Peta korizmena nedjelja (07.04.2019.)

89

LECTIO

Prvo čitanje: Izaija 43, 16-21

1⁶ Ovako govori Gospodin, koji put po moru načini i stazu po vodama silnim; 1⁷ koji izvede bojna kola i konje, vojsku i junake, i oni padoše da više ne ustanu, zgasnuše, kao stijenj se utrnuše. 1⁸ »Ne spominjite se onog što se zbilo, nit’ mislite na ono što je prošlo. 1⁹ Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate? Da, put ću napraviti u pustinji, a staze u pustoši. 2⁰ Slavit će me divlje zvijeri, čaglji i nojevi, jer vodu ću stvorit’ u pustinji, rijeke u stepi, da napojim svoj narod, izabranika svoga. 21 I narod koji sam sebi sazdao moju će kazivati hvalu!«

Riječ Gospodnja

Poglavlja 40-55 knjige proroka Izaije pripisuju se jednom njegovom učeniku zvanom Drugi Izaija (Deuteroizaija), koji proživljava iskustvo babilonskog sužanjstva. Narodu lišenom nade, koji je «gluh» i «slijep» (usp. Iz 43, 8), on upućuje utješnu riječ Božju. Ovaj se proročki navještaj spasenja otvara slavnim podsjećanjem na izlazak. Kao što je onda Bog, kojemu ništa nije nemoguće (usp. Post 18, 14), »put po moru načinio« (16. r.), tako se on i sada, i to čak mnogo jače pojavljuje u povijesti Izraela. Njegovo zahvaćanje u povijest do te mjere donosi nešto novo (19. r.), da u drugi plan stavlja i sama čudesa prvog izlaska. Sav je svemir uključen u tu preobrazbu, anticipaciju i predokus nečega apsolutno novoga što će se dogoditi obnovom svega u Kristu. Narod koji je ponovno spašen, postat će strastveni razglašivač slave Božje.

Drugo čitanje: poslanica Filipljanima 3, 8-14

Braćo!
⁸ Sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem ⁹ i u njemu se nađem – ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj – 1⁰ da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, 11 ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih. 12 Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego – hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista. 13 Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, 14 k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu.

Riječ Gospodnja

Ulomak nam pruža svjedočanstvo čovjeka kojeg je dotaknula Božja novost. Pavao, koji se je možda kao nitko drugi mogao hvaliti slavnom prošlošću u krilu židovstva, zahvaćen Kristom ne oklijeva nazvati gubitkom i otpadom sve ono što mu je dosad služilo na čast.
Po vlastitoj volji zarobljenik Kristove ljubavi (12. r.) predstavlja se kao atletičar trkač koji je stigao na cilj svoje trke, a to je zemaljski život (14. r.). I pred židovskim ‘gledateljima’, koji su ponosni na opravdanje po vršenju zakona, Apostol vrhunski opisuje svoj život (rr. 4-14): nekoć ponosni farizej (rr. 4-6) paradoksalno je izokrenuo svoj dotadašnji način shvaćanja dobitka i gubitka (rr. 7s.). »Zahvaćen od Krista«, u sve bliskijem odnosu sa «svojim» Gospodinom (8.r.), on sada teži jedino za tim da stekne (8. r.), upozna (10. r.) i dohvati (12. r.) njega, neizrecivim nastojanjem kao onaj koji uvijek iznova nalazi odmor i zanos u predokusu neprocjenjive nagrade s kojom se ništa ne može mjeriti (rr. 8.14).

