LECTIO
Prvo čitanje: Knjiga proroka Izaije 6, 1-2a.3-8
1 One godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospodina gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu svetište. 2 Iznad njega stajahu serafi 3 i klicahu jedan drugome:
»Svet! Svet! Svet! Gospodin nad Vojskama!
Puna je sva zemlja slave njegove!«
4 Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovraci na pragovima, a Dom se napuni dimom.
5 Rekoh:
»Jao meni, propadoh,
jer čovjek sam nečistih usana. U narodu nečistih usana prebivam,
a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad Vojskama!«
6 Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika; 7 dotače se njome mojih usta i reče:
»Evo, usne je tvoje dotaklo,
krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.«
8 Tada čuh glas Gospodnji: »Koga da pošaljem? I tko će nam poći?«
Ja rekoh: »Evo me, mene pošalji!«
Riječ Gospodnja.
Ulomak govori o pozivu Izaije, koji je primjer prorokova dubokog vjerskog iskustva. Napisan je oko 742. godine pr. Kr., u godini smrti kralja Uzije, kojom je završilo razdoblja Izraelova blagostanja i samostalnosti. Glavna mu je tema Božja svetost i slava koja nadilazi svaku ljudsku veličinu i moć. Pozornica je jeruzalemski Hram i antropomorfistički opis Gospodina Boga na prijestolju, okruženog serafinima. Prvi dio teksta (rr. 1-4) opisuje Božje objavljivanje (teofaniju) i njegovu transcendenciju simboličkim i bogoslužnim izrazima, kao što su: »prijestolje visoko i uzvišeno«, »skuti njegova plašta ispunjahu svetište«, »serafini klicahu: Svet, svet, svet, Gospodin nad Vojskama«. U drugom pak dijelu proročkog viđenja (rr. 5-8) govori se o čovjeka pred božanskim prijestoljem. Pred Božjim veličanstvom prorok postaje svjestan svoje nedostojnosti i vlastitog grijeha. Bog tada zahvaća, pročišćuje čovjeka i udahnjuje mu novi život, dotičući njegove usne. Potom se Gospodin Bog obraća zboru serafina tražeći od njih savjet s obzirom na upravljanje svijetom. Međutim, neizravno je Božji glas upravljen Izaiji koga poziva da zaogrnut Božjom slavom i svetošću pođe prorokovati u njegovo ime. Prorok sada izjavljuje da je spreman za svoje poslanje i na Božji upit odgovara: »Evo me, mene pošalji!«. To je potpuna raspoloživost onoga koji je dopustio da ga obuzme Bog koji spašava.
Drugo čitanje: Prva Korinćanima 15, 1-11
Braćo:
1 Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, 2 po kojem se spasavate, ako držite što sam vam navijestio; osim ako uzalud povjerovaste.
4 Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; 4 bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; 5 ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. 6 Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. 7 Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. 8 Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni.
9 Dȁ, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju. 10 Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom. 11 Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete.
Riječ Gospodnja.
Ovaj su Pavlov ulomak izazvali prigovori Korinćana: sumnja u istinu Kristova uskrsnuća, na štetu ne samo cjelovitosti vjere, već i za jedinstvo same Crkve. Pavao odgovara dokazima vjere i ‘Vjerovanjem’ što im ga je predao. Događaj Kristova uskrsnuća je predmet apostolskog svjedočanstva: mnogo ih je, i svi su dostojni pouzdanja, koji su se uvjerili da je grob prazan, i koji su vidjeli uskrslog Gospodina. Među njima sam također i ja – tvrdi Pavao – koji »milošću Božjom jesam što jesam« (10. r.).
Događaj Isusova uskrsnuća ušao je također i u apostolsko propovijedanje. Počev od njega apostoli ne samo da su svim svojim snagama prionuli uz novost Kristovu, nego su u nj unijeli i svoje misionarsko poslanje. Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludno bi bilo naše propovijedanje – tvrdi također Pavao – i naš bi trud bio uzaludan. Isti događaj Kristova uskrsnuća je izravni i neposredni predmet vjere prvih kršćana: Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna bi također bila i vaša vjera – naglašava Apostol – a svi mi bili bismo najnesretnije osobe na svijetu, prevarene i razočarane. Jasno je dakle da u službi tog temeljnog događaja kršćanstva nije samo apostolska predaja, nego i svjedočanstvo vjerničke zajednice i svakoga pravog Isusova učenika.
Evanđelje: Luka 5, 1-11
U ono vrijeme:
1 Dok se jednom oko njega gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. 2 Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. 3 Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.
4n Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.« 5 Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« 6 Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. 7 Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.
8 Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« 9 Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, 10 a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« 11 Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.
