Na svjetski misijski dan, 21. listopada, požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je misno slavlje u požeškoj Katedrali u zajedništvu s kanonicima, svećenicima djelatnima u Župi Svete Terezije Avilske i u središnjim biskupijskim ustanovama. Uvodeći u slavlje biskup je rekao da je Crkva misijska stvarnost, jer je njezin utemeljitelj Isus Krist svojim učenicima dao trajni nalog da pođu po svem svijetu propovijedati Evanđelje. Naglasio je da misionari nisu samo oni koji odlaze u Afriku, Aziju i druge kontinente vršiti misijsku službu, nego je misionar i svaka krštena osoba, koja ima poslanje svjedočiti čovjeka po Isusovu modelu. Pozvao je nazočne da mole jedni za druge da budu Isusovi svjedoci u svojoj domovini 
Hrvatskoj i u svom gradu. Podsjetio ih je da se nalazimo u predvečerju blagdana sv. Ivana Pavla II. koji se liturgijski slavi 22. listopada, jer je on toga dana prije četrdeset godina bio uveden u papinsku službu. Rekao je da se ovim misnim slavljem i pohodom kripti u kojoj su pohranjene relikvije njegove krvi, želimo sa zahvalnošću spomenuti tog velikana 20. stoljeća koji je Crkvu uveo u novo tisućljeće, i njegovih velikih djela što ih je učinio za Hrvatsku: od priznanja njezine neovisnosti i tri njegova pohoda Hrvatskoj, do utemeljenja naše Požeške biskupije. Poželio je da ono što je sv. Ivan Pavao
II. zastupao u Božje ime, njegovim zagovorom dopre do njihova srca, da budu snažniji i čvršći u vjeri, nadi i ljubavi.
U homiliji biskup je ustvrdio da ljudi teže za vlašću, ne samo u politici i gospodarstvu, nego i na raznim drugim područjima, smatrajući da tim putem postaju veliki. Rekao je da nas Isus u evanđelju gdje njegovi učenici Jakov i Ivan traže najčasnija mjesta u njegovu kraljevstvu, poziva da umjesto za vlašću teže za služenjem kao najizvrsnijim putem kojim se postaje velik. Naglasivši kako je nama ljudima to teško
razumjeti, biskup je ustvrdio da nam je potrebna Božja milost kako bi se u nama dogodio preokret, da prestanemo živjeti po mentalitetu svijeta, i ponašamo na Isusov način. Iskustvo nam potvrđuje, nastavio je biskup, da ondje gdje se čovjek žrtvuje za neko dobro ili osobu koju voli, ostvaruje stanje životnog sklada. Naprotiv, kad čovjek nešto nastoji postići svojom sebičnošću, događa se urušavanje međuljudskih odnosa, ljudi se međusobno udaljuju, i život im prestane biti lijep. U ulomku prvog čitanja iz Knjige proroka Izaije ocrtan je lik čovjeka pravednika, nazvanog «slugom Gospodnjim», 
koji se pritisnut bolima žrtvuje za druge, i svojom žrtvom nastoji ispraviti nečije krive korake. Kršćani u tom liku prepoznaju Isusa Krista: on je ponizni sluga koji je svojim utjelovljenjem na sebe uzeo naše grijehe i našu smrtnost, i svojom pobjedom nad zlom i smrću udijelio nam puninu života, kako tumači pisac poslanice Hebrejima u ulomku drugog čitanja. Isus stavlja pred nas dvije mogućnosti: gospodovati nad drugima ili služiti drugima. On sam je odabrao put služenja, te i nas poziva da ga i mi slijedimo na tom putu. U protivnom, ustvrdio je biskup, ostat ćemo 
zarobljenici one sebičnosti i samodopadnosti koja vlada na javnoj sceni u Hrvatskoj, gdje se na druge i drugačije gleda i o njima govori s prezirom, te na taj način stvara nemoćno stanje.
Govoreći o sv. Ivanu Pavlu II., biskup je naglasio da je on izabrao Isusov put služenja i trpljenja. Rekao je da je svima poznato s kolikom je strpljivošću proživljavao patničke dane nakon atentata, a osobito kako je star i bolestan u invalidskim kolicima prikazivao svoje trpljenje kao žrtvu za sve ljude, i za nas u Hrvatskoj. Ostavio nam je primjer kako se i u najtežim 
životnim situacijama može biti velik čovjek. Potaknut činjenicom da se ovih dana u Rimu održava Biskupska sinoda koja je posvećena mladima, kao i nazočnošću mladih na misi u Katedrali, biskup je iznio neka promišljanja svetog Pape o mladima, kako im je on pristupao i što je od njih očekivao. Ponajprije, on je u mladima, bez obzira u koje doba i u kakvim društvenim okolnostima živjeli, vidio ljude koji sebi i drugima postavljaju velika i važna životna pitanja: koji je smisao života; što u životu treba činiti; kako sklapati trajna prijateljstva; što je istinska sreća, i sl. Nadalje, on je 
smatrao da je potrebno biti s mladima, pozorno ih slušati, i poticati ih da preuzimaju odgovornost u svom osobnom i društvenom životu, poštujući pritom njihovu slobodu. Prema svjedočanstvu jedne osobe iz vremena dok je Karol Wojtiła bio dušobrižnik studenata, on nikada nije mladima ništa nametao niti je govorio da nešto moraju činiti, nego ih je trajno pozivao i poticao da u svojoj mladenačkoj slobodi usvajaju ono što je dobro i plemenito, i da preuzimaju moralnu odgovornost za ono što čine. Konačno, istaknuo je biskup, on je mlade oduševljavao za herojstvo. Premda je bio svjestan kako mladi nisu savršeni, kao 
uostalom ni drugi ljudi, on ih je s velikim povjerenjem neumorno poticao da se nikada ne zadovolje s nekim malim i sitnim životnim postignućima, nego da uz pomoć Božje milosti u svom životu postanu prave moralne veličine. Završavajući homiliju biskup je pozvao nazočne da siđu u kapelu sv. Ivana Pavla II. u kripti Katedrale, i ondje pokraj njegove relikvije izreknu molitvu za naše mlade, da se nikada ne izgube na svom životnom putu, nego da budu veliki ljudi po prihvaćanju istine koju je Bog u njih utisnuo.
Nakon završnog misnog blagoslova biskup je sa svećenicima sišao u kapelu sv. Ivana Pavla II. i u ime svih nazočnih uputio molitvu svetom utemeljitelju Požeške biskupije.
