Na vazmeni utorak 23. travnja u ranim jutarnjim satima oko stotinu i sedamdeset vjernika Požeške biskupije među kojima i dvadeset i šest svećenika, krenuli su na biskupijsko hodočašće »Putevima Ivana Pavla II.« u Poljsku. Putem su se zaustavili u mađarskoj benediktinskoj opatiji Pannonhalma i razgledali samostansku crkvu sv. Martina, drevni klaustar i monumentalnu knjižnicu te slavili svetu misu koju je predvodio Ivica Žuljević, prepošt požeškog Stolnog kaptola sv. Petra i koordinator hoodčašća, a u večernjim satima stigli su u Krakov.
Idućega dana, 24. travnja uputili su se u obližnji grad Wieliczka i ondje posjetili glasoviti rudnik soli. U dvosatnom razgledavanju ovoga gotovo tisućljetnog rudnika koji se od 1978.godine nalazi na UNESCO-vom popisu svjetske baštine posjetili su rudarske hodnike, kapele, oltare, skulpture, slana jezera i druge znamenitosti. U poslijepodnevnim satima uputili su se u povijesnu jezgru grada Krakova (Stare Miasto) te razgledali katedralu sv. Stanislava i kraljevski dvorac na brdu Wawel, franjevačku crkvu sv. Franje, Jagielonsko sveučilište, glavni gradski trg (Rynek Główny) te gotičku baziliku sv. Marije (Kościół Mariacki) u kojoj je biskup Antun Škvorčević predvodio euharistijsko slavlje. Uvodeći u misno slavlje biskup je podsjetio hodočasnike da je u Krakovu sv. Ivan Pavao II. kao nadbiskup nosio iskustvo, baštinu i snagu vjere poljskog naroda gajeći osobitu pobožnost prema Isusovoj Majci. Snažni duhovni tragovi Utemeljitelja Požeške biskupije, sv. Ivana Pavla II., nastavio je biskup, pomažu nam otvoriti srca za dubinu vazmenog otajstva Isusova uskrsnuća.
Započinjući homiliju biskup je zahvalio hodočasnicima, među kojima i tridesetak svećenika, za njihovo sudjelovanje. Govoreći o naviještenom evanđeoskom ulomku iz Lukina evanđelja o dvojici učenika kojima se, dok su putem u Emaus raspravljali o sudbini svoga Učitelja, pridružio Uskrsli Gospodin Isus Krist, biskup je istaknuo kako je vazmeno otajstvo Isusove muke, smrti i uskrsnuća potrebno prepoznati i razumjeti ne samo pameću, nego i srcem, a učenicima je to postalo moguće nakon što im je sam Uskrsli Gospodin dok je s njima večerao protumačio pravo značenje tog otajstva i gestom lomljenja kruha otvorio njihove zapriječene oči da vjerom vide i prepoznaju istinu da je na križu raspeti i ubijeni Krist bio moćan svojim uskrsnućem od mrtvih pobijediti smrt. Pozvao je hodočasnike da – dok fizičkim očima budu gledali ljepote poljske zemlje i bogatstvo njezine vjersko-kulturne baštine očima vjere otkriju i prepoznaju dubinu i smisao koji je njihovu životu dao Bog pobjedom svoga uskrsloga Sina Isusa Krista. Osvrnuvši se na ulomak prvog čitanja iz Djela apostolskih, u kojem se pripovijeda kako je apostol Petar ozdravio bolesne noge hromom prosjaku i zapovjedio mu da prohoda »u ime Isusa Nazarećanina«, biskup je ustvrdio da Gospodin Isus nakon svog uskrsnuća apostola Petra, koji ga je zatajio, i druge apostole ispunja svojim pobjedničkim Duhom, snagom kojega oni mogu učiniti da hromi bolesnik prohoda ne samo čudesno ozdravljenim fizičkim nogama nego i u vjeri u uskrsloga Isusa Krista. 
