LECTIO
1. čitanje: Knjiga proroka Izaije 35, 4-7a
⁴ Recite preplašenim srcima: »Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi!« ⁵ Sljepačke će oči tada progledati, uši se gluhih otvoriti, ⁶ tad će hromi skakati ko jelen, njemakov će jezik klicati. Jer će u pustinji provrti vode, i u stepi potoci, ⁷ sažgana će zemlja postati jezero, a tlo žedno izvori.
Riječ Gospodnja.
Kao suprotnost Božjoj osudi Izraelu neprijateljskih naroda (Iz 34) ističe se slava izabranog naroda (Iz 35). Rascvjetanost i plodnost Izraela, plod temeljite preobrazbe koju učini Bog, slave Jahvinu veličinu i moć. Onima koji su proživjeli strahote neprijateljskog tlačenja sada se naviješta riječ utjehe koja ih poziva da budu hrabri jer će im Bog priteći u pomoć. Božji dolazak kažnjava krivce a nagrađuje nevine, po zakonu odmazde.
Na temelju nauka o vremenitoj naplati, božansko spasenje se opisuje kao potpuno ozdravljenje fizičkih bolesti: slijepi vide, gluhi čuju, hromi veselo hode, nijemi viču (rr. 5-6a). Pa i priroda dobiva novu životnost: pustinja i stepa su obilno natopljene vodom, suho i žedno tlo postaje bogato izvorskim vodama (rr. 6b-7a). Proroci zamišljaju takvo idealno stanje kako bi time izrazili dovršenje mesijanskog iščekivanja. S budućim mesijom će nastupiti doba u kojem više neće biti trpljenja a i smrt će biti uništena (usp. Iz 25,7s.). Isus će očitovati znakove potpunog ozdravljenja čovjeka da nam time omogući razumijevanje istine svoje osobe i svog poslanja (usp. Mt 11, 2-6).
2. čitanje: Jakovljeva Poslanica 2, 1 – 5
¹ Braćo moja! Vjeru Gospodina našega Isusa Krista slavnoga ne miješajte s pristranošću! ² Dođe li na vaš sastanak čovjek sa zlatnim prstenjem, u sjajnoj odjeći, a dođe i siromah u bijednoj odjeći ³ i vi se zagledate u onoga što nosi sjajnu odjeću te reknete: »Ti lijepo ovdje sjedni!«, a siromahu reknete: »Ti stani – ili sjedni – ondje, podno podnožja moga!«, ⁴ niste li u sebi pristrano sudili te postali sudci što naopako sude?
⁵ Čujte, braćo moja ljubljena: nije li Bog one koji su svijetu siromašni izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što ga je obećao onima koji ga ljube?
Riječ Gospodnja.
Jakov potiče kršćane da nedosljednim životom ne proturječe vjeri koju ispovijedaju. Izravno se obraćajući naslovnicima poslanice nagovara ih da ne iskazuju drugima naklonost na temelju bogatstva: obzir prema bogatima, prezir prema siromašnima (3. r.). Tko se tako ponaša, pokazuje da ne vjeruje u Isusa Krista, Gospodina slave (1. r.): njemu su neki drugi »gospodini«, u prvom redu bogatstvo. To je prva zamka, na koju proroci nisu prestajali upozoravati (usp. Am 6, 1-7; Iz 5, 8-12; Mi 2, 1s), a što je Isusu sažeo u kategoričkoj opomeni: »Ne možete služiti Bogu i bogatstvu« (Mt 6, 24).
Isus je ovdje nazvan »Gospodin slave«, jer je njegovo tijelo nakon uskrsnuća već proslavljeno, a i stoga što je on objava slave Očeve. Slava, znak Božje prisutnosti posred svog naroda, u Isusu je postala tijelo, postala je vidljivom (usp. Iv 1, 14). Uvoditi nejednakost među ljude znači ne priznati to Božje očitovanje i odbaciti objavu koja iz toga slijedi da su svi ljudi, njegova stvorenja, jednaki. To je osobito težak prijestup ako se događa prigodom liturgijskih slavlja (2. r.), to jest u trenutku kad bi se najviše trebao očitovati kršćanski identitet zajednice, u njenom jedinstvu s Bogom i među članovima koji je tvore. Kršćani koji očituju posebnu naklonost prema nekima pokazuju da u njima i dalje živi mentalitet svijeta, koji je daleko od načina mišljenja koje se suobličuje načinu Božjega djelovanja te je štovanje koje mu iskazuju nevjerodostojno (usp. Jak 1, 27).