Riječ Gospodnja.
Evanđelist nam prikazuje poziv učenika jednostavnom završnom opaskom, nakon poučavanja mnoštva (rr. 1-3) i niza čudesa u kojima Isus u Kafarnaumu očitova moć Božju (4, 33-41). Poput Marka, Luka u pozivu prvih učenika podsjeća na bitne sastavnice učeništva, a to su: Kristova inicijativa i hitnost poziva; no on iznad svega ističe odstojanje i hod za Isusom. Za učenika napuštanje svega mora biti temeljito: »ostaviše sve i pođoše za njim« (11. r.); a hod za Isusom je uslijedio nakon što su se svjesno i slobodno opredijelili za njega. Međutim, glavna tema ove pripovijesti nije odstojanje i hod za Isusom, već želja da nam se ponudi sigurna riječ Učitelja: »Odsada ćeš loviti ljude« (10. r.).
Postoji uska veza između čudesnog ribolova i poziva učenika, a ona se nalazi u činjenici da je ljudsko djelovanje bez Krista jalovo, a da ono s Kristom postaje plodonosno. Ono što je ispunilo mreže bijaše riječ Isusova it a ista riječ je ono što čini učinkovitim apostolski rad učenika. Učenik je dakle pozvan, poput apostola Petra, da se s pouzdanjem prepusti Isusovoj riječi, da prizna stanje vlastite grešnosti i da odgovori na njegov poziv slušajući i onda kad se neka zapovijed može činiti besmislenom i beskorisnom. Odgovor vjere je na taj način plod prihvaćanja objave i osobnog susreta s Gospodinom.
MEDITACIJA
Dvije pripovijesti koje donose prvo čitanje i današnje evanđelje slijede klasični biblijski uzorak pozivanja na suradnju s Bogom u spašavanju naroda. U tom uzorku uvijek je najprije predviđeno jedno ‘centripetalno’ događanje, u kojem Bog, odnosno neodoljivo privlači k sebi onoga kojeg poziva, dajući mu da doživi snažno religiozno iskustvo, a onda zatim jedno ‘centrifugalno’ događanje, u kojem se onoga koji je pozvan vraća u narod, ali koji je sada obdaren snagom i hrabrošću da djeluje u njegovu korist: »Koga da pošaljem? I tko će nam poći? Idi i reci tom narodu…« (Iz 6, 8.9); »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« (Lk 5, 10).
Božji poziv nije isključivo upućen samo nekima (svećenicima, redovnicima, redovnicama) već, kako je to u više navrata u svojim dokumentima naglasio Drugi vatikanski sabor, upućen je svima i svakom pojedinom kršteniku. Svatko je od nas pozvan ‘zalagati se’ za spasenje braće, kako je to lijepo izrazio Pavao u ovom ulomku poslanice Korinćanima: »milošću Božjom koja je u nama« (1 Kor 15, 10). Morali bismo se stoga zapitati da li se naše ‘zalaganje’ uklapa u evanđeosko viđenje stvari. Između ostalog zapitati se je li ono posljedica toga što smo se dali, poput učenika i Petra, oduševiti Isusom Kristom i onim što je njemu bilo u središtu. Jer to je korijen svakoga istinskog crkvenog djelovanja. Sve ostalo može biti aktivizam ili puko traženje vlastitog zadovoljstva, pa čak i egzibicionizam. ‘Lovljenje ljudi’ ne za onaj život u izobilju kojega je on došao donijeti (Iv 10, 10), već za nas same. Odnosno za smrt. Samo čestim vraćanjem na raspirivanje žara u našem dodiru s njime moći ćemo i mi poći prema drugima, kao Pavao, noseći im veliki navještaj uskrsnuća, koje je pobjeda života nad smrću.
MOLITVA
Gospodine, htio si nas pridružiti svom veličanstvenom djelu spasenja čovječanstva. U naše si ruke stavio mrežu da lovimo ljude u velikom moru svijeta. Izabrao si nas u svrhu ostvarivanja tvoje beskrajne želje za životom, preobilnim životom za tvoju braću i tvoje sestre. Gospodine, zahvalni smo ti na tome. U svojoj si nam velikodušnosti dao veliki dar, jer smo time mi na neki način postali ruke s kojima danas nastavljaš djelovati u svijetu.
Htjeli bismo biti vjerni u odgovaranju na tvoj poziv. Često puta htjeli bismo se vratiti i dopustiti da se opet oduševimo tvojom osobom i tvojim pozivom, i to tako da sve naše djelovanje uvijek bude ispunjeno evanđeoskim smislom. Dotakni naša usta vrućom žeravom koja čisti, kao što serafin učini Izaiji, i tada ćemo svojoj braći govoriti samo riječi života. Podupiri nas trajno svojom milošću, kao što si podupirao Pavla u tolikim nevoljama. Ako to budeš činio, mi ćemo moći biti sigurni u našu vjernost i našu nesalomljivu hrabrost.
