U Požegi je 22. rujna pod predsjedanjem biskupa Antuna Škvorčevića o 21. obljetnici uspostave Požeške biskupije održan Biskupijski dan, na koji su se okupili dijecezanski i redovnički svećenici, đakoni, sestre redovnice, vjeroučiteljice i vjeroučitelji, odgojiteljice u vjeri, bogoslovi i svećenički aspiranti, članovi župnih pastoralnih i ekonomskih vijeća, lektori, izvanredni djelitelji svete pričesti, članovi 
crkvenih udruga i pokreta, molitvenih zajednica te djelatnici katoličkih škola Požeške biskupije. Program je započeo radom sudionika podijeljenih u četiri skupine.
Sudionici prve skupine: svećenici, redovnici, đakoni, sestre redovnice, bogoslovi i sjemeništarci, vjeroučitelji i odgojiteljice u vjeri, 
okupili su se u velikoj Dvorani Sv. Terezije Avilske. Nakon molitve Trećeg časa biskup Antun je otvorio Biskupijski dan prigodnim govorom, u kojem je rekao: „Za pet dana navršit će se 21 godina od uspostave Požeške biskupije i ređenja njezina prvog biskupa. Taj nadnevak vrijedan je spomena, jer smo otada započeli ostvarivati 
svoju pripadnost Isusovoj Crkvi u svojoj Požeškoj biskupiji. Smatram prikladnim tom događaju posvetiti pozornost na radni i molitveni način, kako smo činili i prijašnjih godina, stavivši ga pod naziv ‘Biskupijski dan’. Radostan sam što danas u Požegi mogu pozdraviti sve one koji imaju određene službe u Požeškoj biskupiji te u suradnji s biskupom nastoje vršiti poslanje koje 
im je povjereno. Od srca pozdravljam svećenike, redovnike i redovnice, vjeroučitelje i bogoslove, članove župnih ekonomskih i pastoralnih vijeća, crkvenih udruga i pokreta, te djelatnike naših katoličkih škola. Prošle godine spomenuli smo se 20. obljetnice naše Biskupije Trećim biskupijskim euharistijskim kongresom, kojim smo se podsjetili da smo mi zajedništvo koje izgrađuje Isus Krist snagom svoga Duha i da ono ima svoj 
vrhunac i ishodište u presvetoj euharistiji. Sve drugo što nastojimo činiti kao pripadnici Crkve u svojoj Biskupiji ugrađeno je u to Isusovo djelo po kojem postajemo živi organizam, njegovo Tijelo. Želimo danas zahvaliti Gospodinu što nas voli, te nas po euharistijskom otajstvu ispunja svojom ljubavlju, čisti od naših slabosti i zloća, daruje dostojanstvo Božjih sinova i kćeri. Dok nas vijesti s različitih strana svijeta podsjećaju 
da Crkvu tvore slabi i grješni ljudi, želimo se danas obnoviti u svijesti kako je s nama na putu Onaj koji je pobijedio grijeh i smrt te je po njemu Crkva sveta. Valja nam sa svom poniznošću moliti Gospodina da nam daruje čistoću uma i srca, da mislimo i djelujemo u skladu s njegovom svetošću, budemo istinski znak i oruđe spasenja koje On izvodi u nama i u svijetu.
Draga mi je prigoda zahvaliti vam svima koji dobrohotno, strpljivo i ustrajno nastojite izgrađivati same sebe i utvrđivati se u zajedništvu Crkve slušanjem Božje riječi, slavljenjem svetih otajstava, molitvom i dobrim djelima prema siromašnima, starima, osamljenima te tako biti Kristovi povjerenici usred svijeta koji gubi osjećaj za Božje dimenzije stvarnosti i istinsku vrijednost čovjeka, braka i 
obitelji. Osjećamo nemoć pred iseljavanjem brojnih – napose mladih ljudi – iz naše domovine. Znamo dobro da upirući prste u tu pojavu i prebacujući odgovornost na druge, ne popravljamo to stanje nego ga na svoj način pogoršavamo. Pozivam vas stoga na molitvu za Božje svjetlo u duši svakog čovjeka, i onih na vlasti, kako u donošenju životnih odluka ne bi bili zarobljeni sebičnim mislima i 
opredjeljenjima. S posebnim bratskim osjećajima zahvaljujem vama, braćo svećenici i vjeroučitelji, što ništa u Crkvi ne obezvrjeđujete, nikoga ne podcjenjujete, ne trošite vrijeme i snage na zle razgovore a još manjena na ogovore i klevete, nego sa svom dobrohotnošću i u najtežim životnim prilikama tragate za onim što je Božje te u slobodi srca iskreno surađujete međusobno i s biskupom u 
