Treća nedjelja kroz godinu (27.01.2019.)

146

LECTIO

Prvo čitanje: Knjiga Nehemijina 8, 2-4a.5-6.8-10

2 Prvoga dana sedmoga mjeseca svećenik Ezra donese Zakon pred zbor ljudi, žena i sviju koji su bili sposobni da ga razumiju. 3 Na trgu koji je pred Vodenim vratima počeo je čitati knjigu, od ranoga jutra do podneva, pred ljudima, ženama i pred onima koji su bili zreli. Sav je narod pozorno slušao knjigu Zakona. 4 Književnik Ezra stajaše na drvenu besjedištu koje su podigli za tu zgodu. 5 Ezra je otvorio knjigu naočigled svemu narodu – jer je bio poviše od svega naroda – a kad ju je otvorio, sav narod ustade. 6 Tada Ezra blagoslovi Gospodina, Boga velikoga, a sav narod, podignutih ruku, odgovori: »Amen! Amen!« Zatim su kleknuli i poklonili se pred Gospodinom, licem do zemlje. 8 I čitahu iz knjige Božjeg zakona po odlomcima i razlagahu smisao da narod može razumjeti što se čita. 9 Potom namjesnik Nehemija, i svećenik i književnik Ezra, i leviti koji poučavahu narod rekoše svemu narodu: »Ovo je dan posvećen Gospodinui, Bogu vašemu! Ne tugujte, ne plačite!« Jer sav narod plakaše slušajući riječi Zakona. 10 I još im reče Nehemija: »Pođite i jedite masna jela, i pijte slatko, i pošaljite dio onima koji nemaju ništa pripremljeno, jer ovo je dan posvećen našem Gospodinu. Ne žalostite se: radost Gospodnja vaša je jakost.«

Riječ Gospodnja

Godina je 444. prije Krista, i u Jeruzalemu se narod po prvi puta nakon izgnanstva sabrao na svečanom skupu slaviti službu Riječi, nakon koje je uslijedilo zajedničko blagovanje. U tekstu, koji govori kako je svećenik i pismoznanac Ezdra proglasio zakon, imamo tradicionalnu strukturu liturgijskog okupljanja. Radosno se slavi savez, ali s pogledom u budućnost: narod Bogu daje hvalu (6. r.), potom pismoznanac s povišenog postolja otvara knjigu zakona a nekoliko odabranih čitača čita različite ulomke iz Knjige Ponovljenog zakona pred okupljenim narodom koji sluša u tišini. Slijedi tumačenje teksta, odnosno njegova aktualizacija s obzirom na vjersko održavanje saveza (rr. 4s.). Narod – po slušanju Božje riječi koja traži odgovor – doživljava obraćenje, oplakuje vlastiti grijeh i izdaju saveza (9. r.). Tada nastupa namjesnik Nehemija i, videći iskreno kajanje naroda, sve ih poziva na radost, na gozbu i svečanost u čast Gospodinu, »jer ovo je dan posvećen Gospodinu« (10. r.). Svaka tuga i žalost treba nestati iz naroda, jer je Bog otpustio svaki dug i smilovao se svom narodu.

Drugo čitanje: Prva Korinćanima 12, 12-31a

Braćo:
12 Kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. 13 Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni. 14 Ta ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi. 15 Rekne li noga: “Nisam ruka, nisam od tijela”, zar zbog toga nije od tijela? 16 I rekne li uho: “Nisam oko, nisam od tijela”, zar zbog toga nije od tijela? 17 Kad bi sve tijelo bilo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi sve bilo sluh, gdje bi bio njuh? 18 A ovako, Bog je rasporedio udove, svaki od njih u tijelu, kako je htio. 19 Kad bi svi bili jedan ud, gdje bio bilo tijelo? 20 A ovako, mnogi udovi – jedno tijelo! 21 Ne može oko reći ruci: “Ne trebam te”, ili pak glava nogama: “Ne trebam vas.” 22 Naprotiv, mnogo su potrebniji udovi tijela koji izgledaju slabiji. 23 A udove koje smatramo nečasnijima, okružujemo većom čašću. I s nepristojnima se pristojnije postupa, 24 a pristojni toga ne trebaju. Nego, Bog je tako sastavio tijelo da je posljednjem udu dao izobilniju čast 25 da ne bude razdora u tijelu, nego da se udovi jednako brinu jedni za druge. 26 I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi. 27 A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi. 28 I neke postavi Bog u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; onda čudesa, onda dari liječenja; zbrinjavanja, upravljanja, razni jezici. 29 Zar su svi apostoli? Zar svi proroci? Zar svi učitelji? Zar svi čudotvorci? 30 Zar svi imaju dare liječenja? Zar svi govore jezike? Zar svi tumače? 31 Čeznite za višim darima!

