LECTIO
1. čitanje: Knjiga proroka Izaije 53, 2a.3a.10s.
² Sluga Gospodnji izrastao je pred njim poput izdanka,
poput korijena iz zemlje sasušene.
³ prezren bješe, odbačen od ljudi,
čovjek boli, vičan patnjama,
¹⁰ Al’ se Gospodinu svidje da ga pritisne bolima.
Žrtvuje li život svoj za naknadnicu, vidjet će potomstvo,
produžit sebi dane,
i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti.
¹¹ Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlost
i nasititi se spoznajom njezinom.
Sluga moj pravedni opravdat će mnoge
I krivicu njihovu na sebe uzeti.
Riječ Gospodnja.
Ova perikopa sažima teološku i duhovnu poruku »Četvrte pjesme o Sluzi patniku«. Naziv ‘Sluga Jahvin’ u Bibliji ima počasno značenje: označava čovjeka odabranog od Gospodina da bude sredstvo njegovoga djela spasenja. Pa ipak, djelovanje tajanstvene osobe koja daje ime četirima Deuteroizaijinim pjesmama čini se od početka osuđeno ne samo na neuspjeh, nego i na nerazumijevanje i porugu (usp. rr. 2a.3a). Smatra ga se kažnjenim od Boga upravo dok vrši povjereno mu poslanje (1. r.), koje se sastoji u tome da uzme »na sebe« posljedice grijeha sviju (11b r.), to jest »njegove nas rane iscijeliše« (5. r.).
Retci 10s., na osobit način, otkrivaju da to što se događa po trpljenju koje nevini Sluga prihvaća s blagošću (rr. 8a.9a) jest volja Božja, projekt njegove ljubavi: na taj način Gospodin može izvršiti spasenje. Nije tu riječ toliko o oslobođenju od neprijatelja ili drugih nevolja, već o ‘iskupljenju grijehâ’. Gospodin, naime, izvlači čovjeka iz stanja smrti prouzročene grijehom i uvodi ga ponovno u zajedništvo sa sobom. Polaganje života Sluge Jahvina postaje iskupljenje; pa ipak Onaj koji je Ljubav neće ostaviti nenagrađenom žrtvu onoga koji je toliko ljubio da je na sebe preuzeo »grijehe mnogih« (semitizam u značenju ‘svi’): njegovoj patnji je obećana velika plodnost (vidjet će potomstvo) i – na način koji prorok još ne zna pobliže odrediti – njegova će se smrt preobraziti u život, njegova ‘noć’ u svjetlost, njegova krajnja samoća u spoznaju ljubavi, odnosno blaženo zajedništvo s Bogom (rr. 10b.11b).
2. čitanje: Poslanica Hebrejima 4, 14-16
Braćo:
¹⁴ imajući dakle velikoga Velikog svećenika koji prodrije kroz nebesa – Isusa, Sina Božjega – čvrsto se držimo vjere. ¹⁵ Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom.
¹⁶ Pristupajmo dakle smjelo Prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas!
Riječ Gospodnja.
U poslanici Hebrejima tema Kristova svećeništva od središnjeg je značenja; ovaj ulomak naglašava jedan vid tog svećeništva, a to je suosjećanje, o kojem se već prethodno govorilo (2, 17s) i o kojem će se naknadno govoriti u 5. poglavlju. Sveti nas pisac potiče na čvrstu i ustrajnu vjeru i na potpuno pouzdanje u božansko milosrđe, koje nadilazi naše »slabosti« i rane prouzročene grijehom. Krist naime ostvaruje ono što je stoljećima bilo tek simbolični obred: na veliki ‘Dan prinošenja žrtve za grijehe’ veliki svećenik je odlazio iza zastora koji je u hramu dijelio Svetinju nad svetinjama, da se pojavi pred Bogom i prinese mu žrtvu okajnicu za grijehe naroda. Sada, Krist je »prodro« ne kroz neki zastor, već kroz »nebesa«, to jest ušao je u Božju transcendentnost prinosom svoje vlastite krvi kao savršene žrtve (9, 11-14), sjeo je na njegovo »prijestolje« (16. r; usp. 10,1 2 i Otkr 3, 21). Te riječi potvrđuju Kristovo božanstvo, a ipak ga ne udaljavaju od nas; on nije nedostupan, nesposoban razumjeti ljuske patnje i nevolje. Redak 15. otkriva njegovo potpuno čovještvo, budući da je on bio »svime iskušavan« poput nas, premda je bez grijeha. Upravo zbog toga Krist može otkupiti od grijeha nas, koje se ne stidi zvati braćom (2, 11), i može nam dati radost da pristupimo prijestolju Božjem sa sigurnošću da je njegovo gospodstvo svemoć ljubavi, neiscrpna milost u pritjecanju u pomoć svima koji se u času kušnje njemu utječu (16. r.).