evanđeoskom služenju čovjeku kojemu je i na ovim našim prostorima potreban Bog, njegovo svjetlo i snaga. U tom raspoloženju svima vam upućujem bratsku dobrodošlicu, želeći vam radostan boravak u Požegi, i otvoreno srce, spremno primiti dar Božji. Napose pozdravljam prof. dr. Vlatka Dugalića i zahvaljujem što će nam svojim izlaganjem – u dosluhu s papom Franjom – osvijetliti pitanje ‘Jesmo li Crkva 
izlaska?’ k onima kojima je ona potrebna i koji je čekaju. Neka Bog blagoslovi naš rad i zajedništvo!“
Potom je prof. dr. Vlatko Dugalić s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu održao izlaganje pod naslovom: „Jesmo li Crkva izlaska?“. U uvodnom dijelu izlaganja dao je kratki povijesni 
prikaz djelovanja Crkve u društvu, i naglasio da je više od tisuću godina, od vremena cara Konstantina, koji je kršćanstvu dao slobodu javnog djelovanja, do Francuske revolucije koncem 18. st., odnosno do svršetka feudalizma sredinom 19. st., Crkva imala na raspolaganju učinkovite mehanizme kojima je vršila utjecaj na društvo i kršćanski ga oblikovala, ali da posljednje stoljeće i pol Crkva živi u društvu koje
više nije kršćansko, nego sekularno. Potom je u drugom dijelu izlaganja prikazao kako funkcionira suvremeno civilno društvo, te se kritički osvrnuo na neadekvatno djelovanje Crkve u njemu, potkrijepivši svoja kritička promišljanja sociološkim istraživanjima prema kojima Crkva svojim djelovanjem obuhvaća od 10 do 15 % ljudi, od čega ih je tek 1 % aktivnih vjernika. U završnom dijelu zauzeo se za neka konkretna rješenja da Crkva u suvremenom 
svijetu bude Crkva izlaska i pokuša doprijeti do velike većine ljudi koja ostaje izvan njezina djelokruga. Ustvrdio je da bez provođenja u život socijalnog nauka Crkve, temeljnim sredstvom kojim Crkva može evangelizirati civilno društvo, nema Crkve izlaska. Socijalni nauk Crkve se treba oživotvoriti u župnim zajednicama, koje ne smiju ostati zatvorene u same sebe, nego se trebaju otvoriti prema svim čimbenicima društva u kojem se nalaze. Župa je 
kao benzinska pumpa, slikovito je rekao predavač, na kojoj se vjernici napunjaju duhovnim gorivom, a to je socijalni nauk Crkve i milost presvete euharistije, i tako ispunjeni unose evanđeoske vrijednosti u sva područja civilnog društva: od zakonodavstva i tržišnog gospodarstva, preko odgojno-obrazovnog sustava, do humanitarnog djelovanja i društvenog angažmana u najširem smislu riječi. S tim u svezi prof. Dugalić je naglasio da poslanje svećenika nije baviti se politikom u užem smislu, a još manje nekim biznisom, nego odgajati vjernike laike za društveni angažman, to jest da se nadahnuti evanđeljem aktivno zauzimaju za socijalnu 
pravednost i ljudsko dostojanstvo. Prof. Dugalić je poručio svećenicima i vjeroučiteljima da, ako žele izvršiti svoje poslanje, trebaju snažnije i zauzetije poraditi na ljepoti kršćanske liturgije, na dobroj pripremi nedjeljne euharistije, osobito homilije i vjeronaučne nastave, te na buđenju i jačanju svijesti o važnosti društvenog angažmana vjernika laika.
Sudionici druge skupine: članovi župnih 
pastoralnih vijeća, lektori, izvanredni djelitelji svete pričesti te članovi molitvenih zajednica,, okupili su se u franjevačkoj crkvi Duha Svetoga. Njima su prigodnu riječ uputili prof. Ana Matković, voditeljica Centra Požeške biskupije „Pro vita et familia“, stalni đakon Zdravko Ticl, povjerenik za lektore i izvanredne služitelje svete pričesti te Ivan Popić, ravnatelj biskupijskog Caritasa. Članovi župnih 
ekonomskih vijeća tvorili su treću skupina koja je svoj program imala u crkvi sv. Lovre. Njima su Robert Mokri, ekonom Požeške biskupije, i Milan Vidaković, član Biskupijskog ekonomskog vijeća govorili o upravljanju crkvenim vremenitim dobrima i ulozi koju pri tom imaju župna ekonomska vijeća. U četvrtoj skupini bili su djelatnici katoličkih škola Požeške biskupije, te članovi katoličkih udruga i pokreta. Oni su 
okupili u maloj Dvorani Sv. Terezije Avilske. O mjestu katoličkih škola u odgojno-obrazovnom sustavu Republike Hrvatske progovorila im je prof. dr. Jasminka Buljan Culej.