To je povezao sa sv. Ivanom Pavlom rekavši da nam je on vršeći službu Petrovog nasljednika na uvjerljiv i razumljiv način tumačio Božju istinu o nama samima. Nakon što su mu noge zbog starosti i bolesti onemoćale, poput hromoga čovjeka o kojem govore Djela apostolska, nastavio je poskakivati svojim vjerničkim srcem i klicati Bogu do posljednjeg daha svoga života, strpljivo podnoseći sve patnje i nevolje. Pozvao je nazočne da ovdje pred Marijinim likom gdje je sv. Ivan Pavao II. često molio u svojim najtežim trenucima, zamole Isusovu Majku da im pomogne te i oni poput njega – koji je bio sav njezin i ispunjen Isusom Kristom, kako svjedoči njegovo biskupsko i papinsko geslo »Totus tuus« (sav tvoj), dublje razumiju svoje prošle i sadašnje, osobne i narodne patnje i stradanja, nikad prema nikome ne nastupaju s neprijateljskim osjećajima, nego da ostanu nepokolebljivi u vjeri da na koncu svega pobjeđuje Bog koji je gospodar povijesti. Potaknuo ih je da na ovom hodočašću čvršće prohodaju hodom vjere, i kući se vrate preobraženi iznutra: srca koje gori ljubavlju, nogu koje radosno poskakuju i očiju koje na zemlji prepoznaju Božju blizinu. Završavajući misno slavlje biskup je zapitao hodočasnike kako njihove fizičke noge, a još više kako su im »duhovne noge« kojima hode s Isusom Kristom i u njemu razumiju svijet oko sebe, svoje muke, nevolje i smrt. Poželio im je da ih u nastavku njihova hodočašća, fizičkog i duhovnog, prati Isusova Majka.
Treći dan hodočašća, u četvrtak 25. travnja, hodočasnici su se uputili prema Wadowicama, rodnom mjestu Ivana Pavla II. zastavši u svetištu Kalvarija Zebrzydowska gdje je sv. Ivan Pavao II. hodočasteći još kao dječak započeo gajiti marijansku pobožnost. Nakon obilaska svetišnog prostora euharistijsko slavlje u Bazilici sv. Djevice Marije predvodio je biskup Antun. Pozdravljajući hodočasnike pozdravom uskrslog Krista »Mir vama!«, biskup ih je potaknuo neka zamole Mariju da ih sve stavi pod križ Isusov, jer se pod njegovim križem nitko ne može izgubiti, nego svi bivaju spašeni ljubavlju koja je radi njih i za njih pošla u smrt.
U homiliji je ustvrdio kako je uskrsli Isus u naviještenom evanđeoskom ulomku svojim prestrašenim i zbunjenim učenicima, čije srce je bilo ispunjeno sumnjama pokazao svoje ruke i noge želeći ih uvjeriti da on nije utvara nego onaj isti Isus koji je s njima drugovao, blagovao na posljednjoj večeri, umro na križu i sada nakon uskrsnuća kao pobjednik nad smrću nastavlja živjeti proslavljenim životom. Naglasio je da su Isusove ruke i noge važne zbog tragova koje su na njima ostavile rane zadobivene pribijanjem na križ te je itekako važno sve ono što i mi ostvarujemo svojim rukama i nogama. Upozorio je da pritom ne smijemo smetnuti s uma da djelima naših ruku i koracima naših nogu možemo stići samo do granice groba, a da u vječni Očev zagrljaj možemo dospjeti jedino po zaslugama Isusovih probodenih ruku kojima je zagrlio sve ljude, i probodenih nogu koje su koračale za spasenje svakog čovjeka. 