Riječ Gospodnja

Pavlov ulomak opisuje kršćansku zajednicu kao ‘tijelo’ Kristovo. Njegov ekleziološki naboj je iznenađujući. Evo nekih njegovih prepoznatljivih značajki.
Tijelo je »jedno«, pa ipak u njemu je bogata različitost i mnoštvo udova. Temelj tijela ostaje jedino Krist: »Tako i Krist« (12. r.). Na taj način nas Apostol odmah dovodi do sržne stvari: zajednica nije tek kao tijelo, ona jest tijelo Kristovo. Prije nego počne tumačiti ovu usporedbu, Pavao ukazuje i na razlog zbog kojega smo postali tijelo Kristovo: krštenje i dar Duha (13. r.). Dakle na prvom mjestu je zajedništvo s Gospodinom: to je korijen koji obrazlaže kako različitost tako i drugačijost. Kao treće Pavao nam kaže da društvene razlike (biti robovi ili slobodni) kao i one vjerske (biti Židovi ili pogani) gube na važnosti te se dokidaju. Potom tvrdi da se ostale razlike javljaju na različitim osnovama: ljudi u kršćanskoj zajednici razlikuje se po svojim službama, a ne po svom dostojanstvu.
Izvornost i posebnost svakoga pojedinog vjernika na taj način nije za vlastitu korist, već za cijelu zajednicu. Razlike su nužne. Tijelo ne bi više bilo ono što jest kad se ne bi sastojalo od različitih udova. Tako i zajednica. U Crkvi svaki pojedinac vrši nezamjenjivu službu, kao što to čini svaka stanica u ljudskom organizmu. Stoga prava opasnost za jedinstvo Crkve, ne dolazi od različitosti darova Duha, već od nastojanja da se jedan od darova uzdigne nad ostale, ili od njegova odbijanja služiti, ili od njegova stava da mu drugi nisu potrebni: »Ne može oko reći ruci: “Ne trebam te”, ili pak glava nogama: “Ne trebam vas”« (21. r.).

Evanđelje: Luka 1, 1-4; 4, 14-21

1 Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – 2 kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – 3 pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati 4 da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.
14 U ono vrijeme Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici. 15 I slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama. 16 I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. 17 Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano:
18 »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, 19 proglasiti godinu milosti Gospodnje«.
20 Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. 21 On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.«

Riječ Gospodnja

Nakon što je izložio cilj svog evanđelja, Luka kao ozbiljni i vjerodostojni pisac pripovijeda o događaju u Nazaretu. Evađelist smješta govor u sinagogi na početak Isusova javnog djelovanja i od njega čini Mesijin inauguralni i programatski govor. Krist čita ulomak Iz 61, 1-2a, ali mu preinačuje značenje. On podanašnjuje (aktualizira) proročki tekst, tako što naglašava djelo oslobođenja i sveopćost spasenja: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima« (21 r.). Isus, bez primjenjivanja teksta u moralnom smislu, privlači pozornost na čin koji vrši: njegov dolazak ostvaruje prorokovo iščekivanje. On se tako proglašava Mesijom, poistovjećuje se s njegovim iščekivanjem, koje se pak »danas« dovršava u njegovoj osobi.
Upravo je to danas Isusova novost. S njime su započela posljednja vremena, koja se produžuju u vrijeme Crkve i u naše vrijeme. Poslanje pak što ga Isus započe osobito je usmjereno na siromašne i posljednje. Kako reče Izaija, Isus upućuje »radosnu vijest« grešnicima, potlačenima i odbačenima svih vrsta, jer Bog ljubi svakog čovjeka, bez razlike. Kristu je svaki čovjek vrijedan i dragocjen u njegovim očima. Pred Bogom nema odbačenih, štoviše njemu su posljednji prvi za ulazak u kraljevstvo i pravi život. Samo je Isusova ‘vijest’ u stanju potresti te uliti nadu i dostojanstvo svakom odbačenom čovjeku.