Evanđelje: Ivan 8, 1-11

1 U ono vrijeme: Isus se uputi na Maslinsku goru. 2 U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. 3 Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu 4 i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. 5 U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?«
⁶ To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. ⁷ A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« ⁸ I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. ⁹ A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. 1⁰ Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« 11 Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«

Riječ Gospodnja

Premda potječe iz sinoptičkog izvora- po svemu sudeći Lukinog – ovaj se ulomak se ne uklapa u 8. poglavlje evanđelja po Ivanu; štoviše, sličan je odvaljenom komadu stijene na osamljenom mjestu. On je svojevrsni primjer teme cijelog poglavlja: Krist-svjetlo (usp. 12. r.) neizbježno donosi sud (15. r.) ne po viđenju, već po najdubljoj istini svačijeg srca. Radnja je jednostavna: u zoru (2. r.), nakon što je Isus proveo noć u molitvi na Maslinskoj gori (7, 53 – 8, 1), pismoznanci i farizeji pozivaju ‘učitelja’ da presudi ženi i njenom grijehu u koji se javnost mogla uvjeriti (8, 3-9a). S kojom namjerom? Da Isusu postave zamku (6. r.), lukavo ga prisiljavajući da se izjasni ili protiv Mojsijevog zakona, koji za takav slučaj predviđa kamenovanje, ili protiv rimskog zakona, koji je od 30. godine poslije Krista sinedriju oduzeo ius gladii (pravo izvršiti smrtnu kaznu), zadržavajući za sebe pravo da osudi na smrt.
Cijeli se ulomak slijeva u pitanje: »Ženo, gdje su oni? Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada više nemoj griješiti.« U pustoš koju je stvorio grijeh, evo prodire novost: rijeka milosrđa (usp. 1. čitanje: Iz 43, 19s.) koja čisti i liječi sve oko sebe (Otkr 21, 5), oblikujući iznova svako stvorenje.

MEDITACIJA

Peta korizmena nedjelja ističe se posebnošću kojom posvuda razglašava glas Pravednika okruženog svojim progoniteljima. To je već predokus muke.
Isus sve više osjeća osamljenost. Sâm je iznad svega zato što je odlučan dovesti do kraja svoje poslanje i dospjeti tamo gdje ga nitko drugi ne može slijediti i gdje mu nitko drugi ne može pomoći, jedino Otac. Pri tom je čudesno da on upravo u času najveće osamljenosti očituje u punini veličinu svoje ljubavi za braću, svoju sposobnost da na sebe preuzme sav teret grijeha ljudi kako bi ga okajao. Dokaz tomu je evanđelje što nam pruža današnje bogoslužje i koje možemo ponovno proživljavati kao protagonisti.
Prizor je dojmljiv: pismoznanci i farizeji Isusa podvrgavaju nekoj vrsti suđenja stavljajući preda nj ženu preljubnicu. U tišini odjekuju teške riječi. Tužitelji se rasplinjuju pod teretom ponosa i laži. Ostaje samo žena grješnica, kao sirotica, pred milosrdnim Isusovim pogledom. Tako može zadobiti njegovo oproštenje i biti obnovljena njegovom ljubavlju: »Idi i više nemoj griješiti«.
I mi se također moramo pojaviti pred njim, zajedno sa svom našom braćom, ne da tražimo osudu nego oproštenje. To nas čini vjernima ‘novoj zapovijedi’, to nam omogućuje prijelaz u ‘novost’ života, čineći nas svjedocima nade, osnaženima uz pomoć Gospodina. Ustrajnost nam je potrebna da nastavimo naš put obraćenja i u punini radosti stignemo do Uskrsa.

MOLITVA

Isuse, milosrđe Očevo, koji si došao da se na stazama svijeta i na trgovima svakog grada suočiš s našom bijedom. Ti nam potaknut svojim smilovanjem uvijek dođi ususret raširenim rukama primiti natrag onoga koji je zalutao. Mi ne želimo biti »pismoznanci i farizeji«, tužitelji naše braće, ali se često zateknemo kako kamen našeg grijeha bacamo na druge.
Isuse, Gospodaru najuzvišenije šutnje, usred buke naših strasti osposobi nas da zašutimo pred tobom dok se, ogoljena i puna stida, naša duša ispovijeda jednostavno dajući da je gledaju tvoje blage pastirske oči. Tko će nas osuditi ako nas ti odriješiš? Tko će nas prezirati ako nas ti ljubiš? Ti jedini ostaješ s nama, o Nevini, o Čisti, o Sveti koji ne možeš vidjeti zlo. Evo nas očišćene tvojim praštanjem: mi ne želimo više griješiti. Učvrsti nas u vjernosti i ljubavi. Amen.