Rekao je kako zamišlja sv. Ivana Pavla II. koji si je na ovome mjestu još kao dječak, a kasnije kao nadbiskup i papa pod Isusovim križem postavljao životna pitanja, i uz pomoć njegove Majke pronalazio odgovore na njih. Podsjetivši nazočne da je 1979. godine prigodom slavlja Branimirove godine sv. Ivan Pavao II. bio prvi papa u povijesti koji je u Bazilici sv. Petra u Rimu slavio svetu misu na hrvatskom jeziku i tada svojim jasnim glasom i još jasnijim srcem poručio: »Dragi Hrvati, papa vas voli, papa vas grli i prima, papa vas blagoslivlja«, biskup je ustvrdio da je taj veliki papa počeo voljeti nas Hrvate već na ovim prostorima gdje je svoje srce oslobodio sumnji. Zamolio je Isusovu Majku da hodočasnicima pomogne da i njihovo srce bude oslobođeno sumnji i vjeruje onome što je Bog u Isusovoj muci i smrti na križu za njih ostvario. Osvrnuvši se na ulomak prvog čitanja iz Djela apostolskih – koji je nastavak jučerašnjeg ulomka o ozdravljenju hromog prosjaka kod hramskih vrata, u kojem apostol Petar ljudima koji su se zapanjeni tim čudesnim ozdravljenjem strčali u trijem Salomonov, na temelju vlastitog iskustva svjedočio i naviještao da je Bog Isusa Krista, kojega su se oni odrekli i osudili na smrt na križu, uskrisio od mrtvih – biskup je ustvrdio da snagom Duha uskrslog Krista bolesnom prosjaku nisu samo ozdravile i prohodale bolesne noge, nego je po vjeri u Isusovo ime i njegovo srce prohodalo stazom kojom se ide u vječni život. 
Naglasio je da pitanje vjere i obraćenja nije tek nešto usputno u našem životu jer su vjera i obraćenje uvijek povezani s našim cjelovitim opredjeljenjem da se oslobodimo svoje nemoći, sebičnosti, zloće, pokvarenosti i u konačnici smrti, te cijelim svojim bićem prionemo uz Isusa Krista koji nam je oprostio grijehe i već ovdje na zemlji omogućio da budemo dionici njegove uskrsne pobjede nad zlom i smrću. To je istina o Isusu Kristu koju Crkva svjedoči već dvije tisuće godina, i koju je svjedočio sv. Ivan Pavao II., ustvrdio je biskup. Na svršetku biskup je podsjetio hodočasnike da su se ovim misnim slavljem željeli uključiti u duhovni dinamizam vjernosti Isusu Kristu koji je u ovom svetištu pokrenuo sv. Ivana Pavla II. Pozvao ih je da u svojoj osobnoj molitvi kažu Isusu Kristu da ga vole zato što ih je svojom ljubavlju na križu izvukao iz osuđenosti na smrt, i da ga zamole da im pomogne svjedočiti tu istinu.
Nakon misnoga slavlja i osobne pobožnosti vjernici su nastavili put prema Wadowicama, mjestu rođenja i djetinjstva Karola Wojtyłe. Ondje ih je biskup u kratkom nagovoru podsjetio na ulogu sv. Ivana Pavla II. u propasti komunizma u zemljama istočne Europe, kao i na povijesne okolnosti oko međunarodnog priznanja Hrvatske zahvalivši sv. Ivanu Pavlu II. za njegov osobni doprinos u tim važnim povijesnim događajima, a osobito za njegove odluke da utemelji Požešku biskupiju i da kardinala Alojzija Stepinca proglasi blaženim, te je zajedno s nazočnim hodočasnicima otpjevao poklik: »Sveti Ivane Pavle, moli za nas«. Podsjetivši na riječi pape Benedikta XVI. kad je na početku svog pontifikata za svog prethodnika rekao da nas blagoslivlja s prozora Očeva doma iz nebeske domovine, biskup je pozvao hodočasnike da na ovom mjestu zamole Svečev blagoslov. Nakon razgledavanja i zajedničkog ručka, vjernici su se vratili u Krakov te u osobnom aranžmanu razgledali centar grada.
Idućega dana, 26. travnja, hodočasnici su se uputili u Częstochowu, u poljsko nacionalno svetište Gospe Jasnogorske. Nakon obilaska i razgledavanja pavlinskog samostana i svetišta te pobožnosti Križnoga puta, euharistijsko slavlje u kapeli pred Gospinim likom predvodio je biskup Antun. Uvodeći u misno slavlje, biskup je pozvao hodočasnike da svojim hrvatskim srcem Isusovoj Majci posvjedoče onu istu odanost, privrženost i zahvalnost koju joj Poljaci u ovom svetištu iskazuju stoljećima. Pozvao je hodočasnike neka zamole Gospu Jasnogorsku da im izmoli jakost u vjeri, svećenicima pak vjernost u poslanju, a svima snagu za nošenje životnih križeva.