Evanđelje: Marko 10, 35-45
U ono vrijeme:
³⁵ Pristupe Isusu Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, govoreći mu: »Učitelju htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.« ³⁶ A on će im: »Što hoćete da vam učinim?« ³⁷ Oni mu rekoše: »Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.« ³⁸ A Isus im reče: »Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?« ³⁹ Oni mu rekoše: »Možemo.« A Isus će im: »Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni, ⁴⁰ ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati – to je onih kojima je pripravljeno.«
⁴¹ Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana. ⁴² Zato ih isus dozva i reče im: »Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. ⁴³ Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! ⁴⁴ I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. ⁴⁵ Jer Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.«
Riječ Gospodnja.
Isus odlučnim hodom ide u Jeruzalem (10, 32), ide u patnju, i ne ostavlja prostora nesigurnostima ili kompromisima: svojima, koji su ostavili sve i pošli za njim (10, 28) još jedanput otkriva ishod tog hoda (rr. 33s.). Pa ipak ni njemu najbliži učenici ne razumiju, ne znaju se lišiti očekivanja i ambicija samo ljudske slave; vjeruju da je njihov Učitelj iščekivani Mesija kao pobjednik, i jer su stavili u njega vlastito pouzdanje, traže odgovarajuću ulogu u kraljevstvu koje će on ponovno uspostaviti (37. r.). Isus propituje one koji žele biti ‘prvi ministri’, ispravlja njihove poglede, jasnije ukazuje da njegova slava prolazi prije svega putem trpljenja (takav je smisao biblijskih slika »kaleža« i »krštenja«, to jest uranjanja u vode shvaćene kao valovi smrti).
Spremnost koju Jakov i Ivan hrabro izjavljuju još uvijek nije dovoljna da im bude obećano časno mjesto, jer je udioništvo u Kristovoj slavi u svakom slučaju dar koji samo Bog može milosno udijeliti (40.r.).
A tko biva dostojan da ga primi? Isus na to pitanje odgovara Dvanaestorici u svađi zbog želje da budu prvi, a i nama, koji također uvijek pomalo želimo uspjeh i moć: »Nije tako među vama«. On nas uči da ostvarenje za kojim moramo težiti nema za primjer ponašanje ‘velikaša’ ovoga svijeta, već onaj Krista, poniznog slugu proslavljenog od Oca, koji je u isto vrijeme Sin čovječji očekivan da zaključi povijest i otpočne nebesko kraljevstvo. To je primjer veličine što ga Isus predlaže svojima: ponizno uzajamno služenje, bezuvjetni sebedarje za dobro braće (rr. 42-44).
MEDITACIJA
Riječ nam dolazi ususret da ‘nas obrati’, odnosno, prema grčkoj etimologiji, da ‘nam promijeni način razmišljanja (mentalitet)’. A danas osobito nudi novo usmjerenje našoj urođenoj žeđi za veličinom, više ili manje nesvjesnoj želji da budemo važni. Poput svih drugih, i mi smo također privučeni prividnom prednošću nad drugima, vlašću s velikim radijusom utjecaja, no Isus nas upozorava: »Nije tako među vama«. I uči nas da težimo za načinom života koji nije u tolikoj mjeri obilježen veličinom: onim bezuvjetne ljubavi koja postaje ponizno služenje bližnjemu, koje je spremno i život položiti.
To je potpuno izokretanje uobičajenih vrijednosti, no ono nam daje ključ za razumijevanje Kristova poslanja među nama i stavlja nas pred vrlo jasni izbor: on je model čija slika i prilika i mi moramo postati.
Moramo li? Nije li to možda nemoguće? Poput jeke odgovara nam evanđelje prošle nedjelje: »Ljudima je nemoguće, ali ne i Bogu!« Grijeh je naime ono što nas odvaja od Boga i izobličuje u nama obrise njegova lica, no sâm Gospodin potpomaže naše slabosti i iskupljuje sav čovjekov grijeh, tražeći od svoga nevinog Sina da na sebe preuzme njegove posljedice. Ako nas objava bezgraničnoga božanskog milosrđa dovodi u situaciju da pred njom zanijemimo, promatranje Isusa, koji preuzima teret naših bezakonja da nam otvori put zajedništva s Bogom, pomaže nam izaći iz naših ustaljenih obrazaca i doseći pravu veličinu.