KONTEMPLACIJA
Nazivati Isusa (Riječ) voljenim i proglašavati ga ‘lijepom’ znači svjedočiti bez prijetvornosti i bez prijevare da on ljubi i da je ljubljen, diviti se njegovoj dostojnosti i biti pun udivljenja pred njegovom milošću. Njegova ljepota je zapravo njegova ljubav, i ta je ljubav toliko veća koliko nam uvijek prethodi […]
Kako li si lijep, Gospodine Isuse, pred licem svojih anđela, u liku Božjem, u svojoj vječnosti! Kako li si mi lijep, Gospodine moj, u samom lišavanju te svoje ljepote! Doista, od trenutka kad si se poništio, kad si se oplijenio – ti, svjetlo vječno – fizičkih zraka, još više je zasjalo tvoje smilovanje, još više se iskazala tvoja karitativna ljubav, još sjajnije je zažarila tvoja milost.
Kako li si mi lijepa u svom nastajanju, zvijezdo Jakovljeva, kako prekrasna izničeš, mladice, iz panja Jesejeva; rađajući se s visine, ti se poput zrake radosti pohodila mene koji sam počivao u tminama! Kako si bio čudesan i divan po višnjim krepostima kad si bio začet po Duhu Svetom, kad si se rodio od Djevice, u nevinosti života; i potom u bogatstvu svog nauka, u sjaju čudesa, u objavljivanju otajstava! Kako si, nakon sumraka, sjajan uskrsnuo, Sunce pravde, iz srca zemlje!
Konačno, kako si se lijep u svojim odorama, Kralju slave, vratio na nebesa! Kako da moje kosti zbog svega toga ne reknu: »Tko je kao ti, Gospodine?« (BERNARDO DI CHIARAVALLE, Sermoni sul Cantico dei cantici /Govori o Pjesmi nad pjesmama/, 45, 8s, passim).
AKCIJA
Često ponavljaj i živi danas Riječ: »Velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo« (Lk 1, 49).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Susret s Bogom stalno mi daje pronalaziti nove prostore ljubavi i ni najmanje mi ne da misliti da sam učinio dovoljno, jer me ljubav tjera naprijed i uvodi me u Božju ekologiju gdje patnja svijeta postaje moja hodočasnička torba. U toj se torbi nalazi trajna želja: »Ako hoćeš, Gospodine, pošalji mene. Evo me, spreman sam osloboditi brata, nahraniti ga, pomoći mu. Ako hoćeš, pošalji mene«.
U svijetu koji je tako malo čovječan, gdje ljudi plaču zbog ratova, gladi, susret s Bogom te preobražava, na lice ti utiskuje obrise Božje, na tvoje lice stavlja ljubav koju si susreo, zajedno s ponešto žalosti što se ne vidi da se ta ljubav ostvarila. Ja sam susreo Gospodina, ali sam susreo i našu bijedu, i pred najvećim nepravdama – nekima sam gledao u lice – nikad nisam mogao ni želio reći: »Bože, nisi Otac«. Samo sam s pravom morao reći: »Čovječe, čovječe, nisi brat«. I ponovno sam u svoje srce usadio želju da ja budem više brat, da ja budem više čovjek Božji, da ja budem više svet, da što više proširim konkretnu ljubav što nas potiče da pomažemo gladnima, žrtvama nasilja, onima koji više niti ne poznaju svoja prava, onima koji se više ne pitaju odakle dolaze i kamo idu.
Treba svednevice živjeti susret s Njime, mijenjajući nas same. Vidio sam kako se ostvaruju mnogi nenadani snovi, no najizvanredniji događaj koje me još i sada pogađa počeo je kad su me djeca, mladi, osobe svih uzrasta izabrale za duhovnog oca i savjetnika, za svog vođu. Takvo nešto nisam očekivao, i svaki put kad se neka duša, neko srce povjeri mom savjetu, u svojoj nutrini padam na koljena i ponavljam: »Tko sam ja, tko sam ja da budem dostojan voditi osobe koje su bolje od mene? Ne, ja toga nisam dostojan, ali na tvoju riječ, Gospodine, i ja ću također ‘postati mreža’ za tvoj čudesni ribolov« (E. OLIVERO, Amare con il cuore di Dio /Ljubiti Božjim srcem/, Torino, 1993., str. 7-9).