Započinjući homiliju biskup je spomenuo da Bog u ovom Marijinom svetištu, koje se naziva Jasna Gora, pred Marijinim likom ljudima trajno upućuje svoj jasni govor, te je pozvao hodočasnike da se danas pridruže mnoštvu koji taj Božji govor ovdje slušaju. Pozvao ih je da se, nakon što poslušaju što im Bog po svome Sinu Isusu Kristu poručuje u misnim čitanjima, pridruže povijesti dušâ u ovom svetištu i izreknu svoj molitveni govor Gospi Jasnogorskoj koja svojim majčinskim srcem stoljećima ovdje osluškuje ono što joj njezini štovatelji iz dubine svog bića pobožno i iskreno govore.
Govoreći o naviještenom evanđeoskom ulomku iz Ivanova evanđelja o trećem očitovanju uskrslog Gospodina Isusa učenicima na Tiberijadskom moru i o njihovu čudesnom ulovu na Isusovu riječ, biskup je ustvrdio kako je uskrsli Gospodin Isus taj koji ima inicijativu, jer nam želi pomoći razumjeti otajstvenu stvarnost u kojoj on živi nakon uskrsnuća i u koju želi i nas uključiti. Naglasio je kako evanđelist Ivan pojavljivanja uskrslog Gospodina Isusa pred svojim učenicima naziva očitovanjima, a ne tek ukazanjima. Za razliku od ukazanja u kojem određenu osobu zapažamo samo svojim očima, kod njezina očitovanja stječemo cjelovito iskustvo osobe koju vidimo i bivamo pozvani nešto učiniti na njezinu riječ, pojasnio je biskup. Osvrćući se na naviješteno prvo čitanje iz Djela apostolskih biskup je spomenuo kako su apostoli Petar i Ivan svoje tamnovanje i suđenje pred židovskim Velikim vijećem iskoristili da odvažno i hrabro posvjedoče kako oni navješćuju radosnu vijest da je Isusa Krista, kojeg su oni razapeli na križ, Bog uskrisio od mrtvih i da liječe bolesnike u njegovo Ime, a svoje svjedočanstvo su zaključili tvrdnjom da je Isus Krist jedini spasitelj svijeta. Na temelju toga biskup je ustvrdio da je Božji naum spasenja u Isusu Kristu, u teologiji poznat kao «ekonomija spasenja», jedina ekonomija koja nam jamči istinsko i cjelovito spasenje za razliku od bilo kakve ljudske ekonomije ili gospodarstva kojim ljudi mogu ostvariti određena postignuća samo materijalne naravi. 
Podsjetio ih je na suradništvo Isusove Majke u Božjoj ekonomiji spasenja i u Božjem gospodarstvu milosti, odnosno u Božjem djelu oslobađanja čovjeka od njegove osuđenosti na smrt rekavši kako ona i dalje nastavlja svoje majčinsko služenje i suradništvo u Božjoj ekonomiji spasenja u svojim svetištima. Zamolio je Gospu Jasnogorsku da svojim zagovorom pomogne da se po vjernosti i žrtvi u našim obiteljima, u našim svećenicima i u svima koji su nam dragi ostvari Božja ekonomija spasenja u Isusu Kristu. Na svršetku misnog slavlja, nakon što su hodočasnici otpjevali pjesmu »O divna Djevice«, biskup ih je pozvao da se obilaskom oko glavnog oltara i oni uključe u povorku mnoštva hodočasnika koji su tijekom stoljeća ovdje otvarali svoju dušu Bogu po služenju Isusove majke Marije.
Petog, posljednjeg dana hodočašća, 27. travnja, hodočasnici su se uputili u Svetište Ivana Pavla II. u Krakovu koji je istoga dana prije pet godina zajedno sa sv. Ivanom XXIII. u Rimu proglašen svetim. Nakon obilaska svetišta i osobne pobožnosti nastavili su put prema obližnjem svetištu Božjega milosrđa. Ondje im se pridružio kardinal Stanisłav Dziwisz, dugogodišnji osobni tajnik sv. Ivana Pavla II,, kojemu je biskup Antun u ime svih hodočasnika uputio riječi pozdrava i zahvalnosti za njegov posjet Požegi prije dvije godine.