KONTEMPLACIJA

Gospodine, kucam na tvoja vrata i vapim za blagom tvoga smilovanja. Grješnik sam koji je kroz mnoge godine napustio tvoj put. Daj mi da priznam svoje grijehe, da od njih pobjegnem i da živim u tvojoj milosti. Na čija vrata da kucamo, milosrdni Gospodine, ako ne na tvoja? Koga imamo da nas pridrži u našim padovima, ako nas tvoje milosrđe kod tebe ne zagovara, o Kralju pred čijim se veličanstvom prostiru i sami kraljevi?
Oče, Sine i Duše Sveti, budite nam uzvišena tvrđava, utočište protiv izopačenih koji s nama ratuju i protiv moćnika. Zaštiti nas u sjeni tvoga milosrđa, kad dobri budu odijeljeni od zlih.
Pjev naše molitve neka bude ključ koji otvara vrata neba; i neka se anđeli oglase u svojim korovima. Kako treba biti sladak pjev ljudi da im Gospodin vapaje tako brzo usliši! (Iz sirijskog bogoslužja, navod u E. BIANCHI [izd.], Il libro delle preghiere /Knjiga molitava/, Torino, 1997.).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor.« (2 Kor 5, 17).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Možda nismo nikad shvatili da je Isus objavio tko je on onome koji je bio najudaljeniji, najprezreniji. Isus od Samarijanke, preljubnice ili razbojnika ne traži da se ispovjede. No, kad ih gleda beskrajnom nježnošću, oni se predaju.
No, onda, u bîti, što je grijeh? Što je zlo? Tamo gdje mi vidimo nepravdu i grijeh, možda Bog vidi samo trpljenje i vapaj za pomoć koji se može prečuti. Je li to milosrđe? Je li to razlog njegova dolaska među nas? Kad Bog postaje čovjekom, sve zlo koje se sručilo na zemlju, palo je na njegova leđa. A budući da on iz tog zla znade izvući samo ljubav, evo ga založenog do posljednjeg daha, do posljednje kapi krvi, do toga da i on sâm iskusi najveću ljudsku patnju – smrt.
Ali zatim je uskrsnuo: ljubav je jača od smrti. Patnju koju trpe sva ljudska bića, od najmanjeg i najslabijeg još nerođenog djeteta koje nikad neće odrasti, sve do zločinca ili sveca, on je već otrpio na vlastitoj koži, već ju je preobrazio u čistu ljubav za vječnost. Dovoljno je da ga slijedimo na istom putu. Riječ je o tome da se prihvati trpljenje, nastojeći spriječiti da se ono pretvori u zlo. U drugome moram vidjeti samo patnju koju treba okružiti ljubavlju.
Isus je na sebe preuzeo patnju Magdalene. Upravo onu patnju koju je ona olako, zbog osvete ili zbog straha od trpljenja, dopustila da se pretvori u grijeh […].
Kad onaj koji je mnogo sagriješio susretne Krista, i shvati da je on na sebe preuzeo svu njegovu patnju, postaje lud od ljubavi za Boga, i nastoji drugima činiti ono što je Krist njemu učinio. Istinski obraćenici ne mogu a da ne postanu slični Kristu i ujedine se s njime u borbi protiv zla, da razapeti s njime budu prikovani patnjom drugih sve dok je u ljubavi ne uskrsnu. Svijet govori o kajanju i pokori …. jedino je ljubav ta koja izgara! (E.-M. CINQUIN, Tutti contro, meno Dio. L’utopia di Betania /Svi protiv, osim Boga. Utopija Betanije/, Torino 1984, str. 49-52, passim).