Hodočašće franjevaca glagoljaša u Staru Gradišku

Tridesetak svećenika Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša, predvođenih provincijalom fra Ivom Martinovićem hodočastilo je 28. studenoga u Staru Gradišku. Okupili su se u župnom domu u Uskocima gdje ih je dočekao župnik Mato Rukavina te su program započeli u obližnjoj grobljanskoj crkvi sv. Roka molitvom Trećega časa i paljenjem svijeća na dijelu groblja pokrivenom travom gdje su bez imena pokopani brojni starogradiški zatvorenici, među njima i fra Petar Turkalj, član njihove Provincije, koji je na današnji dan prije 105 godina bio zaređen za svećenika a prije 70 godina je preminuo u zatvoru. Hodočasnicima se pridružio požeški biskup Antun Škvorčević koji je okupljenim franjevcima na ulazu u starogradiški zatvor rekao kako se na ovom mjestu još i danas na neki način osjeća sva težina mržnje i progona iz vremena totalitarnih sustava. Podsjetio je da se nalaze na mjestu koje pamti korake onih ljudi koji su mrzili i progonili druge, ali također tragove onih koji su bili nedužno progonjeni, među njima više od 250 svećenika koji su ovdje tamnovali samo zato jer su ljubili Boga, Crkvu i svoju domovinu. Pozvao je nazočne svećenike da se na ovom hodočašću ispune snagom njihove vjernosti, posvjedočene u patnji i poniženju. Zahvalio im je što će svojom vjerničkom toplinom srca, molitvom, suosjećanjem, praštanjem i milosrđem na ovaj prostor zla unijeti trag plemenitosti i dobrote.
Hodočasnici su se potom u molitvenoj procesiji uputili do obližnje župne crkve sv. Mihaela Arkanđela te se zaustavili u Memorijalu svećeničkim žrtvama pokraj crkve. Biskup Antun je kratko predstavio pojedine njegove sastavnice. Upozorio je posebno na mozaik uskrslog Krista nad otvorenim grobom, koji – pobijedivši smrt – svojim raširenim rukama slavodobitno lebdi nad križem. U podnožju križa, na samom tlu poredani su likovi koji podsjećaju na svećenike i redovnike, časnu braću i bogoslove, dionike Isusova poniženja i patnje po osudi i zatvaranju u Staroj Gradiški, koji se klanjaju uskrslom Kristu u kojem je njihova patnja postigla smisao, ostvarena pobjeda i vraćeno dostojanstvo. Podsjetio je i na određena imena starogradiških uznika čiji su likovi prikazani na mozaiku. Biskup je potom predvodio molitvu za svećenike zatvorenike kao i za one koji su im nanosili zlo. Iskazavši tako poštovanje prema žrtvi utamničenih svećenika, hodočasnici su se uputili u župnu crkvu prikazati za njih svetu misu, koju je zajedno s provincijalom fra Ivom predvodio biskup Antun. Na početku je provincijal uputio riječi pozdrava biskupu Antunu, prisutnim svećenicima i vjernicima, predstavivši lik fra Petra Turkalja, te drugu braću franjevce koji su zbog svoje vjernosti tamnovali. Spomenuo je kako je nedavno pronađena molitva fra Petra Turkalja koju je napisao prigodom svećeničkog ređenja prije 105 godina po rukama biskupa Antuna Mahnića. Cijeli svoj život, pojasnio je provincijal, bio je spreman pomagati, svjedočeći posebnu ljubav prema siromašnima i nemoćnima. Podsjetio je i na druge franjevce koji su bili nepravedno osuđeni i zatvoreni. Kazao je kako ovim hodočašćem franjevci trećoredci glagoljaši žele zahvaliti Bogu za vjernost svoje subraće mučenika i moliti da poput njih budu hrabri svjedoci Isusa Krista pa i pod cijenu vlastita života.