Zahvaljujući biskupu Antunu na srdačnim riječima i pozdravljajući ga kao i druge hodočasnike, kardinal Dziwisz se prisjetio prijateljstva s biskupom Antunom, čestitajući mu na gorljivosti kojom upravlja mladom Požeškom biskupijom kao i na ostvarenim postignućima u koja se imao priliku osobno uvjeriti za vrijeme svoga dvodnevnog boravka u Požegi na slavlju Trećeg biskupijskog euharistijskog kongresa u rujnu 2017. godine prigodom 20. obljetnice utemeljenja Požeške biskupije. Izrazio je uvjerenje da će Požeška biskupija još dugo u svojoj budućnosti počivati na čvrstim temeljima koje joj je postavio njezin prvi biskup. Zahvalio je biskupu Antunu što mu je tom prigodom darovao kopiju kipa sv. Ivana Pavla II., koji se nalazi u Svečevoj kapelici u kripti požeške Katedrale. Kazao je kako je u svojim višekratnim pohodima Hrvatskoj uvijek govorio o ljubavi koju je sv. Ivan Pavao II. iskazivao Hrvatima i hrvatskom narodu čiju je povijest dobro poznavao i u kojem je imao mnogo prijatelja. Naglasio je osobito poštovanje i divljenje hrvatskom narodu smatrajući ga junačkim narodom jer je u okruženju drugih naroda i vjeroispovijesti sačuvao identitet katoličkog naroda. 
Spomenuo je kako zbog toga, a i mnogih prirodnih ljepota Poljaci rado odlaze u Hrvatsku na godišnji odmor izrazivši radost što postoje zemlje kao Poljska i Hrvatska koje na sličan način čuvaju svoj nacionalni i vjerski identitet i koje zahvaljujući snažnom katoličkom povijesnom naslijeđu nastavljaju u Europi promicati kršćanske vrijednosti. Zbog takvog svjedočanstva, nastavio je kardinal, Poljsku zbog njezina zakonskog neprihvaćanja pobačaja i istospolnih brakova neke članice Europske unije žestoko kritiziraju optužujući je za kršenje ljudskih prava i sloboda, a ona time staje u obranu kršćanskih vrijednosti života, braka i obitelji. Istaknuo je potrebu povezivanja kršćanskih i katoličkih zemalja u tim nastojanjima kako bi učinile dobro Europi koja je sagrađena na kršćanskim temeljima i koja će, ako dopusti da se ti temelji razore, uništiti svoj identitet. Podsjetio je hodočasnike na znakovitost njihova pohoda svetištu Božanskoga milosrđa na dan kad se navršava peta godišnjica kanonizacije sv. Ivana Pavla II. koji je bio gorljivi promicatelj te pobožnosti, a zahvaljujući njemu ona se pronijela cijelim svijetom. Svoje obraćanje kardinal je zaključio riječima iz Dnevnika sv. Faustine Kowalske koja kaže da današnji svijet sam po sebi nije sposoban obratiti se i neće opstati ukoliko ne iskusi Božansko milosrđe. Biskup Antun je kardinalu Dziwiszu, koji je toga dana slavio svoj rođendan, uručio prigodan poklon, a kardinal je zauzvrat hodočasnicima poklonio sličice sv. Ivana Pavla II. Biskup Antun je spomenuo kardinalu da se u marijanskom svetištu u Voćinu nalazi lik Gospe Voćinske koji je sv. Ivan Pavao II. okrunio 2003. godine u Osijeku na svom trećem pastirskom pohodu Hrvatskoj, pozvavši ga da pohodi Voćin na jednom od biskupijskih hodočašća. Uslijedilo je euharistijsko slavlje koje je predvodio biskup Antun. Pozvao je hodočasnike da u svoje srce saberu sve ono što su čuli od sv. Faustine o pobožnosti Milosrdnom Isusu, kao i one prijateljske i poticajne riječi koje im je uputio kardinal Dziwisz i dopuste srcu da iz vjere progovori plemenitošću, radošću, zahvalnošću i velikom željom da u ovom svetištu budu obdareni obiljem Božjeg milosrđa.