MEDITACIJA

Današnje evanđelje nam stavlja pred oči model euharistijskog slavlja, naznačen u prvom čitanju, u kojem je glavni protagonist sâm Isus. On je taj koji daje puni smisao proročkim riječima koje su mu pružene da ih navijesti. Na taj način Luka na vidjelo iznosi jednu od najznačajnijih dimenzija Isusova djelovanja u vršenju svoga mesijanskog poslanja: opredjeljenje za one najpotrebnije. Dovoljno je tek letimično zaviriti u evanđelja i uvjerit ćemo se da takvo opredjeljenje prethodi čitavom njegovu djelovanju. Tamo gdje on nađe nekoga tko je siromašan, isključen, odbačen, pogođen i bolestima i zlim dusima, i odbačen od ljudi, tu on onda djeluje u njegovu korist. A tako i s obzirom na grešnike, bolesnike, žene, tuđince, djecu…A razlog zašto je on to činio postaje jasan kad se uzme u obzir da je njegovo srce, poput srca Oca nebeskog, puno sućuti za život sviju, a naročito onih koji su zakinuti u životu. Zajedno s Ocem, i on se također raznježi pred onima koji su ostavljeni ‘polumrtvi’ na životnim stazama, kao onaj čovjek u prispodobi o “milosrdnom Samarijancu” (usp. Lk 10, 30-35), ili pred sinom koji se, nakon što se je prkosno udaljio od kuće, vraća kući umoran i iscrpljen (Lk 15, 11-24). I iz stanja potresenosti on prelazi u djelovanje nježnog i brižnog prihvaćanja.
Takvo Isusovo ponašanje postavlja nam ozbiljno pitanje. Poziva nas da preispitamo način kako se kao osobe i kao zajednica ponašamo mi sami, koji tvrdimo da smo njegovi sljedbenici. Već nekoliko godina val evanđeoskog siromaštva preplavljuje Crkvu. U mnogim pojedincima i skupinama, malim zajednicama i crkvama na cijelim kontinentima, porasla je svijest poziva na služenje najsiromašnijima, posljednjima. Na sveopćoj razini pozvani smo da kao Crkva usvojimo Isusovo opredjeljenje za najpotrebnije (usp. encikliku Sollicitudo rei socialis). Je li to doista moguće u našem osobnom i zajedničkom životu? Slijeva li se sve u ozbiljno i konkretno zalaganje, kakvo je bilo ono Isusovo? Njegove nas riječi uvijek trebaju potresti: »Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima« (Mt 7, 21).

MOLITVA

Isuse, tvoj nas primjer pogađa. Čitajući evanđelja vidimo kako ti dosljedno i odlučno ostvaruješ riječi koje sažimaju tvoje poslanje, naviješteno stoljećima prije u Izaijinom mesijanskom proročanstvu: postaješ bliz osobito najsiromašnijima i malenima, onima koje smatraš da su najpotrebniji jer su najslabiji i najnezaštićeniji, jer su obescijenjeni, potisnuti na rub ili su ih drugi isključili. Tvoja ljubav se pokazuje sveopćom upravo zato što se i ti, poput svog Oca, na poseban način brineš za njih. I to ne samo riječima, već konkretnim djelima i primjerom vlastitog života. Daj i nama svoga Duha, onog Duha kojim te je Otac pomazao, i koji te je stalno tjerao naprijed tvoje poslanje u ovom svijetu. Ako i nas bude tjerao, činit ćemo djela koja si ti činio i još veća ćemo činiti (usp. Iv 14, 12), na korist siromaha i onih najmanjih među ljudima.