U homiliji biskup je zahvalio provincijalu za organiziranje hodočašća u Staru Gradišku koje je doprinos njegovanju kulture spomena koja ne zaboravlja istinu niti je pretvara u ideologiju, nego joj pristupa vjerničkim srcem, oslobođenim mržnje i želje za osvetom. Spomenuo je da smo pri svršetku liturgijske godine te nam naviještena misna čitanja osobitom snagom progovaraju o zahtjevnosti Isusova poziva da mu budemo dokraja vjerni u progonu, osudama i tamnovanju radi njegova imena. Biskup je ustvrdio kako ga Isusova obećanja učenicima da će biti progonjeni uvjeravaju u istinitost evanđelja, zapitavši nazočne: „Koji je to vođa svojima obećavao patnju i trpljenje te ih tim putem pokrenuo da ga oduševljeno nasljeduju?“ Dodao je kako se u Isusovu jamstvu da će u takvim situacijama učenike pratiti moć Duha Svetoga, krije božanska pokretačka snaga kojom su ga slijedili u mučeništvu. Još je biskup dodao da progoni Crkve svjedoče o njezinoj vjerodostojnosti, da ona ne živi od površnog podilaženja svijetu po kojem mu se nastoji svidjeti, nego od posvemašnje vjernosti Isusu Kristu koju svjedoči u snazi Duha.
Tumačeći kako se u progonu, patnji i trpljenju na svoj način očituje dimenzija onostranosti, osvrnuo se na naviješteno prvo čitanje iz Knjige otkrivenja gdje sv. Ivan govori o viđenju u kojem se pojavljuje sedam anđela zaduženih za sedam posljednjih zala. Povezao je to s događajem izlaska izraelskog naroda iz egipatskog ropstva koji je također bio označen sedmorim zlima da bi prešli iz ropstva u slobodu. Na to podsjeća i pjesma Mojsija i Jaganjca koju spominje sveti vidjelac a koju pjevaju oni koji su bili dionici progona i trpljenja te postali dionicima Isusove pobjede nad smrću. Biskup je dodao kako sv. Ivan ne govori o svršetku svijeta koji se ima dogoditi zbog nevolje i zla, nego o njegovu dovršenju, a moć kojom se to ostvaruje jest ljubav, uvijek povezana s trpljenjem. Muka i trpljenje nisu prokletstvo nego otajstveno stanje u kojem nadilazimo sebe i postajemo dionici rađanje novoga svijeta. Taj put izabrao je Bog u Isusu Kristu da bi nas spasio.
Biskup je još spomenuo kako se u dvadesetom stoljeću dogodilo mnogo zla na našim prostorima, koje je zbog različitih razloga bilo nerijetko zataškavano, umanjivano ili preuveličavano, te u nastojanju da otkrijemo pravu istinu o događajima i ljudima ne smijemo dopustiti da nas zlo zavede, nego da snagom Duha praštanjem i milosrđem pristupamo prošlosti i zlu te ga se spominjemo očišćenim pamćenjem. Spomenuo je da Požeška biskupija na tragu poticaja sv. Ivana Pavla II. koji je prigodom Velikog jubileja 2000. godine pozvao na čišćenje povijesnog pamćenja i spomen mučenika, nastoji svake godine promicati takav stav pred teškom prošlošću, napose u Staroj Gradiški i Jasenovcu. Rekao je kako se praštanjem i traženjem pomirenja izdižemo iznad zla i ne živimo po njegovu diktatu. Pozvao je svećenike da na ovom hodočašću mole za dar praštanja i milosrđa te tako na najbolji način iskažu poštovanje žrtvama totalitarnih sustava, među kojima su i njihova subraća franjevci. Kazao je kako je starogradiška župna crkva podignuta da bude mjesto njegovanja upravo takvog spomena na svećeničke i druge žrtve.
Pri koncu misnoga slavlja biskup Antun je predvodio čin predanja Blaženoj Djevici Mariji. Potom je fra Frane Šešelja, koji je dvije godine bio uznikom starogradiškog zatvora, iznio svoje svjedočanstvo o tamnovanju, na koje je bio osuđen zato što je za vrijeme služenja vojnog roka izjavio da nadbiskup Alojzije Stepinac nije zločinac. Provincijal Martinović je zahvalio biskupu Antunu za sudjelovanje na hodočašću, osobito za poticajne riječi koje je uputio u homiliji. Nakon otpjevane pjesme „Ljiljane bijeli“, koju je spjevao fra Anzelmo Canjuga i sam starogradiški uznik, svi su izmolili molitvu koju je fra Petar Turkalj napisao uoči svoga svećeničkog ređenja.