Mladi svećenici i đakoni Požeške biskupije, okupljeni 22. listopada u Požegi na svoj mjesečni susret trajne formacije, euharistijskim slavljem u kripti Katedrale, koje je predvodio biskup Antun Škvorčević, proslavili su blagdan sv. Ivana Pavla II., utemeljitelja Požeške Biskupije.
Uvodeći u misno slavlje biskup Antun je rekao da je sv. Ivan Pavao II. prisutan među nama na različite načine: po odluci kojom je osnovao Požešku biskupiju i imenovao njezina prvog
biskupa, po proglašenju sv. Lovre, đakona i mučenika, njezinim zaštitnikom a na sasvim osobiti način po relikvijaru u koji je pohranjen djelić njegove krvi po kojoj je živio i svjedočio da je Kristov, te i druge oduševljavao da Kristu otvore svoja vrata. Rekao je svećenicima kako sveti Papa na ovaj dan, kad je prije četrdeset godina, 22. listopada 1978. bio uveden u službu pastira sveopće Crkve, zacijelo želi da razumiju svoje svećeništvo u Božjim dimenzijama, moli da ih Duh Sveti ražari u srcu te svojom svećeničkom toplinom svjedoče vjernicima što je Crkva Isusova.
U homiliji biskup je ustvrdio kako je lik Ivana Pavla II. svima u pamćenju, ali da nam naviještena Božja riječ pomaže obnoviti neke njegove crte. Rekao je da je Ivan Pavao II. znao uvjerljivo naviještati Pavlovu tvrdnju u prvom čitanju iz Poslanice Efežanima, kako nas je Bog, bogat milosrđem dok smo bili mrtvi, oživio u Isusu Kristu. Činio je to od prvih riječi koje je izgovorio na današnji dan prije četrdeset godina na Trgu Sv. Petra u Rimu „Otvorite vrata Kristu“, do posljednjih koje je mogao izgovoriti. A kad je pritisnut bolešću ostao bez glasa, još snažnije je to svjedočio svojim trpljenjem i
umiranjem, 2. travnja 2005. godine. Biskup je pozvao svećenike neka im navedene riječi apostola Pavla i pape Ivana Pavla II. budu poticaj da se svakoga dana prisjete kako ih je Isus u krštenju preporodio iz smrti u život, a u sakramentu Svetog reda učinio sebi tako bliskima da mogu djelovati „in persona Christi“, biti pridruženi njemu, Glavi Crkve, da naviještanjem Božje riječi i slavljenjem svetih sakramenata i oni mogu ljude podizati iz smrti u život. Potaknuo ih je da budu radosni služitelji Isusova djela, da vole svoje svećeništvo i za njega zahvaljuju.
Podsjetio ih je na ulaznu pjesmu votivnih misa za pastire koja kaže da je određeni svetac „ljubio Crkvu – dilexit Ecclesiam“, te je ustvrdio da se po načinu na koji je sv. Ivan Pavao II. vršio svoje poslanje s pravom može reći da je on iz dubine svoje duše ljubio Crkvu, otajstveno Tijelo Kristovo i Božji narod što ga Krist sebi pritjelovljuje, te ga snagom svoga Duha neprestano oživljuje, i iz njegovih slabosti i grijeha uzdiže na razinu svoje moći. Ustvrdio je da svaki svećenik, osim što svjedoči da voli svoje svećeništvo, također treba voljeti Crkvu, ali ne Crkvu kao neku zamišljenu ideju, 
nego onu koja se – kako uči Drugi vatikanski sabor – ostvaruje u mjesnoj Crkvi, a to je njima Požeška biskupija. Potaknuo ih je da u njoj prepoznaju božansku prisutnost Isusa Krista u snazi njegova Duha po kojem jesmo njegovo otajstveno Tijelo. Pozvao ih je da im Ivan Pavao II. bude primjer kako voljeti svoje svećeništvo i Isusovu Crkvu.
Govoreći o evanđeoskom ulomku u kojem evanđelist Luka opisuje kako Isusu pristupa „netko“ – u kojem svaki čitatelj može prepoznati sebe – moleći ga da presudi u sporu o 
baštini između njega i brata, biskup je naglasio kako je zanimljivo da je Isus odbio to učiniti. Umjesto da bude sudac u sporu dvojice braće oko nasljedstva, Gospodin je iskoristio prigodu da ponovi evanđeoski stav prema posjedovanju materijalnih dobara. Ona su ljudima nužna da bi mogli dostojno živjeti, ali materijalna dobara mogu probuditi u njima pohlepu, ovisnost i robovanje bogatstvu te oni postanu njegovi sluge umjesto da im ono služi. Isus nikad nije ustvrdio da su materijalna dobra sama u sebi loša, nego ih čovjek svojom pohlepom čini 
takvima. Biskup je podsjetio na tvrdnju sv. Pavla u Poslanici Korinćanima da ljubav i s obzirom na posjedovanje materijalnih dobara ostaje pravo mjerilo ponašanja: „Kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo“. Poželio je mladim svećenicima da po zagovoru sv. Ivana Pavlu II. budu ljudi evanđeoske duhovne slobode, koji svjedoče da su drugačiji negoli svijet u kojem žive. Ustvrdio je da sveti Papa iz vječnosti voli požešku mjesnu Crkvu koju je utemeljio, i zamolio ga da im pomogne onako vršiti svoje svećeničko poslanje kako ga je on vršio.
Na svršetku misnog slavlja biskup je podsjetio mlade svećenike da su primili dragocjeni dar Tijela i Krvi Kristove, od koje je papa Ivan Pavao II. živio, rastao i postao velik. Pozvao ih je da dopuste Isusu Kristu da on i u njima raste, kako bi svjedočili jedni drugima i svijetu da je on moćan u njima. Zahvalio im je za sve ono što u iskrenosti svoga svećeničkog srca, u svojoj ljudskoj i vjerničkoj dobrohotnosti nastoje živjeti u svom poslanju, promičući suradnju 
jednih s drugima, sa svojim biskupom i sa svima koji u Crkvi služe proslavi Božjoj i dobru čovjeka. Također je zahvalio i nazočnim vjernicima laicima za sudjelovanje na misnom slavlju i pozvao ih je da se preporuče sv. Ivanu Pavlu II. pred njegovom relikvijom te budu zahvaćeni njegovom ljubavlju za Crkvu i snagom koju je živio u tjelesnoj nemoći.