Triput sveti Bog nam oprašta po krvi svog Sina: dođite, poklonimo se! Gospodar postaje sluga: dođite, hodimo njegovim putem!
MOLITVA
Gospodine Isuse, poput Jakova i Ivana i mi često »želimo da nam učiniš ono što od tebe tražimo«. Nismo, naime, bolji od dvojice učenika. Međutim, kao i oni i mi smo čuli tvoje naučavanje i htjeli bismo od tebe dobiti snagu da ga provedemo u život; onu snagu koja je kasnije odvela sinove Zebedejeve da životom posvjedoče za tebe…
Isuse, pomozi nam da razumijemo ljubav koja te je nagnala da umjesto nas ispiješ kalež patnje, da uroniš u valove boli i smrti da od vječne smrti ugrabiš nas grešnike. Pomozi nam da u tvome krajnjem poniženju razmatramo poniznost Božju. Oslobodi nas od ludog zahtijevanja da drugi nama služe i ulij nam u srce pravu ljubav, koja će učiniti da radosno služimo svakom bratu darom našega života.
Blagi Slugo patniče, koji si svojom žrtvom okajnicom postao istinski milosrdni veliki svećenik, ti dobro poznaješ slabosti našeg duha i teške okove naših grijeha: ti koji si za nas krv svoju prolio, očisti nas od svakog grijeha! Ti koji sada sjediš o desnu Očevu, učini nas poniznim slugama sviju!
KONTEMPLACIJA
Evo, ona dvojica učenika našega Gospodina, sveta i velika braća Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, kako čitasmo u evanđelju, zaželješe od Gospodina Boga našega da mogu sjesti u kraljevstvu jedan zdesna a drugi slijeva. Velika je stvar koju zaželješe, i nije im bilo prigovoreno zbog želje, nego su samo pozvani na da se smjeste tamo gdje im je red. U njima Gospodin vidje želju za velikim stvarima te iskoristi prigodu da pouči putu poniznosti. Ljudi ne žele. Ne žele piti kalež muke, kalež poniženja. Žele li uzvišene stvari? Neka zavole one ponizne. Da se uzleti u visine valja krenuti s tla. Nitko ne može izgraditi visoku građevinu ako prije nije na tlu postavio temelje.
Razmislite o svim tim stvarima, braća moja, i otud krenite, otud se izgrađujte u vjeri da prepoznate put kojim ćete moći doći kamo želite […] Što su stabla viša, to im je korijenje dublje u zemlji; jer sve što je visoko, uvijek polazi od niskoga. Ti si se, čovječe, plašio suočiti se s pogrdom poniznosti. No, korisno ti je piti tako gorki kalež muke. »Možete li piti kalež poruga, kalež žuči, kalež octa, kalež gorčina, kalež pun otrova, kalež svih trpljenja?«. Da im je to tako rekao, umjesto da ih ohrabri on bi ih preplašio. No, tamo gdje je zajedništvo, ondje je utjeha. O slugo, čega se onda bojiš? Taj kalež pijem i sâm Gospodin (AUGUSTIN, Discorso 20A, 5-8).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih« (Iv 13, 15).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Narod, nacije, slijepci, zatvorenici neka postoje za nas, neka budu prisutni u nama, kako i mi postojimo za nas same, kako smo i mi prisutni u nama samima. Oni moraju biti meso od mesa našega, krvne žile našega srca. Moraju stalno biti u našim mislima. Mi i oni moramo životno biti nedjeljivi. Moramo metnuti zajedno njihovu sudbinu i našu sudbinu, sudbinu koja je za nas dovršenje spasenja. Kršćanin pokretan mukom Božjom vidjet će kako se u njemu povećava strast za oponašanjem Božje očinske dobrote sve zahtjevnijom i sve istinitijom bratskom djelotvornom ljubavlju. No, taj isti kršćanin, sve zahvaćeniji smislom božanskog saveza, sve više će željeti ljude približiti spasenju, koje je najuzvišenije djelo Božje dobrote za njih. Istovremeno kršćanin će se sve više osjećati dužnim stalno biti u službi sreće svakoga od svoje braće; osjećat će se dužnim uvijek biti u službi njihova spasenja. Sreća i spasenje ljudi susrest će se u njegovoj najdubljoj nutrini. No, iz te podudarnosti neće proizaći ni zbrka ni besplodna napetost. Služenje ljudskim srećama, koje će kršćanin po sličnosti Božju nastojati činiti, stavit će se hijerarhijski u red, i dovršit će se na velikom obzoru spasenja (M. DELBREL, Noi delle strade /Mi ljudi s ulice/, Torino 1998, str. 230s.).
