao tko će mu povjerovati a tko neće. Kad se nama dogodi nešto slično, mi se uznemirimo. Pronađimo utjehu u Gospodinu, no nemojmo se osloboditi obveze da budemo razboriti dok govorimo (AUGUSTIN, Tumačenje Ivanovog evanđelja, 27,8)
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Gospodine, ti jedini imaš riječi života vječnoga« (usp. Iv 6,68b)
ZA DUHOVNO ČITANJE
Iskustvo onih koji su u misijama jest da je samo u rijetkim trenucima moguće ponuditi kruh koji daje život i uistinu izliječiti srce koje je slomljeno. Sâm Isus nije sve izliječio niti je izmijenio život svima. Većina ljudi jednostavno ne vjeruje da su moguće korjenite promjene. Oni koji su u misijama osjećaju da svoje suputnike moraju uporno izazivati da izaberu zahvalnost umjesto ogorčenosti i nadu umjesto očaja. Ono malo puta kada se taj izazov prihvati dovoljno je da njihov život postane dostojan življenja. Vidjeti kako se usred suza pojavljuje osmjeh znači biti svjedocima jednog čuda – čuda radosti.
Statistički ništa od svega toga nije mnogo zanimljivo. Onima koji te pitaju: »Do koliko se osoba doprli? Kakve ste promjene donijeli? Koliko ste zala izliječili? Koliko ste radosti prouzročili?«, dobit će uvijek razočaravajuće odgovore. Isus i njegovi sljedbenici nisu polučili veliki uspjeh. Svijet je još uvijek mračni svijet, pun nasilja, korupcije, tlačenja i iskorištavanja. Vjerojatno će takvim biti uvijek!
Pitanje nije: »Kako brzo i koliko njih?«, već »Gdje i Kada?« Gdje se slavi euharistija? Gdje su osobe koje zajednički sjedaju za stol i zajedno lome kruh i kada se to događa? […] Ima li osoba koje, usred ovog svijeta koji je pod vlašću zla, žive u svijesti da on živi i prebiva u nama, da je on nadvladao moć smrti i da je otvorio put slave? Ima li osoba koje sjedaju za stol i koje čine ono što je on činio, njemu na spomen? Ima li osoba koje si nastavljaju pričati svoje priče nade i koje zajedno izlaze van da se pobrinu za sebi slične, bez da si umišljanju da će riješiti sve probleme, već da će donijeti osmijeh nekom umirućem i tračak nade napuštenom djetetu? (H. J. M. NOUWEN, la forza della sua presenza, Brescia 2000, 85s).