KONTEMPLACIJA

Uistinu, braćo moja, kad nas nutarnji nemir ili tjeskobe obore, u Svetim Pismima nalazimo utjehu koja nam je potrebna. »Uistinu, što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da postojanosti i utjesi Pisama imamo nadu.« (Rim 15, 4). To vam jamčim: ne može nadoći neka oprečnost, neka žalost, neka gorčina koja ne bi odmah nestala ili postala podnošljivom, od trenutka kad se pred nama otvori sveti tekst. Riječ je o polju kamo Izak u sumrak odlazi meditirati; a Rebeka, koja je otišla k njemu, svojom ljupkošću ublažava bol koja ga je pogodila (Post 24, 64). Isuse, koliko puta dan ide svom kraju i dolazi noć! Koliko puta sam na sve ogorčen i sve što vidim postaje mi teret! Kad netko govori, slušam ga s mukom. Srce mi je otvrdnulo kao kamen. Što činiti u sličnim trenucima? Izlazim van meditirati, otvaram svetu knjigu, čitam i utiskujem svoje misli u ovaj vosak. I gle, Rebeka – to jest tvoja milost, Gospodine – odmah dolazi k meni, svojim svjetlom raspršuje moje tmine, izgoni bol, lomi moju tvrdoću. Kako treba žaliti one koji, pogođeni žalošću, u odlaze u to polje u kojem mogu pronaći radost! (ALFREDO DI RIEVAULX, Omelie su Isaia /Homilija na Izaiju/, 26).

AKCIJA

Često ponavljaj i živi danas Riječ: »Gospodine, ti imaš riječi života vječnoga« (Iv 6, 68s.).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Mesijin navještaj je prije svega upućen ožalošćenima. Najprije se obraća poniznima jer su poniženi, potom onima kojima su boli slomile srce, potom se okreće zatvorima i proglašava slobodu zatvorenicima, raskida lance okovanima. Mesija ne pravi razliku između krivih i nevinih, već proglašava sveopće pomilovanje.
Isusu je jedne subote dopalo čitati ove Izaijine retke u sinagogi. Bijaše to u Nazaretu, kako pripovijeda evanđelje po Luki. Pred svojim sumještanima pročitao je ove retke pune snage i navještaja velikih promjena. Na koncu je izjavio da su se te Izaijine riječi sada ostvarile po njemu, Isusu. On je Pomazanik Božji, Mesija koji je došao da u ovom trenutku ostvari neispunjena proročanstva. Nazočni ljudi su se iznenadili, potom su reagirali neprijateljski, potjeravši ga. Za njih je bilo svetogrdno da bi se neki čovjek mogao proglasiti mesijom. No, osim toga bili su također i preplašeni navještajem da bi se te Izaijine riječi uistinu mogle ostvariti u njihovo vrijeme. Koliko god neka vjernička osoba mogla moliti Boga da dođe njegovo kraljevstvo i da bude njegova volja, nikad neće biti spremna prihvatiti jedno i drugo. Evo Mesije koji tješi ponizne i slomljene te kida okove zatvorenicima i robovima.
Ovi Izaijini retci, kao i mnogi drugi, dovode u iskušenje vjerničke osobe: jesu li spremne podnijeti dolazak, ostvarenje onoga što je naviješteno? Malo njih je na koncu spremno povjerovati da se Izaijini retci tiču nas danas. Malo njih bi se ponašalo drugačije od mještana Nazareta. Pa ipak svaki naraštaj nailazi na Mesiju a samo vjernicima pripada da mu omoguće dolazak (E. DE LUCA, Ora prima /Prvi čas/, Magnano, 1997, str. 75-77, passim).