Bog odabire siromahe i preokreće njihovo životno stanje, obogaćujući ih u ovom svijetu vjerom i dajući im potom život vječni (5. r.). Postojana je, u čitavoj objavi, Božja osobita naklonost prema siromasima, odnosno prema onima koji, ne tražeći sigurnosti u moći ili vremenitim dobrima, računaju jedino na njega; prema onima koji, bespomoćni i prezreni, »ga ljube« (r. 5b), to jest žive s njime u povjerenju, pouzdanju i zahvalnosti.
Evanđelje: Marko 7, 31-37
U ono vrijeme:
³¹ Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske.
³² Donesu mu nekog gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. ³³ On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. ³⁴ Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: »Effata!« – to će reći: »Otvori se!« ³⁵ I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno.
³⁶ A Isus im zabrani da nikome ne kazuju. No što im je on više branio, oni su to više razglašavali ³⁷ i preko svake mjere zadivljeni govorili: »Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!«
Riječ Gospodnja.
Kroz odsjek evanđelja, u kojem se nalazi ulomak koji se čita u današnjem bogoslužju, proteže se tema neshvaćenosti Isusove osobe. Gluhonijemi čovjek koji ponovno u potpunosti može služiti svojim slušno-govornim sposobnostima, koje će mu omogućiti da sluša objaviteljsku Riječ i da je sa svoje strane drugima priopćava, postaje znak onoga koji se otvara za primanje Isusova otajstva. Čovjek na kojem je učinjeno čudo je poganin kojega su doveli k Isusu dok je prolazio područjem »deset gradova« (31.r.), istočno od Tiberijadskog jezera, kamo su stigle glasine o Učitelju kao čudotvorcu.
Pripovijest o ovom ozdravljenju nalazimo samo u Markovu evanđelju. Ne spominjene se vjera ni čovjeka na kojem je učinjeno čudo niti onoga koji bijaše u njegovoj pratnji (32. r.): osoba čovjeka u svoj njegovoj cjelovitosti je ta koja se otvara vjeri i priznavanju Onoga koji ga liječi. Isus čini čudo »nasamo« (33. r.) i određuje šutnju o onome što se dogodilo (36. r.): uvođenje ‘mesijanske tajne’ ovdje se osobito naglašava. Navještaj evanđelja i njegovo prihvaćanjem vjerom moraju biti jedini nedvosmisleni ‘znakovi’ uspostavljanja mesijanskih vremena. Čudo je popraćeno bogatom gestikulacijom: prsti u ušima, dodir s pljuvačkom (tvar koja se u drevnoj prošlosti smatrala ljekovitom), udisanje, riječ na aramejskom (rr. 33s.). Neke od tih gesta su se sačuvale u obredu krštenja.
Zbog velike začuđenosti što ga je čudo izazvalo (37. r.), mnoštvo krši zatraženu šutnju (36. r.). Čuđenje je izraženo izričajem u kojem odjekuju pripovijesti o stvaranju i oslobođenju iz ropstva. »Sve je dobro učinio« (37a r.) upućuje na izričaj knjige Postanka, po kojem Bog vidi dobrom svaku stvar što je stvorio (usp. Post 1).»Gluhima daje čuti, nijemima govoriti«, on dakle ispunjava obećanje dano na usta Izaijina (usp. Iz 35, 1-10) da će izbaviti iz babilonskog sužanjstva i vratiti narod u domovinu. Isus, dakle, ostvaruje novo stvaranje i konačno spasenje.
MEDITACIJA
Mnoštvo, koje je dolazilo k Isusu s teretom vlastitih bolesti i s nadom u ozdravljenje, služi nam kao ogledalo. U njihovim licima vidimo nas same: i mi poput njih spremni potrčati tamo gdje se čini mogućim praktično rješenje problema, ako je moguće sa što manje muke…Izmiče nam duboki smisao ozdravljenja koje Isus daruje. Možda zato što ne osjećamo potrebu za nečim drugim.