Nakon rada po skupinama i kratkog odmora uslijedio je u Katedrali program za sve sudionike, kojim je moderirao Ivica Žuljević, voditelj Biskupijskog ureda za katoličke škole, 
koji je izvijestio o zaključcima rada četvrte skupine o mjestu i ulozi katoličkih škola u odgojno-obrazovnom sustavu u Republici Hrvatskoj. Potom je Robert Kupčak, predstojnik Katehetskog ureda i voditelj Pastoralnog centra Požeške biskupije priopćio zaključke rada druge i treće skupine te iznio smjernice za pastoralno djelovanje na području naviještanja Božje Riječi, liturgije i molitvenog života, i na području 
karitativnog djelovanja. Marijan Pavelić, povjerenik za duhovna zvanja i za medije, te Krunoslav Siroglavić, povjerenik za mlade, izložili su pastoralni plan predviđenih aktivnosti u svojim povjerenstvima.
Središnja točka Biskupijskog dana bilo je zahvalno euharistijsko slavlje, koje je predvodio biskup Antun. U pozdravnoj riječi čestitao je nazočnima 21. obljetnicu uspostave Požeške 
biskupije i spomenuo kako je Gospodin svakoga od njih ugradio u otajstvo njihove mjesne Crkve za koje mu želimo zahvaliti ovim svetim slavljem. U homiliji biskup Antun je na temelju svetih čitanja progovorio o navjestiteljskoj službi u Crkvi. „Svi bismo htjeli rasti, biti veliki, želimo uskrsnuti na nekoj višoj razini postojanja. Mnogi se trude oko toga na različite načine, nastojeći što više značiti na društvenoj ljestvici. Sv. Pavao u današnjem prvom čitanju naziva ‘bezumnikom’
onoga koji bi htio rasti a ne želi sijati i umirati te podsjeća: ‘Što siješ, ne oživljuje ako ne umre’, da bi zaključio kako se ‘sije u raspadljivosti, uskrišava u neraspadljivosti’ (1 Kor 15,36.43). Najveći rast se događa ondje, gdje u ljubavi umire raspadljivost koja rađa neraspadljivost. To je Isusov križ, na kojem je umrla naša smrtnost i u čovjeku pobijedila Božja besmrtnost.
Dragocjena je Isusova prispodoba o sijaču u 
današnjem evanđelju, koja na nekoliko razina raščlanjuje pitanje sjetve. Prispodoba ponajprije tvrdi da je Bog u Isusu Kristu ušao u našu povijest da bi u čovjeka zasijao sjeme svoje Riječi. Nema sumnje da je sjeme koje on sije dobro, upravo zato što je Božje i ima preduvjete da izraste i donese bogati plod. Sva drama posijanog zrna, odnosno Riječi Božje u Isusovoj prispodobi povezana je s pitanjem kakvo je tlo u koje je ono palo. Tlo je ljudsko srce koje može 
biti kameno, trnovito, ugušeno brigama svijeta, bogatstvom i nasladama života i ne donese nikakva roda. Dobra zemlja su po Isusu oni ljudi „koji u plemenitu i dobru srcu slušaju Riječ, zadrže je i donesu rod u ustrajnosti“ (Lk 8,15). Kojeg li izazova da se upravo danas na Biskupijskom danu o 21. obljetnici uspostave naše Biskupije zapitamo kako stoji sa sijanjem i umiranjem u našem osobnom životu, jer se po 
sjetvi prosuđuje kakva će biti žetva, do kamo ćemo konačno izrasti. Svećenici, đakoni i vjeroučitelji u dvostrukoj su ulozi s obzirom na Božju Riječ: S jedne strane oni su tlo u koje Isus želi zasijati svoje sjeme iz kojeg se rađa život vječni, a s druge strane oni su u njegovo ime sijači Božje Riječi kojoj samo on daje snagu da raste.
Guši li se možda u nama Božja Riječ i ne donosi roda po Isusovoj dijagnozi zbog naših svjetovnih briga, težnje za bogatstvom i nasladama života? Valja nam odvažno se odreći svega onoga što nas čini neplodnim tlom, prihvatiti Isusov model rasta kroz založenost za njega do u smrt. Ukoliko ne vjerujemo tom Božjem načinu rasta, objavljenom u Isusu Kristu, za koji drugi smo se opredijelili i do kamo možemo stići? Uvijek 
postoji opasnost da mi kojima je povjerena navjestiteljska služba pretvorimo Božju Riječ u površni komentar svjetskih zbivanja i ilustraciju ljudske nemoći, a ona treba biti u nama kvasac, svjetlo, sol zemlje. Molimo da svi mi poslanici požeške mjesne Crkve budemo ponizni služitelji Božje Riječi, uvijek svjesni da nismo moćni dati
sjemenu životnu snagu rasta, nego da to uvijek ostaje Božje djelo.