U homiliji biskup je rekao da su židovski glavari svećenički i starješine narodne podcijenili apostole zbog njihove neukosti i time propustili uočiti da se razina postojanja u koju je Bog uskrsnućem od mrtvih uspostavio svoga Sina Isusa Krista ne dohvaća putem ljudske učenosti nego putem snažnoga duhovnog iskustva koje su apostoli doživjeli u susretima s uskrslim Gospodinom nakon kojih nisu mogli šutjeti o onome što su vidjeli i čuli. Izrazio je uvjerenje da su hodočasnici na svome hodočašću tražili i našli odgovor na pitanje kako se s Isusom živi, kako ga se čuje i vidi nutarnjom pozornošću duha kojoj je ime vjera.
Govoreći o evanđeoskom ulomku u kojem evanđelist Marko naglašava da je prva reakcija učenika na vijest o Isusovu uskrsnuću bila nevjera, biskup je naglasio da je upravo Marija Magdalena – iz koje je Isus izagnao sedam zloduha – imala povlasticu biti prvom svjedokinjom Isusova uskrsnuća jer je na svoj način imala iskustvo uskrsnuća kad ju je Isus iz dna pokvarenosti uzdigao u solobodu od zla te ga je darom vjere prva prepoznala u njegovoj uskrsnoj preobrazbi. Podsjetivši na iskustvo Božjeg milosrđa koje je imala sv. Faustina nakon teškog iskustva strašnog zla koje su ljudi ovdje u Poljskoj i drugdje diljem svijeta proživjeli tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća, biskup je ustvrdio da se ljudi ne mogu osloboditi svoje zarobljenosti počinjenim i pretrpljenim zlom putem zemaljskih sudova, zakona i ljudske pravednosti koji nastupaju s naslova odmazde nego samo i jedino putem milosrdnog praštanja kojim je Bog u Isusovoj žrtvi na križu jednom zauvijek prekinuo začarani krug zla i odmazde za počinjeno zlo. Ustvrdio je kako je bilo providonosno da na Petrovu stolicu dođe papa iz Poljske koji će na temelju bolnog iskustva zla što ga je njegov narod propatio kao i osobnog trpljenja koje je podnio osobito u atentatu, biti snažnim svjedokom Božjeg praštanja i milosrđa prema ljudima koji se pokaju za zlo koje su jedni drugima učinili. Ustvrdivši da su ljubav i milosrđe duhovne stvarnosti koje ljudi ne mogu dohvatiti svojim tjelesnim osjetilima ali od kojih u konačnici žive, biskup je zamolio uskrslog Gospodina da srca i savjesti hodočasnika obdari svojim mirom, koji je uvijek plod Božjeg praštanja i milosrđa. Uputio je molitvu i sv. Ivanu Pavlu II. da im Bog po njegovu zagovoru pomogne da i oni poput njega i Isusovih apostola budu odvažni i neustrašivi u svjedočenju svoje vjere.
Na svršetku misnog slavlja, koje je bilo posljednja duhovna postaja Drugoga hodočašća vjernika Požeške biskupije u domovinu Svetog utemeljitelja njihove mjesne Crkve, biskup je poručio hodočasnicima da je najvažnija činjenica u ovom hodočašću pomak prema Bogu koji se dogodio u njihovim srcima i dušama, zahvalivši što su svojim sudjelovanjem u hodočasničkim programima dopustili Bogu da ih ispuni svojim svjetlom i svojom snagom. Zahvalio je p. Iliji Grgiću, redovniku Družbe Misionara Krvi Kristove, Slavi Manduriću i njegovim suradnicima u agenciji „Kraljica mira“ kao i Ivici Žuljeviću za koordinaciju.
Po završetku misnog slavlja hodočasnici su razgledali svetište i samostan, pomolili se na grobu sv. Faustine te su nakon zajedničkog ručka krenuli prema Hrvatskoj gdje su stigli u ranim jutarnjim satima.