Riječ Božja danas nam pruža prigodu da ponovno otkrijemo radost da smo kršteni: krštenje, mnogo više od potpunog ozdravljenja, jest novo rođenje koje nam otvara novi život. Biti kršteni sa sobom nosi korjenito novi način života, u kojem naša vlastita osjetila dotiču stvarnost u njenoj srži a djela, posljedično, izražavaju logiku drugačiju od one egocentrizma. Krštenik je osoba čije se oči otvaraju na ljepotu stvorenja, čije su uši pozorne na Riječ milosrđa i spasenja, čije se ruke šire da jednako zagrle svakog muškarca i svaku ženu, jer je prepoznao u Bogu stvoritelja i spasitelja sviju.
MOLITVA
Slava tebi, Gospodine, koji svaku stvar činiš dobrom i lijepom! Slava tebi, koji se brineš za sve što si stvorio pružajući svakome mogućnost da upozna tvoju ljepotu i tvoju dobrotu!
Učini da se otresemo ukorijenjenosti u prosječnost te se, proširujući granice naših samo zemaljskih i materijalnih želja, usudimo kušati tvoj dar: spasenja, koje je samo tvoja životvorna prisutnost. Učini da otkrijemo kako se dobra koja nam ti daješ umnažaju dok ih dijelimo, iznad svega s onim tko se zatekne u potrebi. Nauči nas da je besplatnost pravo oslobođenje, pravo ozdravljenje naših zala. Podaj nam hrabrosti da to iskusimo! Možda ćemo tada bolje razumjeti da si ti Spasitelj i da mi krštenici živimo novi život što si nam ga darovao.
KONTEMPLACIJA
Gluhonijemi kojega je Gospodin čudesno ozdravio simbolizira sve one ljude koji po božanskoj milosti zaslužuju biti oslobođeni grijeha što ga je prouzročila đavolova prijevara. Doista, čovjek je postao gluh na Riječ života nakon što je, prepun oholosti, poslušao zmijine smrtonosne riječi protiv Boga; postao je nijem za hvalospjev Stvoritelju otkad si umislio da je dorastao razgovoru sa zavodnikom.
Budući da gluhonijemi nije mogao ni prepoznati ni moliti Spasitelja, prijatelji ga dovode Gospodinu i mole ga za njegovo spasenje. Tako se moramo ponašati u dušobrižništvu: ako se netko djelom ljudi ne može obratiti na slušanje i ispovijedanje istine, neka stupi pred lice božanskog smilovanja i neka od božanske ruke zatraži pomoć za njegovo spasenje. Ne kasni milosrđe nebeskog liječnika, niti oklijeva niti izostaje goruće zazivanje onih koji mole (BEDA ČASNI, Homilije na evanđelje, Rim, 1990, str. 316s.).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Sve si dobro učinio, Gospodine Isuse!« (usp. Mk 7,637)
ZA DUHOVNO ČITANJE
Da se ide za Krista trebalo bi prestati govoriti kako bi se drugi trebali ponašati i ponašati se samo onako kako bismo željeli da se drugi ponašaju. Treba, istine radi, priznati da je to upravo ono što on radi. Blisko ga upoznavši, sada znam da on mene ljubi kao što ljubi bilo koga od ‘am ha’arec (hebr. narod zemlje, tj. Izraelac) koji ga slijede: Arapin, Grk, Rimljanin, ili koji god mu drago drugi čovjek! Štoviše, ljubi stranca na isti način kojim ljubi svoju majku, svoje rođake, svoje učenike. A kad kažem na isti način želim reći da ne postoji nikakva razlika među onima koje su povezani tom njegovom sveopćom ljubavlju. Nijedna uistinu velika ljubav ne poznaje vrijednosno stupnjevanje; dakle, čini se da njegova ljubav ne poznaje granica. Ja ne mogu zamisliti da on odbije nešto bilo kome. Ljudi od njega traže čudo kao onaj koji traži posudbu a unaprijed zna da posuđeno neće vratiti, a onu mu ipak posuđuje. Vrši se, veličajući milosrđe, dobrota Svevišnjega, ukazujući na sva ozdravljenja koja svakodnevno i u veliom broju vrši kao očit pokazatelj da Adonaj ne može postupati drugačije s onima koji se u nj pouzdaju. Kao da se kaže: »Gledaj kako je milosrdan i što još možeš očekivati od njega. To ti mora biti dovoljno da se možeš pouzdati u njega« (J. DOBRACZYNSKI, Lettere di Nicodemo, Brescia, 1981⁴).