Na nama je pitati se kakvi smo Božji suradnici, kako sijemo, kako zalijevamo i okapamo, kakvo smo mi osobno tlo Božjoj riječi, može li ona na njemu uhvatiti korijena, rasti i donijeti stostruki plod. Zapitati se još valja jesmo li možda kao svećenici na neki način i mi oslijepili te zbrajamo neke činjenice koje ne idu dalje od onoga što 
može – odnosno ne može – čovjek, i pravimo neke račune, pokatkad i obračune i s Crkvom, i s papom i biskupom, i s drugim svećenicima, sa svime i svakim, te smo postali žrtve vlastitog cinizma, zarobljenici površnosti. Oči su nam potrebne koje u poniznosti vide kako usred ljudskih nemoći i bezizglednosti raste u nama Božja stvarnost po Riječi kojoj vjerujemo i koju naviještamo, te pomažemo ljudima da i oni to vide, i ne izgube nadu. Ljudi vjere, pripadnici Isusove Crkve, svećenici budna duha i suradnici dara Božjega veliki su dobrotvori hrvatskog
čovjeka i društva kad se svojom duhovnošću izdignu iznad osrednjosti, vjerodostojno svjedoče Isusa Krista i tako služe zajedništvu usred svijeta mučenog bezbrojnim podjelama i razdorima.
Pozivam vas, braćo i sestre, da danas sa svom iskrenošću molite Gospodina neka nas osposobi biti takvima, da sami snažnije iskusimo ljepotu pripadnosti Isusovoj Crkvi, te je volimo u svojoj Požeškoj biskupiji i pomognemo drugima da je takvom prepoznaju. Neka Gospodin ne dopusti da nam se srca ohlade, da svedemo Crkvu na mjeru svoje nedoraslosti, pretvorimo je u igračku vlastitog hira, da se 
sami ne trudimo biti uronjeni u otajstvenu stvarnost koju slavimo, niti drugima omogućujemo da budu njezini dionici, da ne postanemo beskorisne sluge kojima je namijenjen plač i škrgut zubi. Neka nam srca uvijek budu ražarena Pismom, a oči otvorene u lomljenju kruha te prepoznamo na našem putu Onoga koji je Život. – Isusova Majko, moli s nama i za nas da tako bude“, završio je biskup Antun.
Nakon što je na koncu misnog slavlja otpjevan himan „Tebe Boga hvalimo“, biskup je svim sudionicima zahvalio što svatko na svom mjestu nastoji ostvarivati 
svoje poslanje savjesno i požrtvovno, ustvrdivši da je njihova žrtva i vjernost dragocjeni dar Božji. Potom je zaslužnim vjernicima uručio biskupijsku medalja s poveljom zahvalnosti: Mirku Androševiću, iz Župe Sv. Luke Evanđelista u Novskoj, Mariji Cerić iz Župe Rođenja BDM u Podravskoj Moslavini, Stjepanu Ćiško iz Župe Sv. Nikole Biskupa u Pleternici, Ivanu Sporinskom iz Župe Sv. Antuna Padovanskog u Našicama, i Ljubi Šolić iz Župe Sv. Terezije Avilske u Požegi i 
profesorici glazbene kulture u Katoličkoj osnovnoj školi u Požegi. Generalni vikar Požeške biskupije Josip Krpeljević, u ime svih nazočnih čestitao je biskupu Antunu 21. obljetnicu uspostave Požeške biskupije i njegova biskupskog ređenja. Zahvaljujući na čestici, biskup je osobitu zahvalnost izrekao svima onima koji su pridonijeli da Biskupijski dan bude dostojno proslavljen, osobito predavačima prof. dr. Vlatku Dugaliću i prof. dr. Jasminki Buljan Culej za njihova izlaganja. Poručio je 
sudionicima slavlja da su svojom prisutnošću na Biskupijskom danu i sudjelovanjem na euharistijskom slavlju posvjedočili kako računaju s Isusom Kristom u svom djelovanju a on im je poručio kako računa s njima u svom djelu spasenja koje ostvaruje po služenju Požeške biskupije, ustvrdivši da su tako na najljepši način očitovali što je to mjesna Crkva. Zamolio je Isusa Krista neka ne dopusti da ga iznevjerimo u ovom trenutku svoga osobnog i društvenog života u Hrvatskoj. Poželjevši da Bog blagoslovi sve što će u svojoj svećeničkoj, redovničkoj i laičkoj iskrenosti nastojati činiti, na sve nazočne je zazvao Božji blagoslov.
